Vertikala Marka Cvijanovića

MARKO CVIJANOVIĆ U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi…

Marko Cvijanović

Foto Pixsell

Foto Pixsell

U redu je štovati lokalpatriotizam, ali i privrženost svom kraju mora imati granicu i mjeru. U dobrim i lošim danima



Najbolji pojedinac subotnjega jadranskoga derbija, Stanko Jurić, preskočio je poslije uvjerljive pobjede Hajduka nad Rijekom (4:0) ogradu na sjevernoj tribini da bi zajedno s Torcidom zapjevao: »I Purgera, i Riječana, i šakama, i nogama, i bocama, i letvama, sve za našeg Hajduka…«. Jurić je, naravno, istog trenutka u Splitu postao heroj, a većina dalmatinskih medija njegovo »ukazanje na poljudskom sjeveru« doživjela kao ostvarenje sna dvadesettvogodišnjeg mladića, koji je u najvećoj utakmici svoga života, odveo svoj Hajduk do pobjede, a onda poveo pjesmu sa svojim susjedima s Pujanki… Di ćeš lipše!


Prizemno ponašanje mladića koji je tek zakoračio na veliku nogometnu scenu i koji očito smatra da nema ništa loše u nabrajanju svega što bi napravio za klub u kojem igra, bez obzira što udaranje Zagrepčana i Riječana šakama, nogama, bocama i letvama pritom nema veze s njegovim pozivom, nije, dakle, u njegovom najbližem okruženju naišlo na osudu kao jedini normalan slijed izvitoperene osobnosti prvotimca Hajduka. Dapače, neki portali otišli su toliko daleko u glorificiranju njegova čina da su mu čak zahvalili na izraženim emocijama!? Zaista krasno, nema što.


Nije Stanko Jurić ni prvi, ni zadnji akter koji je na hrvatskoj prvoligaškoj sceni iskočio iz zadanih okvira ponašanja i svojom nakaradnom pojavom zgrozio čestiti dio hrvatske javnosti.




Vedran Ćorluka je naslov prvaka s Dinamom 2007. godine slavio sprdajući se na račun reprezentativnoga suigrača i »hajdukovca« Nike Kranjčara, poručujući mu da je »svinja debela«, Splićane su vrijeđali i srednji prst im pokazivali »dinamovci« Damir Vrbanović, Ivica Vrdoljak, Ivan Kelava i Dejan Lovren tijekom proslave titule »modrih« osam godina kasnije, a predsjednik Rijeke, Damir Mišković, u ekstazi na oproštaju od prvog dijela sezone u kojoj je osvojena povijesna titula prvaka, bubnjevima je davao ritam dok je zajedno s navijačima na istočnoj tribini rujevičkoga stadiona pjevao vulgarnu inačicu pjesme Novih fosila »Kako je dobro…«, posvećenu maksimirskom rivalu.


Disciplinska komisija Hrvatskog nogometnog saveza ni u jednom od slučajeva nije posegnula s drakonskom kaznom. Vjerojatno neće ni sad. Što je s javnom osudom?


Stanko Jurić mora se nositi s eventualnim posljedicama, transfer Dina Drpića iz Dinama u Bešktaš svojedobno je propao jer čelnici turskoga prvoligaša nisu u svojim redovima željeli igrača koji protivničkim navijačima (u ovom slučaju Hajduka) pokazuje stražnjicu. Nije problem u Jurićima i Drpićima, problem je u hrvatskom društvu koje već izvjesno vrijeme guši sve ono dobro u pojedincu i u značajnoj mjeri ograničava njegovo pravo na stav i izričaj.


Naravno da se u takvim okolnostima splitski novinar ili ne usudi osuditi Jurićev »herojski« skok među Torcidu poslije rekordne pobjede Hajduka nad Rijekom, ili na isti zažmiri, ili se, što je najgore od svega, poistovjeti s Jurićem pa zajedno »jašu« na valovima kolektivne euforije. Katkad nije lako biti i ostati svoj. U Splitu, Zagrebu, Rijeci…


U redu je štovati lokalpatriotizam, ali i privrženost svom kraju mora imati granicu i mjeru. U dobrim i lošim danima. Ne možemo jedan dan osuđivati huligane među riječkim i zagrebačkim navijačima kada pjevaju o »tovarskoj gamadi«, a drugi se dan diviti Jurićevim »arijama« o bocama i letvama na poljudskom sjeveru. Možda je u danima Uskrsa bilo dovoljno napisati »U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi.« Za početak…