Igor Bišćan više nije trener Rijeke. Poslije uvjerljive pobjede nad Istrom 1961 (3:0) Bišćan se zahvalio na suradnji i zauvijek otišao s Rujevice da bi najvjerojatnije postao izbornik mlade hrvatske U-21 reprezentacije. Razloge naprasnoga Bišćanova odlaska u ranoj fazi nove sezone pritom ne treba tražiti u njegovim izborničkim abicijama, trener Rijeke se novim izazovima u karijeri okrenuo slijedom nepovoljnih okolnosti prijelaznoga razdoblja u životu kluba koji se još donedavno smatrao idealnom prilikom.

Matjaž Kek je u desetom kolu prošle sezone poslije pet i pol godina otišao iz Rijeke pod hipotezom loših rezultata i razmimoilaženja u stavovima s predsjednikom i vlasnikom Damirom Miškovićem, a zapravo je bio dovoljno pronicljiv predvidjeti sve ono zbog čega Bišćan u devetom kolu ove sezone napušta Rujevicu, a da nije dočekao prvu godišnjicu za kormilom »bijelih«. Kek je dovoljno dugo bio u prisnim odnosima s Miškovićem da ne bi prepoznao njegove buduće poslovne poteze i pretpostavio kojim će smjerom krenuti klub opterećen nepodmirenim obvezama prema Social Sportu nekadašnjeg »pokrovitelja« Gabrielea Volpija (18 milijuna eura) i hipotekom neizvjesne (samo)održivosti.

Bišćanova riječka avantura završila je otprilike onako kako je i počela: zarobljena u »talačkoj krizi« narušenih odnosa tvrdoglavoga predsjednika i razmaženih navijača koji bojkotom prkose uskraćenom pravu na (ne)izravno kreiranje politike kluba u privatnom vlasništvu i ostavljena na vjetrometini evidentne krize rukovođenja i nedefinirane sportske politike. Naravno da je kap koja je prelila času bilo glasno nezadovoljstvo igrača koji su mu pred utakmicu u Puli neizravno poručili da loše radi svoj posao, ali ionako je bilo upitno koliko bi dugo Bišćan izdržao raditi u nepovoljnim okolnostima, jer to nikad nije podnosio. Ni kao igrač koji je, nezadovoljan statusom kod izbornika Otta Barića, s priprema »kockastih« u Čatežu pobjegao u zagrebačku noć i zauvijek zalupio vrata reprezentacije, ni kao igrač koji je bio dovoljno smion suprotstaviti se Zdravku Mamiću u razdoblju njegove najveće moći, ali ni kao trener koji je poslije osvojene »duple krune« s Olimpijom gospodski napustio Stožice i naprasno prekinuo suradnju s vlasnikom Milanom Mandarićem. Bišćan nikad nije zazirao od autoriteta da bi njegova rujevička agonija trajala duže, no što bi to dopuštala principjelnost čovjeka koji rijetko ulazi u kompromise bilo kakve vrste.

Potvrde li se još uvijek neprovjerene informacije o njegovoj trenerskoj budućnosti pa uskoro postane izbornik mlade reprezentacije, Bišćan će zadržati status trenera čija se karijera nastavlja razvijati uzlaznom putanjom. O njegovom će rujevičkom opusu, uostalom, puno više reći osvojen trofej (kup) i velika pulska pobjeda nad europskim Dinamom Nenada Bjelice, nego nedvojbena činjenica da ove sezone, što zbog objektivnih okolnosti (učestale ozljede stožernih igrača), što zbog vlastitih grijeha, nije uspio donijeti revolucionarne pomake na planu igre riječke momčadi.

Što donosi Bišćanov naprasni odlazak? Damiru Miškoviću u svakom slučaju olakšanje u kontekstu nužnih i dobrodošlih financijskih rezova, ali i elegantni epilog dugotrajnih trzavica s Armadom, koja će s oduševljenjem prihvatiti činjenicu da u stožeru novog trenera (Nenad Gračan?) neće biti omraženog Renata Pilipovića. Pitanje je, međutim, hoće li u novim okolnostima ijedan trener Rijeke, poput Keka i Bišćana, imati snage na svojim plećima nositi teret klupskih lutanja i rujevičke igre skrivača. Spas za mene! Tko se nije skrio…