RIJEKA Ne još tako davno osvajala je svjetske i europske medalje i rušila svjetske rekorde na 50 leđno u kratkom bazenu, a sada si je zadala još teži zadatak. Da svojem Primorje Croatia osiguranju vrati stari sjaj. Riječ je o Sanji Jovanović, još uvijek najboljoj hrvatskoj plivačici, koja posljednjih mjeseci radi kao sportska direktorica riječkog stogodišnjaka.

– Nema tu prevelike filozofije. Kao plivačica sam htjela biti najbolja na svijetu, sada je moj cilj da Primorje opet bude najbolji klub u Hrvatskoj – započela je Sanja Jovanović, koja je sportska direktorica postala u rujnu 2018. godine po završetku Kineziološkog fakulteta na poziv predsjednika kluba Andreja Marochinija. – Želim Primorju vratiti star sjaj, da opet bude nositelj hrvatskoga plivanja i da njegovi plivači sudjeluju na velikim natjecanjima i osvajaju medalje. Možda imam prevelika očekivanja, ali vjerujem da je to moguće. Da nisam imala cilj, nikada ne bih bila najbolja na svijetu.

Vratiti Primorje na staze stare slave itekako je težak posao zbog kojega je prošle godine u klub ponovno došao i Miloš Milošević, nekada vrhunski plivač, a danas trener, koji je Sanju nakon samo tri mjeseca zajedničkoga rada doveo do europske bronce. Bilo je to u prosincu 2015. godine u Netanyji, a Sanja je u finalu isplivala svoju najbržu utrku u posljednjih šest godina.

– Preduvjet za uspjeh svakako je naš stručni kadar na čelu s Mićom. A svi znamo tko je Mićo i što se može sve od njega naučiti. Već je niz puta dokazao da itekako dobro zna svoj posao. Nisam osoba koja je u upravu kluba došla sa strane, već sam cijeli život u plivanju, pa si dajem za pravo javno reći da je stručnjaku poput Miloševića mjesto u hrvatskoj reprezentaciji. Ima plivačke uspjehe, ali i rezultate kao trener. Pa sa mnom je osvojio broncu kada više nitko nije vjerovao u mene. Čak niti ja sama, ali sam opet stigla do postolja. U Primorju CO imamo dobre trenere, Lea Škerjanca i Vladu Petkovića, koji znaju svoj posao, ali činjenica je da u njih trebamo ulagati. No, za to su nam potrebne financije, a svi znamo u kakvoj je situaciji hrvatski sport. Vjerujem da ćemo uspjeti isplivati s dobrim rezultatima pa da ćemo tada i »podebljati« financije. Plivanje je sport koji stalno napreduje, daleko od toga da se možemo uspoređivati s Amerikom i tamošnjim ulaganjima, ali nadam se da možemo napredovati i učiti od najboljih stručnjaka. Ponavljam, ne možemo očekivati da naši plivači postižu dobre rezultate bez da ulažemo u struku – nastavila je Sanja Jovanović, koja po dolasku u »kancelariju« nije zatekla idealne uvjete. Dapače.

– Činjenica je da smo ostali bez velikog broja plivača, ali ne smijemo zaboraviti da u Rijeci postoje još tri kluba, što je razlog opadanja broja djece. No, tradiciju ima jedino Primorje, koje je i dalje klub s najvećim brojem članova, a tijekom prošlog mjeseca upisali smo iznenađujući broj novih mladih plivača, zbog čega smo jako sretni. Vjerujem da kroz nekoliko godina možemo povećati broj djece i vratiti povjerenje roditelja uz stručni kadar koji sad imamo – rekla je 32-godišnja Dubrovkinja koja je u Primorje CO stigla 2011. godine zahvaljujući treneru Dimitru Bobevu.

– Kao članica Juga obožavala sam dolaziti u Rijeku i trenirati na Kantridi. Tako da na neki način živim svoj san. Radim posao koji volim, imam ciljeve za koje mislim da ih je moguće ostvariti. Ali, potpuno je druga priča iz vode doći u kancelariju. Moram priznati da sam u početku mislila da ću sve probleme uspjeti riješiti za pet dana, a ispalo je da sam se prvih pet-šest mjeseci upoznavala kako funkcionira sustav. Skupljala sam informacije, promatrala, pisala, razmišljala, konzultirala se, razgovarala s trenerima. Poprilično sam zadovoljna onime što smo napravili, idemo u dobrom smjeru. No, ne treba odmah očekivati čuda. Svima nam zajedno treba puno strpljenja i rada, a to bi onda kroz šest godina trebalo i rezultirati stvaranjem riječkih plivača koji će biti konkurentni i izvan Hrvatske. Mnogi mi kažu da sam se uhvatila teškoga posla, nije bilo niti lako plivati pa sam uspjela. Trebalo mi je neko vrijeme da dođem u svjetski vrh, ali bila sam tamo. Niti jedan posao nije jednostavan, važno je imati cilj i raditi na njemu, ali vjerujem da možemo uspjeti.

Iako je posljednju utrku isplivala u lipnju prošle godine kada je pobijedila na 50 slobodno u tradicionalnom klupskom natjecanju Najbrži primorjaš, još uvijek nije rekla službeno zbogom plivanju u kojem je ostavila itekako velik trag u utrkama leđnim stilom. Četiri je puta bila svjetska rekorderka, osvojila je svjetsko zlato i broncu u kratkom bazenu, u svojoj riznici ima i pet europskih zlata, tri srebra i broncu u kratkom bazenu, kao i srebro i dvije bronce u velikom bazenu.

– Svi mi govore da napravim oproštajku, ali ja se ne dam. Nikad nisam bila osoba koja voli dizati prašinu oko nečega pa tako neću niti oko kraja karijere. Posljednjih nekoliko tjedana sam opet počela trenirati pa svako jutro odradim trening sa Smiljanom Marinović. Uz nju nema zabušavanja iako ima 42 godine, to treba cijeniti i Smilja nam svima treba biti primjer. Tko zna, možda otplivam još neku utrku, tako da ne mogu reći da je baš kraj.