Big Air

LEA JUGOVAC Riječka snowboarderica u kanadskom Quebec Cityju ostvarila uspjeh karijere

Zlatko Horvat

Dobila sam nove motive, dokazala da mogu napredovati, rezultatski i po izvedbi – kaže Lea poslije šestog mjesta na posljednjoj stanici Svjetskog kupa u Quebec Cityju u disciplini »Big Air«



RIJEKA Lea Jugovac, 23-godišnja riječka snowboarderica, protekle je subote u kanadskom Quebec Cityju ostvarila uspjeh karijere u Svjetskom kupu, u disciplini »Big Air« osvojila je šesto mjesto i prvi put našla se u prvih deset. Za svoja dva skoka Riječanka je dobila 82.25 bodova, dok je u finale ušla sa četvrtim rezultatom. Pobijedila je Amerikanka Julia Marino, deseta u toj disciplinu u Pjončangu.


– Tajna uspjeha? Dugotrajan rad i trud. Ovo mi je bilo prvo finale. Održano je pred sedam tisuća gledatelja, navečer… Radi se o disciplini u kojoj se leti 15-20 metara, u zraku se rade rotacije. Bila sam jako sretna. Zadovoljna i iznenađena. Ne samo rezultatom, već načinom, trikom. U kvalifikacijama sam izvela »backside 720« – kaže Lea Jugovac.


Brojka 720 označava stupnjeve rotacije…




– U finalu se izvode tri skoka, od kojih dva moraju biti različita. Izvela sam »backside 720« i »frontside 720«, na kojem sam pala i to me koštalo boljeg plasmana. Međutim, prvi put sam probala taj skok na Svjetskom kupu. »Backside« mi puno bolje ide, na »frontsideu« ću morati poraditi u travnju, ali i kasnije na treninzima u Japanu i na Novom Zelandu, kada krene potraga za zimom. Cilj je u budućnosti naravno i postolje u Svjetskom kupu. Međutim, već je i ulazak u finale velika stvar, a zatim odlučuju nijanse. Posebnost »Big Aira« je što se natjecanja Svjetskog kupa održavaju u gradovima, na skelama, što je bio slučaj u Moskvi, Milanu, Pekingu… ali i u Quebec Cityju.


Nakon finala nazvala je mamu Ljubicu Fruk. Doma je nastala panika…


– Proradio je majčinski instinkt, mislila je da mi se nešto dogodilo. Uvijek mi je bila potpora i podržavala me u bavljenju sportom.


Quebec City bio je posljednje natjecanje Svjetskog kupa ove sezone za disciplinu »Big Air«, u kojoj je Riječanka završila na 19. mjestu poretka sa 660 bodova. Nova sezona kreće 23. kolovoza na Novom Zelandu.


Dva natjecanja


– Moram voziti i Europski kup da bih osigurala nastup na Svjetskom kupu. Prve tri plasirane cure (i dečki) u ukupnom poretku Europskog kupa dobivaju osobnu kvotu za sljedeću sezonu, što je jako važno budući da je broj natjecatelja na gradskim »Big airovima« ograničen. Samo 20 cura ima pravo nastupa. Trenutačno sam prva u ukupnom poretku Europskog kupa u »Big Airu« sa 400 bodova prednosti ispred Francuskinje Thalie Larochaix. Ostalo je još jedno natjecanje, u švicarskom Corvatschu krajem travnja.


Lea je i treća u »slopestyleu« u ukupnom poretku Europskog kupa uoči posljednjeg natjecanja. Međutim, nije uspjela izboriti nastup na ZOI u Pjončangu, ostala je ispod crte za osam, devet mjesta.


– »Big Air« se prvi put našao na programu ZOI u Pjončangu, dok je »Slopestyle« premijeru u olimpijskom programu imao u Sočiju. Skandalozno je u kakvim se uvjetima održavao »Slopestyle« u Pjončangu. Vjetar je bio prejak, nisu to bili uvjeti za održavanje. Uostalom, od 50 skokova, 42 su bila s padom. Čak i nema žala što nisam bila u Pjončangu. Pokušala sam se kvalificirati, nisam uspjela. No, nakon Kanade svjesna sam da mogu postići neki dobar rezultat, prije nekoliko mjeseci već bi sam odlazak na Igre bio veliki uspjeh. Naime, dodala sam neke nove trikove u skok…


Želja je izboriti Peking za četiri godine, ali ne bih htjela da to bude ultimativni cilj, jer u snowboardu 30 cura ide na ZOI u »Big Airu«, a sistem kvalifikacija je kompliciran, zbrajaju se rezultati dviju disciplina – »Big Aira« i »Slopestylea«. Tu su i ozljede, spremaš se za nešto četiri godine, a u sekundi možeš izgubiti sve. Zato je važnije napredovati, imati što bolje trikove, s kojima idu bolji rezultati.


Njen trener je Riječanin Darko Bilen, koji je s njom od kad je stala na snowbaard. Na početku sezone počeli su raditi na nekim novim stvarima, a rezultat je stigao u Kanadi.


– Na novim trikovima radimo od ljeta. Dvaput smo bili na trenizima u Japanu, gdje koriste revolucionarnu metodu. Zalet i skok su napravljeni od posebne plastike, a doskok je mekan, napuhan, tako da kod izvođenja skokova padneš na mekano. Nema straha kod izvođenja novih stvari. Nešto slično Austrijanci imaju u Kreischbergu, gdje je doskok jednak onom u Japanu, ali su zalet i skok napravljeni od snijega.



– Kao mlada počela sam trenirati na Platku, relativno kasno, sa 14 godina. Najprije po dan, dva Platka. Kasnije su krenuli odlasci u Italiju, Sloveniju, Austriju, imali smo 20-30 dana snijega, pa 50. Tako smo dogurali do 250 dana i Svjetskog kupa. Sve je nekako išlo prirodnim putem, kreneš sa skokićima… Bila sam više tvrdoglava i uporna nego iznimno talentirana – kaže Lea.


U prosincu se vratila Platku, ali i po povratku iz Kanade!– Bila sam s mamom Ljubicom na noćnom skijanju! Na Platku je uvijek poseban gušt voziti. Uspjeli smo tjedan dana trenirati u prosincu uz pomoć osoblja skijališta Platak i suglasnost Goranskog sportskog centra. »Ri Fun« je u suradnji s »Termagom« izradio nove elemente, cijevi u parku… Posebna je čar bordati na Platku! Nisi negdje daleko od Rijeke, poslije treninga se spustiš kući.


Svjetska putnica


Proputovala je svijet. Samo u jednoj sezoni Svjetskog kupa ide od Novog Zelanda do Kanade.


– Svugdje mi se nešto svidi. Volim mediteransku kuhinju, posebno talijansku, pa su mi problem kuhinje istoka. Rijetko sam u Rijeci, uglavnom oko Božića i u svibnju i lipnju. Tada radim kondicijske treninge kod Igora Ivoševića te gimnastičke vježbe, recimo trampolin, kod Deana Kukeca. Najviše vremena provodim u Austriji, gdje treniram između natjecanja Europskog i Svjetskog kupa, koje vozim paralelno. Godišnje imam preko 250 dana snijega. Puno je tu odricanja, ali navikla sam se. Sada sam tjedan dana kući, pa više cijenim neke sitnice, recimo kavu s prijateljicama. To je vrijeme i za mog maltezera Montyja, kojem jako nedostajem kad sam na putu.



Lea je i studentica četvrte godine Pravnog fakulteta u Rijeci. Prije toga pohađala je Prvu sušačku hrvatsku gumnaziju.– Škola mi je uvijek išla. U Sušačkoj gimnaziji uspijevala sam balansirati učenje i sport. Sada kao vrhunski sportaš ne moram pohađati predavanja na fakultetu, u protivnom ne bih mogla studirati. Međutim, godina je u mirovanju, jednostavno nisam stigla sve riješiti. Sportsko pravo? Izborni je to predmet na petoj godini, to je jedna od stvari koja me zanima, uz međunarodno pravo. Budući da studiram pravo, vidim i diskriminaciju, muški imaju veći nagradni fond na nekim natjecanjima, čak i u Europskom kupu. U Svjetskom kupu to nije slučaj.


Snowboard je kombinacija skijanja, vožnje »skateboardom« i surfanja.


– Prije su snowboard smatrali zafrkancijom, ali u zadnjih nekoliko godina su se stvari drastično promijenile. Jako se puno trenira, skokovi i trikovi su sve veći i zahtjevniji, zato je nužna dobra fizička sprema, kondicija i snaga. Leti se dvadesetak metara, to je ozbiljan sport u kojem su jake G-sile.


Prvi finale u Svjetskom kupu donio joj je puno samopouzdanja. Mlada Riječanka s puno optimizma čeka sljedeću sezonu.


– Dobila sam nove motive, dokazala da mogu napredovati, rezultatski i po izvedbi. Otvorili su mi se novi vidici, s novim trikovima mogla bih ostvarivati još bolje rezultate.