3. titula europskog prvaka

Bakarski atletičar Zoran Talić: ‘Sad znam da se sva moja muka isplatila’

BAKARSKO-RIJEČKA VEZA – Zoran Talić s trenerom Slavenom Brkljačićem

BAKARSKO-RIJEČKA VEZA – Zoran Talić s trenerom Slavenom Brkljačićem

Sezona nije bila idealna, pogotovo njezin početak u kojem sam imao velikih problema s koljenom pa smo i treninge morali prilagoditi ozljedi. Na kraju je sve i više nego dobro ispalo, dobro smo odradili posao i zadovoljni smo – kaže Talić



RIJEKA Zoran Talić nije mogao poželjeti bolji kraj sezone. Treće europsko zlato u skoku udalj u konkurenciji atletičara s intelektualnim poteškoćama zaredom. Početak sezone nije bio obećavajući. Dapače.


Ozljeda koljena koju vuče još od prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva u Londonu, na kojem je osvojio srebro postavivši pritom europski rekord od 7,32 metra, uvelike mu je remetila planove. No, bakarski je atletičar na najvažnijem natjecanju sezone još jednom konkurenciji očitao lekciju i u Berlinu se treći put zaredom popeo na krov Europe. I pritom skokom od 7,28 metara za 12 centimetara popravio svoj četiri godine star rekord europskih prvenstava.


– Dobar je osjećaj treći put zaredom biti europski prvak. Zapravo, jako dobar osjećaj. U četvrtak smo imali dosta razloga za slavlje, zlato je osvojio i moj kolega iz reprezentacije Matija Sloup u bacanju kugle, dok je Ivan Katanušić bio drugi u bacanju diska, pa smo svi zajedno malo feštali. Baš nam je bilo lijepo – rekao je Zoran Talić, koji je i uoči Europskoga prvenstva očekivano slovio za najvećeg favorita za osvajanje zlatne medalje.



PARAOLIMPIJSKE IGRESrebro  Rio de Janeiro 2016.srebro  London 2012.SVJETSKO PRVENSTVOsrebro  Doha 2015.srebro  Lyon 2013.EUROPSKO PRVENSTVOzlato  Grosseto 2016.zlato  Swansea 2014.srebro  Stadskanaal 2012.


Koljeno


– Svi su mi prije početka natjecanja govorili da ću  osvojiti zlato, a ja sam im svima rekao: Nemojte tako, pomalo. Nisam se htio time zamarati. Sezona nije bila idealna, pogotovo njezin početak u kojem sam imao velikih problema s koljenom pa smo i treninge morali prilagoditi ozljedi. No, to ne znači da i ja nisam priželjkivao zlato. Dapače. Uvijek želim biti prvi, s tom mišlju idem na svako natjecanje. Ali, ni trener Slaven Brkljačić niti ja nismo mislili da bih mogao ovako dobro skakati. Na kraju je sve i više nego dobro ispalo, dobro smo odradili posao i zadovoljni smo – nastavio je bakarski atletičar, koji je natjecanje u Berlinu otvorio skokom od 6,88 metara, da bi odmah u drugoj seriji sa 7,25 metara zakaparirao zlato. Uslijedila su potom dva skoka od pobjedničkih 7,28 metara, u trećoj i petoj seriji, prijestup u četvrtom pokušaju, te 7,19 metara u posljednjem, šestom skoku.



Mikela Ristoski osvojila je treće mjesto u skoku u dalj u   kategoriji osoba s intelektualnim poteškoćama. Ristoski je u Berlin doputovala kao aktualna paraolimpijska pobjednica i svjetska prvakinja, međutim, na europskom prvenstvu se nije uspjela uspeti na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja. Na koncu je bila treća s rezultatom 5.52 metara što je 27 centimetara slabije od njezinog osobnog rekorda.Za članicu AK za osobe s invaliditetom Medulin to je treća medalja na europskim prvenstvima nakon što je 2016. bila druga, dok je dvije godine ranije   bila zlatna. Ristoski je osvojila sedmu medalju za Hrvatsku na EP-u Berlinu,  treću broncu uz dva zlata i dva srebra.Drugo mjesto u Berlinu je osvojila Portugalka Erica Gomes s rezultatom 5.68 metara, dok je zlato s novim svjetskim rekordom osvojila Poljakinja Karolina Kucharczyk, preskočivši 6.14 metara. Sjajna Poljakinja je popravila svoj i svjetski rekord iz Lyona 2013. za  pet centimetara.Velimir Šandor bio je četvrti u bacanju diska (F52, tetraplegija) s osobnim rekordom – 18.94.


Autogrami


– Natjecanje je bilo dobro, iako nije dobro počelo. Sa 6,88 metara iz prve serije bio sam na drugom mjestu, ali uskoro je sve došlo na svoje. Opet ću reći, želio sam zlato i nadao mu se, ali problemi s koljenom su mi ipak ostavljali malo sumnje. Tako da je ovih 7,28 metara i više nego super. Na treningu nismo previše skakali jer bi se uvijek javljala bol. Počnem raditi trčanje i ubrzavanje, koljeno boli i moram doma. Drugi dan u teretani koljeno boli i opet moram ići kući. Tako da nije bilo redovitog treniranja, znao sam tri dana trenirati pa zbog bolova u koljenu deset dana odmarati. Trener Slaven i ja mislili smo da ću u Berlinu skočiti 7,05, najviše 7,10 metara, ali je ispalo i više nego dobro. Zbog svega što smo zimus prošli, ovo zlato ima još veću vrijednost – kaže Talić, kojemu su sa svih strana stizale čestitke.



Zlato Zorana Talića iskovano je u obitelji Brkljačić. Upravo se na nagovor Ante Brkljačića 2010. godine počeo ozbiljnije baviti atletikom, ubrzo osvojio europsko srebro, godinu dana kasnije bio je četvrti na Svjetskom prvenstvu na Novom Zelandu, drugi na europskom dvoranskom prvenstvu u dalju i prvi u visu.  Sportom se počeo baviti sa 15 godina, u početku se to više svodilo na školski sport u okviru kojega je igrao nogomet i plivao, a okušao se i u kickboxingu. No, potom se razvila ljubav s »kraljicom sportova« prve korake koje je napravio u riječkom »Srcu« pod vodstvom Zvonka Brozića i kao 16-godišnjak osvojio sedmo mjesto u skoku udalj na svjetskome prvenstvu. Talić je s Antom Brkljačićem osvojio i paraolimpijsko srebro u Londonu 2012. godine, a od 2014. godine počeo je surađivati s Goranom Grdom kojemu je pomoćni trener bio Slaven Brkljačić, Antin sin.– Pa možemo reći da je ovo zlato na neki način zlato obitelji Brkljačić budući da smo i moj otac Ante i ja surađivali sa Zoranom. Zoran i ja surađujemo od 2016. godine, a od ove godine sam mu i službeno trener. Većinu vremena provodimo na Kantridi, na čemu se moram posebno zahvaliti mojem matičnom klubu »Kvarner« koji nam maksimalno izlazi u susret – rekao je Slaven Brkljačić.


– Mobitel mi je gorio, Facebook i Instagram su mi bili zatrpani, nema tko mi nije čestitao. Stvarno nemam riječi. Čak sam i na stadionu dobio jako puno čestitki, slikao se s ljudima i podijelio jako puno autograma. Dobar je to osjećaj, sad znam da se sva moja muka isplatila. Lijepo je kad te ljudi gotive, fora je, ali moram priznati da brzo dosadi. Barem meni, ha, ha, ha. Čak su me moji u Bakru pitali da li bih da mi organiziraju doček, ali sam odbio. Ja sam jednostavan i skroman tip, ne volim se isticati, treniram za sebe, radim svoj posao najbolje što znam, osvojim medalju i idem kući. Mediji i ta vrsta pozornosti me uopće ne zanimaju. Sada jedva čekam doći kući i dobro se odmoriti.