Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 26
Sutra: 11° 11° 26
14. studenoga 2019.
Ispis članka: DOCENT SVEN CVEK 'Nema nikakvog smisla očekivati od SDP-a da vodi nekakvu proradničku politiku' - Novi List

NoviList.hr

DOCENT SVEN CVEK 'Nema nikakvog smisla očekivati od SDP-a da vodi nekakvu proradničku politiku'

Globalna potlačenost ljudi

1. svibanj 2019 12:23

Napisao: Tihomir Ponoš

Izvan Hrvatske ima primjera organiziranja radnika za koje se donedavno činilo da su znanstvena fantastika. U New Yorku su se vozači Ubera izborili za minimalne plaće. Egzotičan primjer je i osnivanje sindikata proizvođača sadržaja na Instagramu. Sve to u fundamentalističkoj kapitalističkoj zemlji kao što je SAD

Foto Davor Kovačević

Sven Cvek je amerikanist, docent za Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. No, Sven Cvek bavio se i radništvom i radničkim pravima, posebno proučavajući slučaj tvornice »Borovo« krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Bio je suradnik i na istraživačkom projektu »Kulturna povijest kapitalizma: Britanija, Amerika, Hrvatska«.

Uoči Međunarodnog praznika rada s Cvekom smo razgovarali o razlici u borbi za radnička prava nekad i danas, smislu i sadržaju te borbe danas, ulozi lijevih stranaka, načinima djelovanja sindikata.

Kako biste opisali položaj radnika u Hrvatskoj i zapadnoj Europi danas? Čini se da je lošiji nego što je bio jučer, svakako lošiji nego prije 40-ak godina kada je bio na vrhuncu, a dojam je i da je bolji nego što će biti sutra?

– To je općeprihvaćena slika stanja radničkih prava danas. Dakle, od 70-ih ili najkasnije 80-ih svjedočimo ofenzivi kapitala odnosno postupnom srozavanju ne samo radničkih prava nego i različitih dostignuća ostvarenih u 20. stoljeću. Najočitiji primjer je postupno, ili sve manje postupno, ukidanje socijalnih prava koja se vezuju uz državu blagostanja. Tu su i trendovi komercijalizacije ili privatizacije usluga koje su nekada bile javno financirane, poput zdravstva i obrazovanja.

U tu sliku ulazi i odustajanje od ideala pune zaposlenosti, jedne od ideja vodilja socijalističkih, odnosno socijaldemokratskih stranaka do 80-ih godina. Niz procesa dovelo je do situacije kakva je danas. Uvođenjem pojmova poput prekarizacije ili fleksibilizacije pokušava se opisati upravo izmijenjeni teren na kojem se trenutačno odvija ljudski rad.

Klasni kompromis

Ako se vratimo 120 ili 140 godina u prošlost vidjet ćemo da je tada borba za prava radnika bila dugotrajna, energična i oštra – od pitanja radnog vremena, visine nadnice, prava na plaćeno bolovanje ili godišnji odmor. Danas u vrijeme erozije prava ta borba nije ni izbliza tako oštra. Tada se radilo o borbi za povećanje prava radnika, a danas bi se radilo o očuvanju postojeće razine. Kako to tumačite? Je li problem u slabosti sindikata ili slabosti lijevih stranka?

– Bilo kakvo objašnjenje koje bi pokušalo ponuditi objašnjenje kroz samo jednu perspektivu bilo bi nepotpuno. Dio odgovora krije se u promjeni kroz koju su prošle političke stranke koje su zastupale interese rada i radništva, a koje i danas u svom imenu nose pridjeve »socijaldemokratska« ili »socijalistička«. One su jednostavno digle ruke od radništva kao primarne populacije čije interese zastupaju.

U sferi uže shvaćene politike ne postoji organizirana politička stranka koja bi se u parlamentu borila za interese ljudi koji žive od vlastitog rada. Drugi dio problema jest taj što su se sindikalne organizacije od 80-ih do danas slabo ili nikako prilagodile novonastaloj situaciji. Svijet rada se mijenja, nekad tipični oblici rada nisu više vezani uz velike industrijske pogone u kojima rade tisuće radnika. 

I svi su bili na jednom mjestu pa ih je bilo lako organizirati.

– Upravo tako. Ekonomijom dominiraju sezonski tipovi rada, kratki ugovori na određeno vrijeme. To su relativno nove situacije na koje se sindikati uglavnom slabo prilagođavaju. Vrijedi spomenuti i tradicionalno sindikalno inzistiranje isključivo na problematici plaća i grana za čije se interese bore. Ono je važno, ali nedovoljno, pa im često onemogućava da vide šire reperkusije vlastitog djelovanja.

z2304k04

Pozitivni pomaci u sindikalnom organiziranju vezuju se uz širenje polja sindikalnog djelovanja. Jedna od najuspješnijih sindikalnih akcija kod nas je bila referendumska inicijativa protiv monetizacije autocesta. Ona je nadišla tradicionalne oblike sindikalne borbe.

Spomenuli ste lijeve stranke. Jesu li one zapale u krizu zato što su svojedobno, u zlatnom dobu nakon Drugog svjetskog rata, ostvarile manje-više sve za što su se zalagale: plaće su bile pristojne, socijalna sigurnost također, ljudi su si mogli priuštiti putovanja za godišnjeg odmora, socijalna zaštita bila je dobra, obrazovanje i zdravstvo uvelike javni? Možda je problem današnje nedovoljne borbenosti to što je mnogo toga ostalo, usprkos eroziji, pa se ljudi boje da bi i to mogli izgubiti.

– Što se tiče prvog dijela pitanja on se tiče klasnog kompromisa postignutog nakon Drugog svjetskog rata. On se obično opisuje kao »sporazum« između zastupnika kapitala i rada, gdje radnici dobivaju određene koncesije u zamjenu za sudjelovanje u kapitalističkom načinu proizvodnje. Država blagostanja ovdje je odigrala ulogu medijatora. Ako govorimo o borbenosti, ili nedostatku borbenosti tog tipa političkog djelovanja, čini mi se da je ona vezana uz pristanak na kapitalizam.

Drugim riječima, može se reći da je riječ o strankama koje ne pokušavaju zamisliti, a onda ni djelovati, u smislu stvaranja društva koje ne bi bilo zasnovano na kapitalističkim principima. To danas zvuči pomalo utopijski, ali mnogi će detektirati problem 80-ih upravo u tom gubitku utopijske misli, želje da se nadiđe postojeće stanje, u času kada kapitalizam nakon sloma realnog socijalizma postaje globalna realnost.

Kapitalizam s ljudskim licem

Dakle, postojanje Sovjetskog Saveza je bio dobar zalog za radnike na Zapadu, za postizanje tog kompromisa, Zapadna Njemačka bi rekla »socijalno-tržišno gospodarstvo«. Strah od SSSR-a je bio zalog za davanje niza koncesija radnicima na Zapadu.

– To je gotovo opće mjesto. Postojanje socijalne države na Zapadu i volja da se pristane na određene ustupke je bila povezana s time što je na Istoku postojalo nešto što se nazivalo radničkom državom.

Postoje brzorastuće ekonomije izvan Europe, a položaj radnika o njima mnogo se rjeđe problematizira. Položaj radnika u komunističkoj Kini ili Vijetnamu je mnogo lošiji nego li u bilo kojoj zapadnoj zemlji.

– Treba biti oprezan kada se govori o strankama ili državama koje za sebe govore da su komunističke ili socijalističke. Kakva je realnost iza tog naziva? Nisam ekspert za Aziju, ali znam da je u Kini samoorganizirano djelovanje radnika prilično intenzivno. Oni su žrtve prilično brutalne eksploatacije i na to reagiraju. To su realnosti koje treba uzeti u obzir kada se daju kvalifikacije o Kini kao komunističkoj.

z2304k01

Vratimo se na domaći teren. Jedan od paradoksa je da su lijeve vlade predvođene SDP-om lakše smanjivale prava radnika izmjenama Zakona o radu vodeći ga prema manje sigurnim oblicima rada.

– To je dio trenda kojega smo spomenuli, pretvaranja socijaldemokratskih opcija u, u najboljem slučaju, zagovornike »kapitalizma s ljudskim licem«. Ne mislim, posebno nakon procesa koje ste spomenuli, da ima ikakvog smisla očekivati od SDP-a da vodi nekakvu proradničku politiku. Ne treba u njima zbog njihovog imena tražiti oslonac za radništvo.

Ugrožena egzistencija

Sve veći problem je agencijski rad na nekoliko mjeseci. Veoma nesiguran rad, neki ljudi rade tri po tri mjeseca, pa tako deset godina. Najveći porast agencijskog rada u Hrvatskoj bio je od 2013. do 2016. u vrijeme SDP-ove vlade. Rekli ste da od njih ne treba ništa očekivati, od koga da ti ljudi nešto očekuju?

– Trenutačno, osim na marginama političkog polja, u Hrvatskoj ne postoji politička stranka s ambicijom parlamentarnog djelovanja koja bi, makar i deklarativno, rekla za sebe da želi boljitak za ljude koji žive od vlastitog rada, nešto što bi bilo na tragu proradničke političke opcije.

Što je sa sindikatima u Hrvatskoj u tom kontekstu? Oni su relativno jaki u javnim i državnim službama. Pokretali su tri referendumske inicijative, sada će i četvrtu, i ostvarivali su svoj cilj i bez referenduma. Nekakva snaga očito postoji. 

– Kada govorimo o tome što radnici mogu ili ne mogu, što žele ili ne žele, mislim da je manje važno fokusirati se na ljudsku psihologiju, a više na materijalne resurse kojima raspolažu da bi ostvarili neki svoj interes. U tom smislu sindikati kod nas imaju najsolidniju infrastrukturu koja može omogućiti da se tako nešto ostvari. Vidjeli smo da su oni u stanju odraditi tako zahtjevan posao kao što je skupljanje potpisa za referendum.

To mogu ili oni koji imaju podršku najveće i najbolje ekipirane organizacije u Hrvatskoj, Katoličke crkve, ali to još uvijek mogu i sindikati. Pitanje se tiče političkog horizonta u kojem djeluju, ali i njihove unutarnje organizacije, odnosno toga koliko oni reagiraju na zahtjeve vlastite baze. Dakle, pitanje je koliko su sami sindikati demokratski organizirani. Nisam siguran da je to uvijek slučaj, pogotovo kod velikih sindikata. 

U članicama EU-a, posebno u Hrvatskoj rastu nesigurni, privremeni oblici rada, na određeno vrijeme. Oni stvaraju nesigurnost kod zaposlenih, ne mogu ništa planirati ako imaju ugovor na tri ili šest mjeseci. Takav vid zapošljavanja ima socijalne posljedice, a vjerojatno i ekonomske jer ti ljudi manje troše jer su nesigurni, ne znaju hoće li sutra imati što trošiti. Svi govore o lošim posljedicama tog rada, a on bubri.

– Bubri jer se događa u trenutku u kojem interesi kapitala diktiraju smjer razvoja ekonomije, ali i to kako će izgledati svakodnevni život ljudi. To što su ti tipovi rada u porastu povezano je s time što su interesi koji stoje iza toga jači od interesa radnika koji bi sasvim sigurno više voljeli imati sigurniju egzistenciju, a koja još uvijek, u društvu u kojem živimo, ovisi o zaposlenju. Ta situacija ukazuje i na to da se treba dotaknuti i onoga što nije usko vezano uz radno mjesto nego se tiče dostupnosti javnih usluga, stanovanja, onoga što je povezano sa svakodnevnom egzistencijom onih koji rade, ali nije nužno u fokusu djelovanja povezanog s radništvom, prvenstveno onog sindikalnog. 

Tehnološka utopija

Kako se onda danas organizirati i artikulirati interese radnika? Velikih tvornica u kojima je lako organizirati radnike je sve manje, udio sezonskog rada je velik, sve je više rada od doma ili malih, atomiziranih firmi s malo zaposlenih. 

– Pitanje koje ste postavili tiče se političkog organiziranja, ne u smislu stranačke politike, nego u općenitom smislu organiziranja života u društvu. Univerzalnog odgovora nema. Primjer kojega sam spomenuo o monetizaciji autocesta, a slično bi moglo biti i u slučaju referenduma o mirovinskoj reformi, predstavlja određene inovacije jer uključuje i sindikate i organizacije civilnog društva koje se bave javnim dobrima, ljudskim pravima i slično. Takav tip širokog djelovanja može biti način da se odgovori na današnju situaciju.

z2304k02

Uz to, pogledamo li izvan Hrvatske naći ćemo primjere organiziranja radnika za koje se donedavno činilo da su znanstvena fantastika. U New Yorku su se vozači Ubera uspjeli izboriti za minimalne plaće. Recentan egzotičan primjer je osnivanje sindikata proizvođača sadržaja na Instagramu. Znači, u fundamentalističkoj kapitalističkoj zemlji kao što je SAD nailazimo na vrlo tradicionalne odgovore na nove oblike rada – pokušaje okrupnjavanja radničkog i sindikalnog organiziranja u historijski novim uvjetima. Ovi primjeri pokazuju kako je moguće da u opisima današnje situacije ima i mistifikacije, da se ona prikazuje dramatičnije različitom od one prošle nego što zaista jest.

Može li se nazrijeti kakav će biti odgovor na već prisutnu digitalizaciju i robotizaciju? Govori se da će cijeli poslovi nestati, iako su neke tehnološke inovacije i u prošlosti eliminirale neke poslove, a neki govore da će broj novootvorenih radnih mjesta biti znatno veći od broja zatvorenih. U tom se kontekstu spominje oporezivanja rada robota, pa i univerzalno zajamčen dohodak koji bi ljudima trebao jamčiti sigurnost. 

– Pitanje tehnologije je prisutno kao predmet debate od industrijske revolucije. Tehnologija sama po sebi funkcionira unutar širih društvenih odnosa, stavlja se u funkciju konkretnih ciljeva koje određuju oni koji mogu određivati društvene prioritete. Možemo sanjati tehnološku utopiju u kojoj će nas roboti osloboditi od potrebe za radom, gdje ćemo svi živjeti od temeljnog dohotka, ali da bi se to ostvarilo potrebno je temeljito izmijeniti političke odnose u društvu, a to može biti samo rezultat društvene borbe.

Što bi radnik bio danas? Kada bismo nekada rekli »radnik« zamišljali smo industrijskog radnika ili rudara. 

– Pitanje ima mnogo smisla u situaciji u kojoj se od ljudi koji mogu preživjeti jedino tako da prodaju svoju radnu snagu stalno traži prilagodba, adaptacija, fleksibilnost, cjeloživotno obrazovanje. Sadržaj pojma »radnika« je fluidniji nego što je bio nekad i teško ga je povezati s tradicionalnim predodžbama iz industrijskog društva.

Postoji definicija radničke klase koja kaže da radnička klasa, pa ni radnik, nije nešto homogeno, monolitno i čvrsto zadano, nego je ona oblik koji radnoj populaciji daje proces akumulacije kapitala. To bi značilo da se rad formira s obzirom na zahtjeve kapitalističkog razvoja, pa će radnička klasa izgledati drugačije u društvu koje svoj razvoj temelji na industriji, a drugačije u društvu koje razvoj temelji na turizmu. Kod razumijevanja toga što je radnik najvažnije je pogledati tko radi, gdje radi, kakav tip poslova obavlja.

Borba za svih

Što biste stavili u fokus borbe za radnička prava, ne samo uže materijalna prava, nego u širi, društveni spektar o kojem ste govorili?

– Fronta je vrlo razgranata i pritisci dolaze s različitih strana. To nije samo pitanje eksploatacije na radnom mjestu, nego i pitanje visine kamate na kredite, nereguliranog tržišta najma stanova, dostupnosti zdravstvenih usluga, obrazovanja, onog što se nazivalo ženskim pitanjem i pitanjem neplaćenog rada, reproduktivnih prava, dostupnosti skrbi za djecu, starije. Fokus je širok.

Bi li bilo lakše sva ta nastojanja ostvariti ako bi se ona internacionalizirala kao što su se internacionalizirala u 19. stoljeću? Čini se da je i to fragmentirano. 

– Kritika suvremenog sindikalnog organiziranja tiče se i toga: sindikati su se u vrijeme poratnog kompromisa zatvorili u svoje nacionalne države i internacionalna platforma koja je postojala postala je irelevantna. 

Bavili ste se tvornicom Borovo na kraju socijalizma, samoupravljanja i Jugoslavije i promjene društveno-političkog konteksta 1990. Kakvi su vaši zaključci o toj fazi radničkog samoupravljanja o kojoj su se u Njemačkoj svojedobno pisali doktorati? Dojam je da je u to doba često bilo sve svedeno na generalnog direktora koji je postao itekako moćan, a radnički savjet je postao nešto kao folklor. 

– Takav trend je postojao. Rjeđe se spominje, pogotovo kada se govori o kriznim 80-im godinama u Jugoslaviji, kritika takvog stanja samoupravljanja koju izriču sami radnici. Radnička nezainteresiranost, često u obliku nedostatka kvoruma, nije bila rezultat nedostatka vjere u ideju samoupravljanja nego više reakcija na činjenicu da su se važne odluke donosile drugdje. Radnici su imali neku moć utjecati na stanje u poduzeću, ali praktički nikakav utjecaj na donošenje političkih odluka izvan poduzeća. Ogroman porast štrajkova u to doba možemo razumjeti i kao odgovor na tu situaciju, budući da se njima pokušava utjecati na donošenje političkih odluka koje su bile izvan dosega samoupravnih procedura. 

Mnogi danas nisu ni svjesni radničkih i širih socijalnih prava, neki su zadovoljni time što imaju dobru plaću. Zbog čega bi u takvom kontekstu bilo važno inzistirati na radničkim i socijalnim pravima? 

– Teme o kojima smo govorili u biti nisu vezane uz interes samo jedne grupe, kako se obično shvaća radništvo, nego se tiču društva u cjelini. Misao vodilja pritom može jednostavno biti ideja uređenja društva u kojem što veći broj ljudi živi što bolje. Dakle, da se pitanje ne postavi tek kao pitanje borbe jedne grupe, radništva, već kao pitanje društva, zajednice. 

Dakle, borba za radnička prava kao borba za bolje društvo?

– Tako je.