Uz 100. godišnjicu kluba

Branko Jadro, najstariji nogometaš s Krimeje: Daj Bože da poživim da Orijent uđe u Prvu ligu

Igor Duvnjak

Foto Roni Brmalj

Foto Roni Brmalj

Pratim svaku utakmicu koju Orijent igra na Krimeji. Klub bi po svemu zaslužio da se vrati na nekadašnje visoke grane, ja bih to itekako poželio. Sada su malo zastali sa rezultatima a klub ima tradiciju, ime, stadion, navijače, kaže 90-godišnjak kojemu su i nakon silnih desetljeća crveni s Krimeje omiljena tema



Zelenilo i mir, daleko od gradske vreve, cvrkut ptica, sve to je idila slavne krimejske Ulice Drage Gervaisa, idealno okruženje za sat povijesti riječkog nogometa. Tu živi Branko Jadro, itekako poznat silnim generacijama ljubiteljima ovdašnjeg nogometa, i onima koji su ponavljajući za Ivicom Ujevićem pjevali »pikala se, takala se jedna vela krpenjača« i onim mlađima, prvo kao igrač onda i sudac, delegat, funkcioner. Dovoljno je kazati da mu je »devedeset godina tek«, sve u vremenu kada njegov Orijent slavi 100 godina osnutka.


Junak naše priče je živa enciklopedija, a ono o hodajućoj legendi se može shvatiti i doslovno jer se svakodnevno uspinje do stana na četvrtom katu brojeći škaline, kojih ima osamdesetak. Tu živi s godinu dana mlađom suprugom Vilmom, uz njih je i kći Melanija.


– Za sada sam dobro, ne mogu se požaliti s obzirom na godine. Istina, ponekad mi malo skoči tlak, no redovito ga kontroliram – kaže vitalni Branko Jadro, rođen davne 1929. godine.




– Dnevno do stana prođem, osamdeset škalina, liječnica mi kaže da to ne bih trebao, no odgovorim joj da zgrada nema lifta a ja moram sići i u povratku se popeti. To je osamdeset stepenica u svakom smjeru, više no polovica trsatskih škala kroz dan.


Svakodnevica mu je ispunjena, prijepodne ode na placu, poslije ručka ode na boćaliste »Benčića«, u sve se svakodnevno uklapa i naš Novi list. Mijenjaju se tolike generacije, časni šjor Jadro sve rjeđe susreće stare prijatelje.


Sušački Amarcord


– Krećem se jako puno. Dok te zdravlje služi, dok možeš i noge te slušaju, to je normalno. Nažalost, sretnem jako malo svojih starih prijatelja. Recimo, gledam fotografiju iz 1949. godine one Lokomotive u kojoj sam igrao, od one momčadi živ sam samo ja. Tu su redom Nikolnikov, Kivela, Ive Host, Kolaković, Sinožić, Žigman, Pantelić, Ljubačev, Škiljan i Maračić.


Nogomet je davno na Sušaku pustio duboke korijene u nizu tadašnjih klubova, čupani su na razne načine, ali ih nisu iščupali do danas, Branko Jadro dobro pamti one dane tog nogometnog sušačkog Amarcorda.



– Treba se vratiti jako puno unatrag je je Sušak pred sam Drugi svjetski rat, 1941. godine, imao 15.000 stanovnika i bilo je tu šest klubova. Bili su tu Triglav, Jela, Slavija, Tvornica papira, Orijent i Viktorija, današnje Primorje 08 u kojem su vodeni sportovi. Ovu sam naveo kao posljednju jer je imala sve sportske sekcije, hazenu, košarku, atletiku, plivanje, vaterpolo, sve moguće grane sporta.


Dolaskom fašističke okupacije sve se praktički okrenulo naglavce.


– Talijanskom okupacijom, Talijani su ovim klubovima te Jadranu iz Kostrene, današnjem Pomorcu, nudili financijsku pomoć, ali pod uvjetom da promijene dresove. Ljudi u vodstvima tih klubova na to nisu pristali, Talijani su, revoltirani, igralište na Krimeji pretvorili u sjedište autojedinice. Teren je djelomično imao travu, a kada bilo kišno vrijeme vozila su se klizala pa su bili na čudu, morali su ih izvlačiti drugim vozilima. Stoga su teren nasipali grubim morskim pijeskom, a padom Italije, kada ovi odoše, teren je ostao takav. Nijemci se nisu dirali u igralište, ali slijedom svega, teren nije bio za igru.


Nakon svega ovi drugi okupatori su morali koliko-toliko nadoknađivati stvorenu štetu.


– Tu su bili njemački zarobljenici koji su radili na igralištu, nadzirao ih je izvjesni Kontuš.



Osim radova na terenu, valjalo je oživjeti zamrlu nogometnu aktivnost.


– Svi ranije spomenuti klubovi su jako puno dali za narodnooslobodilačku borbu. One 1945. godine je formirano Jedinstvo, a prije smo uz spomenute imali još i Crikvenicu te Zamet, svi su bili prekinuli djelatnost dolaskom Talijana. U tom Jedinstvu su igrali svi iz tih klubova koji nisu stradali u ratu, koji su preživjeli. Spomenut ću tako Vazmu Hanadara, Ludovika Brazzodura, braću Mataija, Vladu, Borisa i Martina. S jednim od njih sam i kuglao.


Jedinstvo je igralo u tadašnjoj Hrvatskoj ligi kao i Kvarner, dok je 1946. formiran Primorac. Te godine u međusobnom susretu na Krimeji je bilo 1:1. Bilo je tu igrača moga godišta, igrali su tako Božo Juranić, Branko Paravić, Paglijančić, Manjgotić, Krković, Vujić, sve moji vršnjaci. Na koncu su se Jedinstvo i Primorac fuzionirali u Primorje. U tom klubu je predsjednik bio Zdravko Kučić, a funkcioneri su bili i iz onih starih klubova. Dvije godine kasnije su fuzionirani Kvarner i Primorje, što se nigdje ne spominje, to nije zabilježeno.


Nezaobilazna Lokomotiva


U priči je nezaobilazna riječka Lokomotiva koja djeluje i danas.



– Po fuziji ta dva kluba neki su igrači prešli u Lokomotivu koja je uskoro zaigrala za Kup baš s Kvarnerom. Na Partizanovom je Lokomotiva pobijedila Kvarnera 2:1 a onda je otišla na neslužbeno prvenstvo željezničara u Suboticu pošto je tamošnji Spartak bio željezničarski klub. Igrali su recimo riječka i zagrebačka Lokomotiva, domaćin, beogradski i sarajevski Željezničar. Slavni Bebo Brazzoduro je sjajno branio s niškim Željezničarom, nisu mu mogli dati gol ni s pola metra. Bio je ostao u Spartaku, ali je za njim i još nekima došla potjernica, obavijest da su suspendirani. Kada su se vratili, riječka Lokomotiva je rasformirana. Spomenuti Brazzoduro, Krković, Manjgotić, morali su u Kvarner.


S druge strane je dolazilo do svitanja na istoku, u tim burnim poratnim godinama spremalo se oživljavanje Orijenta u kojem se našao i Branko Jadro, koji je prethodno također igrao u Lokomotivi. Porođajne muke su međutim dugo trajale.



– Orijenta uopće nije bilo do 1953. godine. Sušak je naime 1948. godine ostao bez ijednog kluba. Prvo se na Sušaku u prosincu 1948. godine formirala Budućnost, a ja sam tada učio zanat u Čehoslovačkoj, u željezari u Moravskoj Ostravi i igrao sam u juniorima. Nakon toga, rezolucijom Informbiroa mi smo morali napustiti zemlju. Vratio sam se, a svi prijatelji su mi igrali u Lokomotivi, a onda se ona rasformirala. Sušak je bio bez kluba.


Tu je došao Ante Mihovilović, čiji je brat kasnije bio poznati igrač Kvarera i Rijeke te novinar. Otac im je bio željezničar. Mi smo došli na igralište na Krimeji, a Mihovilovići su donijeli loptu i dresove, pitali su nas »dečki, bite vi pikali«. Rekli smo da bi i popeli smo se preko portuna jer je bio zatvoren. Pritom se u rujnu te godine ponovno formirala Lokomotiva, a na Trsatu pak


Budućnost, čiji je prvi predsjednik bio Milo Doričić. Ona je trajala do 1953. godine, a ja sam do tada bio u Lokomotivi.


Tada je konačno ponovo izniknuo Orijent, šjor Branko se rado spominje ondašnjih suigrača u klubu u kojem je potom igrao sve do 1958. godine.


Poratni »crveni«


– Anto Kivela i ja smo u jesen te 1953. godine došli u Orijent. Ne bi se moglo reći da sam jedan od osnivača oživjelog Orijenta, ali sam bio među tim ljudima tada. Od vratara su bili Ive Stojčić, bili su tu Božo Juranić, Ludovik Brazzoduro, Rade Pleše te Srećko Stipčić koji je mogao igrati od golmana do lijevog krila. Tu je momčad u kojoj su Vlado Domazet, Rade Dokmanović, Joso Butković, Boris i Vlado Mataja, moja malenkost, Josip Manjgotić, Fran Čargonja, Božić, Bruno Tomašić i Tudor.



Današnji posjetitelji stadiona na Krimeji ne mogu zamisliti u kakvim uvjetima su igrali ondašnji poratni »crveni« koje su godinama vodili slavni treneri.


– Uvjeti su bili jako loši, igralište je bilo u derutnom stanju. Trener nam je bio slavni Zvonko Jazbec, legenda Concordije. Bio je tu i Nikola Duković iz HAŠK-a. Jazbec je bio jako dobar trener koji se niti jednom igraču nije obračao s ti, nego samo s vi. Bio je pak zaista znalac nogometa, kao i Nikola Duković. Jazbec je uz to bio i porofinjeni igrač koji recimo nije mogao igrati u Concordiji koja je imala uvježbanu half liniju, ali je u reprezentaciji Jugoslavije igrao 12 puta.


Dok je igrao, našao se i u vodstvu kluba s Krimeje.


– Pozvali su me i rekli da ću biti predstavnik igrača u Upravnom odboru, a ja sam odbijao govoreći da tu ima starijih suigrača od mene. Na to mi je Jordan iz vodstva samo rekao »dat ću ti jednu za uho i nemamo više ča govorit«. Ja sam pristao, sjećam se toga jako dobro, bilo je to 1954. godine. Predsjednik je bio doktor Željko Paljaga, bili su tu Roko Ladešić, Srećko Matešić, Bogoslav Lovrić, Nika Mikuličić, Rude Negovetić, Jordano Fosar. Kada je bila sjednica, sjeo bih uvijek kraj njega.


Mnogi su u neka davnija vremena isticali Orijentov prepoznatljiv znak na kojem je bilo hrvatsko znakovlje, grb.


– 1955. godine Vitomir Pajo Širola, narodni heroj, general major i prvoborac bio je potpredsjednik Orijenta, ja tog čovjeka nisam poznavao. Predsjednik je bio spomenuti doktor Paljaga, ginekolog. Tada je održan sastanak vodstva, bili smo tu u ondašnjoj pekari kod Maračićke, kraj nebodera na Krimeji, kraj Jugolinije. Predlagane su značke Orijenta, vodstvo je formiralo komisiju za to koja je otišla na kraju na Komitet s prijedlogom znački. Sjećao se kao danas, na papiru je bilo dvanaest značaka. Na Komitetu je bio Koljka Rački, narodni heroj, prvoborac. Istjerao je tu delegaciju i još je rekao da će ih zvati na partijsku odgovornost.



Klub je srećom imao jaki adut, spomenutog Vitomira Paju Širolu.


– Imali smo potom sjednicu kada je s malim zakašnjenjem došao jedan čovjek. Nosio je šešir, shvatio sam odmah da je Kastavac jer je rekao »onput« i pitao ča ima tu novega. Skočili su do njega, prihvatili šešir, baloner i ispričali mu što je bilo. Samo je rekao: »Pustite to meni, ja ću poći na Komitet da vidim ki je taj koji nam se suprotstavlja«. Nakon petnaest dana smo imali sjednicu, odobrena je značka Orijenta, a na bijelom polju je morala biti zvijezda petokraka. To možete napisati, ja za to prisežem. 


Orijent u srcu


Branka Jadra oni nešto mlađi pamte i kao djelitelja pravde, dugogodišnjeg poznatog nogometnog suca.


– Ispit za suca sam položio dosta kasno, bilo je to 1960. godine, a godine su već počele pritiskati. Bio sam prvo privremeni sudac, pa stalni, pa republički sudac i to nakon osam godina, a za mnom je bilo 15 godina aktivnog igranja, ispit sam polagao u Zagrebu 1968. godine. Bili su tu od ovdašnjih sudaca Pađen, Arnold i još neki. Sudio sam u Drugoj ligi, a vidio sam da je teško doći do Prve lige, bile su tu A pa B lista. Vidio sam da je vrijeme ostaviti to i 1978. godine sam prestao suditi. 



Put mu se opet isprepleo s njegovim voljenim Orijentom, koji je još znatno ranije postao istaknuti drugoligaš.


– Orijent je bio ušao u Drugu ligu pod vodstvom Nikole Demića. U klub je došao legendarni Ivan Đalma Marković, a Nikola mu je bio pomoćnik te se opet registrirao, igrao je halfa. Klub je pak kao drugoligaš morao dati delegata, pozvali su me Srećko Matešić i Jordano Foser, klupska legenda i pitali su me bih li bio delegat. To je već bio Marijan Glažar, tada sam tu ulogu prihvatio i ja. Kao delegat sam odlazio u Ljubljanu i druge gradove, kasnije sam to obavljao u ovdašnjoj Riječko-pulskoj zoni, sve je trajalo dvadesetak godina, do 1996. godine.


Jasno je da mu je i dan danas nakon silnih desetljeća Orijent omiljena tema, a krimejski stadion uvijek drago ognjišće. 


– Pratim svaku utakmicu koju Orijent igra na Krimeji. Klub bi po svemu zaslužio da se vrati na nekadašnje visoke grane, ja bih to itekako poželio. Sada su malo zastali s rezultatima, a klub ima tradiciju, ime, stadion, navijače. Daj Bože da doživim da Orijent uđe u Prvu ligu – poruka je i želja najstarijeg živućeg igrača slavnoga kluba.