RIJEKA Iza nje je teških sedam mjeseci zbog operacije lakta. I europsko prvenstvo na kojem bi zasigurno konkurirala za jednu od stepenica pobjedničkoga postolja u bacanju koplja. Najteže natjecanje u karijeri. Koje je morala gledati putem malih ekrana umjesto da stavi još jednu kvačicu na listu uspjeha s velikih natjecanja. No, svatko tko poznaje Saru Kolak, olimpijsku pobjednicu u bacanju koplja »Kvarnera«, zna da ona ne odustaje tako lako. Dapače.

Već je to jednom dokazala. I nakon 15-mjesečne pauze zbog operacije ramena, kojoj je bila podvrgnuta krajem 2014. godine, postala prva Hrvatica koplje koje je letjelo preko čarobne granice od 60 metara. Nedugo potom osvojila je i svoje prvo odličje s velikih natjecanja, broncu na Europskom prvenstvu u Amsterdamu, a onda ispisala najljepšu priču s Olimpijskih igara u Rio de Janeiru i vratila se sa zlatom oko vrata. Posljednjega dana siječnja ove godine kod doktora Shawna O’Driscolla, vrhunskog stručnjaka za ozljede lakta i ramena u klinici Mayo u Rochesteru, podvrgnuta je artroskopiji i rekonstrukciji ligamenata lakta koji ju je mučio od Svjetskoga prvenstva u Londonu prošle godine na kojem je ostala korak do postolja.

Rehabilitacija ide prema planu, Sara Kolak opet je ona stara. Gladna natjecanja. Uživa u svakom treningu i svakodnevnom napretku. I u mislima broji dane do iduće zime u kojoj će se opet vratiti natjecanjima. Iako i dalje zazire od medija i života pod povećalom javnosti, otvorila je dušu i iskreno progovorila o mjesecima tijekom kojih je puno radila na sebi i svojem cilju. Da se opet uspješno vrati onome što najviše voli. Bacanju koplja i natjecanjima.

Gladna natjecanja

– Joj, ne pitaj, gladna sam natjecanja. U meni se skuplja glad otkad sam otišla u SAD na operaciju jer sam svjesna da sam propustila cijelu sezonu. Ali, nije to želja zbog koje bih išla glavom kroz zid. Jako je znam kontrolirati, znam da trebam biti strpljiva, koncentrirati se na ono što radim. Ali, da je bilo lako, nije.

Pogotovo za vrijeme europskoga prvenstva. Tada se zaželiš natjecanja, i to je normalno. Iskreno, mislila sam da će biti veća borba jer je Europa dom koplja i da će 63 metra trebati za medalju, a cure su se za srebro i broncu borile na 61,50 metara. Čula sam, doduše, da je tartan bio premekan, a to onda utječe na zalet i ritam. Ali, nije mi bilo lako gledati, prvih nekoliko minuta sam preživahno reagirala, ali onda sam se smirila i još jednom sama sebi rekla da je dobro što nisam išla u Berlin. Čula sam da su neki pričali da bih ja sigurno osvojila medalju, ali se pritom ne pitaju koju bih cijenu platila da sam riskirala i odlučila nastupiti. A, vjeruj mi, cijena bi sigurno bila visoka. Da li bih osvojila medalju ili ne, pitanja su na koja nikad nećemo znati odgovor. I ne trebamo ga znati. To su pitanja u prazno na koja jednostavno nema odgovora.

Probijanje leda

U ovom je trenutku najvažnije da se fenomenalno osjećam, dobro sam se odmorila i napunila baterije, maksimalno sam iskoristila ljeto. Trenirala sam i na godišnjem, bio je to aktivan odmor, a to mi najbolje odgovara. Super se osjećam, treniram, bacam, a to je ono najvažnije. Tijelo nije ništa zaboravilo, čak sam i oduševljena kako radim neke stvari. Još uvijek radim po programu koji mi pišu Dean Mistura i Ivor Nikolovski u Scipionu, potrudili su se da mi ne bude lako, radi se na laktu i na ramenu, ali radimo i dobru bazu da ne bi došlo do drugih ozljeda. Fizički se stvarno odlično osjećam odmorno i spremno, u punom sam treningu. Počeli smo ubacivati malo više specifike, malo više bacanja, da vidimo kako lakat reagira i spremamo se za glavni dio. Jedva čekam opet raditi stari svoj trening! Iduće sezone je glavno natjecanje Svjetsko prvenstvo krajem rujna u Dohi, sezona inače završava početkom rujna pa moramo malo drugačije planirati sezonu, što znači da krećemo raditi u listopadu. I onda ćemo vidjeti na koja ću natjecanja ići. Sigurno je jedino da ću imati jedno natjecanje u zimi da njime probijem led i vidim gdje sam. Tako smo radili i kad je bilo rame u pitanju i držim se toga plana.

Nakon operacije ramena je oporavak duže trajao jer je to bila drugačija vrsta ozljede, lakat je nešto potpuno drugačije, ali isto treba biti jako oprezan. Sedam mjeseci nakon operacije sam izvan kritičnog kalupa i sada polako možemo dodavati elemente u trening. Nema više boli, ali kad treniram on reagira, i to je normalno. Bio je resetiran, većina ljudi misli da je sad sve super jer sam bila na operaciji. Ali, operacija je najlakši i najkraći dio. Poslije nje slijedi tek puno posla jer startaš iz početka, mišići atrofiraju i treba ih graditi. Tako da znam osjetiti zatezanje, dobiti upale, ali ništa zbog čega bih morala prestati trenirati. Treba biti pažljiv, slušati lakat i povratne informacije koje tijelo šalje. Nije mi se nigdje žurilo, imam dovoljno vremena pripremiti se za drugu sezonu. Sa svojom ekipom iz Scipiona napravila sam nekoliko testova da vidim gdje smo, što treba popraviti i gdje treba ojačati lakat. Dosad sam slušala lakat, a sad se i on mora naviknuti da idemo raditi i da više nema štrajkanja. Stvarno sam zadovoljna i jedva čekam da krenem opet trenirati punim gasom.

Izazov

S ramenom sam imala dobru školu pa sam se dosta dobro psihički pripremila na sve što me čeka. Svoju sam situaciju prihvatila kao izazov. Sigurno da je bilo trenutaka u kojima mi se sve nakupilo i nije bilo lako, ali ti su trenuci, srećom, kratko trajali. Nisam se pitala zašto ovo radim, nisam niti pomišljala na odustajanje. U teškim trenucima glavi je trebao samo dan odmora i to je to. Dan nakon EP-a na treningu sam si rekla: Gotovo, one su bacale, ti sad treniraj i bacat ćeš druge godine. Sve me ovo može samo psihički ojačati.

Niti u jednome trenutku nisam posumnjala u povratak, ako sam se vratila poslije operacije ramena, vratit ću se i sad. Trudim se da to bude čim prije, ali ništa na silu. Sve se događa s razlogom. Ta 2016. godina je bila luda godina koja mi je okrenula život naopako, 2017. godina je bila postolimpijska i za nju svi govore da je jako teška, ali ja sam napredovala. U 2018. godini sam sve bliže onome što želim. Ne pada mi na pamet odustati, dogurala sam daleko i to je moj način života. Nisam i prva ni zadnja koja je ozlijeđena, nisam ni prva ni zadnja koja se bori da opet stane na noge. Ima nas jako puno. Treba samo to izdržati i vjerovati u sebe. Kakva će biti 2019.? Znam da joj se radujem, bit će tu puno natjecanja. Jedva se čekam vratiti. Kakva god bila, spremna sam za novu sezonu, ali imam još jako puno posla, a ja volim raditi pa me to veseli.

Učenje

Tijekom ovih sedam mjeseci naučila sam puno toga novoga o sebi, naučila sam da je jako važno slušati tijelo. Nakon operacije ramena naučila sam da treba raditi više vježbi koje se čine dosadnima, da stalno treba jačati tijelo. Sada sam naučila da treba znati stati i da je odmor najvažniji dio treninga. Psihički mogu biti super, a tijelo možda pati. Prije nikad nisam znala stati, uvijek sam htjela još. Još jedan trening, još jedno natjecanje. A onda te takvo nešto baci unatrag mjesec dana. Nama profesionalnim sportašima najmanji je problem trenirati punim intenzitetom i cijeli dan provesti na stadionu. Ja sam se ponekad znala loše osjećati kada bi mi trener rekao da sutra nemamo trening. A sada znam da je ta pauza puno korisnija nego da sam odradila trening života. Naučila sam da ću se opet dignuti, da se sve događa s razlogom. Ako je ovo put koji moram proći da bih bila najbolja i bacala daleko, onda ću ga proći bez problema. Na neke stvari možemo utjecati, na neke ne možemo. Najvažnije je ostati čvrsto na zemlji.

U takvim je trenucima važno imati uz sebe ljude u koje imaš puno povjerenje. Svoju ekipu na koju se možeš uvijek osloniti. Ja sam sretna što je imam. Imam Deana i Ivora u Scipionu, svog trenera Andreja Hajnšeka, obitelj, dečka i prijatelje, ali što je najvažnije, imam svoj »Kvarner« koji mi uvelike u svemu pomaže. Klub mi je oduvijek velika podrška i to ću uvijek rado javno reći. Što god treba naprave za mene, u stalnom smo kontaktu, sve rješavaju, nema tu nikakvih problema. Dapače. Mislim da takvu podršku prije nikad nisam imala i nikad je neću imati. Tako da će me predsjednik Luciano Sušanj i direktorica Iva Florjančič u »Kvarneru« još dugo morati trpjeti, do samoga kraja, ha, ha, ha. Meni je bitno da imamo poslovni, ali i prijateljski odnos. Oni su moja druga obitelj i zbog toga sam jako sretna.

Ljubav 

Tu je i moj dečko o kojem prije nikada nisam javno pričala, imaš ekskluzivu, ha, ha. On je profesionalni sportaš, bivši skijaš, osoba koja razumije sve kroz što prolazim. Svaki dan me gura da budem bolja, i u najboljim i u najgorim trenucima. Kakav god mi bio dan znam da me na kraju dana doma čeka netko tko me gura naprijed. Uzalud mi svi novci svijeta ako na kraju dana nemam s kime to dijeliti. I zato sam jako sretna što sam našla osobu koja me razumije. Jednostavno, pozitivno utječe na mene.