Brodogradilište u Martinšćici od pogleda i neovlaštenog ulaza znatiželjnika i dan-danas štite ostaci zidina koji su okruživali nekadašnji lazaret sv. Franje, koji je na prostoru današnjeg škvera postojao od 1833., pa sve do Prvog svjetskog rata. Unutar ovog nijemog kamenog svjedoka kroz cijelo je jedno stoljeće prošlo na tisuće i tisuće pomoraca koji su prošli kroz ovu karantenu ako je postojala i najmanja sumnja na moguću zarazu na brodu. Mnogi od njih svoj su život, nažalost, i skončali unutar tih zidina.

Nisu samo zidine ono što je ostalo kao podsjetnik na nekadašnju frekventnu, i, po svemu sudeći, jako dobro organizirani lazaret riječke luke. Unutar brodogradilišta i danas su u uporabi četiri paviljona koji su postojali u vrijeme lazareta u Martinšćici što je samo još jedan dokaz funkcionalnosti i dugotrajnosti ideja i djela arhitektonskih tvoraca iz prve polovine 19. stoljeća. I ne samo objekti jer jednu od posebnosti »Viktora Lenca« i danas, dva stoljeća kasnije, čini omanji, ali lijepi park koji je smješten u samom središtu brodogradilišta, baš kao što je to bilo nekad u lazaretu.

Dok obilazimo brodogradilište i u društvu inženjera Zdenka Vidmara, voditelja Službe energetike i održavanja u »Lencu«, pokušavajući preklopiti sadašnjost s prošlosti, ili prošlost sa sadašnjosti, kako god vam drago, doznajemo tako i da se u središtu tog stoljetnog parka nekad nalazila kapelica posvećena sv. Franji. Golica maštu to što je bila građena u gotičkom stilu, s okruglom kupolom kao krovištem, dok je sa strane bila sva u staklu. Imala je oltar i jednu otvorenu ispovjedaonicu, a mogla je primiti najviše desetak ljudi.

Lazaret u Martinšćici imao je i svoje groblje, koje je bilo podijeljeno na katolično, pravoslavno i židovsko. Tako se u knjizi »Martinšćica u srcu« spominje kako je »sjevernije, prema prvoj zgradi između zida i odsječene kamene stijene graničnog zida Lazareta, bio prostor za ukop mrtvih, umrlih od zaraza…«. Prema zapisima iz te knjige, zadnji grobni humak sa željeznim križem i imenom pokopanog bio je nekog Francuza, čiji su posmrtni ostaci preseljeni na trsatsko groblje, nakon što je uvala u Martinšćici u vrijeme Kraljevine SHS prenamijenjena u ljetovalište za školsku djecu.

Čitavo to vrijeme djelovanja lazareta, na zapadnom dijelu Martinšćice radilo je omanje brodogradilište koje je popravljalo i gradilo drvene brodove. U Drugom svjetskom ratu jedan dio kompleksa nekadašnjeg lazareta teško je stradao kod povlačenja njemačkih vojnih postrojbi i takav je, uglavnom napušten, bio sve do početka šezdesetih godina kada se na ovu adresu, s riječkog lukobrana, seli brodogradilište »Viktor Lenac«.

Kapetan Lazarić prvi u Lazaretu

Lazaret sv. Franje u Martinšćici svečano je otvoren 2. lipnja 1883. godine, a slučajnost je htjela da kao prvi kapetan koji je uplovio bude Mate Lazarić, koji je na brigantinu »Ernest« prevozio teret iz Odese.

Za razliku od lazareta u Dubrovniku i Splitu, koji su postupno ugasili, ovaj u Martinšćici funkcionirao je čitavo jedno stoljeće.

Prva karantena za pomorce otvorena je bila u Rijeci koja je, podsjetimo i to, 1719. dobila status slobodne luke. Radilo se o 1722.-oj, kada je otvoren lazaret sv. Karla Boromejskog s malom lučicom nazvanom Mandrać, koja je ujedno bila i prva umjetna riječka luka. Položaj ovog lazareta odredio je – baš kao što će to stoljeće kasnije i za uvalu u Martinšćici – dostupnost svježe vode iz potoka Brajda. Međutim, brojne nevolje uzrokovao je Škurinjski potok čije su bujice često nanosima zatrpavale tu riječku lučicu. Kako pred riječki lazaret nisu mogli pristajati veći brodovi, za francuske je uprave 1812. godine ukinut i premješten u Kraljevicu, da bi dvije godine kasnije, pod Habsburgovcima, karantena opet bila vraćena u Rijeku.

No, ubrzo se donosi odluka da će trajno rješenje za lazaret biti u Martinšćici, koja se činila idealnom kako zbog prirodne luke, kao i obilja vode iz tadašnja dva vodotoka Javor i Potok. Formalno, odluka o premještaju lazareta u Martinšćicu donesena je 1825. godine kada je od Andrije Ljudevita Adamića, poznatog riječkog trgovca, kupljeno zemljište sa pripadajućim kućama. Tadašnji riječki guverner, Ferencz Urmeny namjeravao je sve to izgraditi za tri godine, ali se malčice preračunao. Oteglo se na punih sedam zbog problema sa močvarnim tlom i nasipavanjem terena.

O tadašnjem prometu riječke luke i »posjećenosti« karantene dovoljno govore brojke koje smo uspjeli iščeprkati iz povijesne građe. Ostalo je tako negdje zapisano da je od njegovog otvaranja, pa do 1851., kroz lazaret u Martinšćici prošlo – 557 jedrenjaka.

O njegovoj frekventnosti najbolje govore da je, primjerice, do U vrijeme kolere, 70. godina 19. stoljeća, u samo jednoj godini u lazaret je pristalo 119 brodova.

Engleski dnevnik The London Gazzete od 11. kolovoza 1885. godine prenosi tako zapovijed konzula u Rijeci kako svi brodovi koji uplovljavaju u mađarske luke iz francuskog Mediterana i Alžira moraju biti u karanteni 10 dana ako na brodu nema zaraze, a ako je došlo do zaraze za vrijeme putovanja, naređena je karantena od najmanje 20 dana. U tom se proglasu spominje i da se do daljnjeg zabranjuje uvoz i prijevoz krpa, starih konopa, korištene odjeće i posteljina iz luka koje su spomenute.

Pregledi i stroga odvajanja

Karantena u Martinšćici najprije je bila podignuta kao zaštita od zaraze kolerom. No, 1899. godine Lazaret sv. Franje je preuređen i proširen tako da može primiti svaki brod, sa bilo kojom zaraznom bolešću. Ako se prilikom pregleda broda koji je stigao pred riječku luku pronašlo bilo što sumnjivo, kapetanu i posadi nije bilo druge nego okrenuti brod za Martinšćicu.

Sam lazaret bio je podijeljen na dva odvojena dijela – onaj za zaražene i one »samo« sumnjive, dok su na trećem, »čistom« dijelu bili smješteni uprava, apoteka, stražarnica i već spomenuta kapelica sv. Franje. Bila je tu i mrtvačnica, kuhinja, kotlovnice s pećima za tretiranje odjeće i posteljine parom, praonica i uređaji za dezinfekciju.

Ništa se bez prethodnih mjera i provjere iz lazareta nije puštalo van, pa tako ni pisma koja su se kadila u dimu od sumpora. O tome je u svojoj čuvenoj knjizi »Kako čitati grad« pisala i Radmila Matejčić.

– U jednoj je prostoriji bilo sačuvano malo ognjište nad kojim su se dezinficirala pisma koja su slali ljude iz karantene. Pisma su bušili i dugim kliještima držali na dimu od sumpora što bi ga palili na ognjištu, navodi u svojoj knjizi autorica.

Postupak je otprilike bio ovako – čim je brod pristao na obalu lazareta, sva posada se povela u veliku prostoriju. Dok ih je liječnik detaljno pregledavao u svojoj ordinaciji, sva njihova odjeća i posteljina dezinficirala se ili parom – mokrom ili suhom – ili nekim dezinfekcijskim sredstvom. Onaj nesretnik za koga se ustanovilo da je zaražen, prebacivalo se u bolnicu za zarazne bolesti unutar Lazareta, dok su oni suspektni na zarazu smještali opet u jedan drugi, ali opet zatvoreni odjel. Samo oni koji su dobili potvrdu da su zdravi, mogli su otići nazad na brod.

Raskuživao se i novac

Zanimljivo je koje su sve poduzimale mjere predostrožnosti i zaštite zdravih od zaraženih, kako unutar samog lazareta, tako i u kontaktu brodova u karanteni s osobljem. Povijesne priče kažu da se hrana pripremala u velikoj kuhinji lazareta, a potom se prenosila u posebnu prostoriju za serviranje, međutim, u tom su se prostoru hrana kroz klizni prozor samo praznila u druge posude koju je s druge strane nosila posluga iz odjela za zarazne bolesti. Na taj se način sprečavalo da se zaraza prenese kuhinjskim priborom.

Nadalje, u nizu objekata i prolaza s prednje, morske strane Lazareta sv. Franje, u kojima danas stoluju radionice brodogradilišta, postojali su ugrađeni željezni valjci, koji su se mogli okretati svoje osovine. Kroz ove pokretne valjke služila se hrana posadama brodova u karanteni. Jedan takav pokretni valjak, ispred kojeg je bila mramorna ploča poput stola, s udubinom gdje se onda namakao i dezinficirao u octu, postojao je posebno za optjecaj novca s brodova u unutrašnjost lazareta, za sitnu trhovinu.

Tretiranje posteljine i odjeće bila je opet posebna priča. Sva zaprljana posteljina koja je dolazila iz odjela za zaražene odnosila se u posebnu komoru u zasebnoj zgradi gdje se najprije zamatala u plahtu natopljenu dezinfekcijskim sredstvom i stavljala se u čelične škrinje. Tek bi je tada poslužitelj preuzimao i obavljao dezinfekciju u kotlovnici. Isti je tretman, samo odvojeno, vrijedio i za posteljinu.

Nakon dezinfekcije u kotlovnici, posteljina je odlazila u praonicu, a odatle u jedan od velikih dezinfekcijskih kotlova. Tek se tada smatrala dovoljno čistom.

Lazaret u Martinšćici bio je povezan s Rijekom telefonskom linijom, a svaki odjel imao je direktnu vezu s uredom upravitelja. Na »čistom« dijelu postojao je i parlatorij, mjesto susreta pomoraca iz karantene i njihovih posjetitelja, no dok je postojao rizik od širenja zaraze, nije bilo šale, a za disciplinu i nadzor izolacije bilo je zaduženo 28 vojnika.