Jezikom kaubojskih filmova rečeno, ona je došla tiho i ušla u legendu! Ako i nije legenda, jest zahtjevan zadatak to sjedanje na stolac kojim inače suvereno vlada Zoran Šprajc. Ne može to bit lako, niti to može svatko onako kako Mojmira Pastorčić mijenja kolegu pa biva urednica i voditeljica RTL Direkta.  

Podsjetite nas malo kako je to bilo, kako se to čovjek osjeća kad Šprajc upre prstom i kaže – ti ćeš u moj stolac kad mene nema!? Je li bilo premišljanja, je li bilo treme, je li bilo sumnje u vlastite sposobnosti?

– Bilo je svega. I treme, i nesigurnosti i znojenja dlanova, i pucanja glasa. I ajme šta ja radim… Najteže mi je bilo to što u studiju moraš biti ta smirena osoba umjerenih kretnji koja jasno govori. Ja sam nervozna, stalno mašem rukama, brzo pričam, radim grimase. To mi je bilo teško umiriti.

Što mislite što je to Šprajc, prije svih, u vama prepoznao, koje kvalitete za vođenje zahtjevna formata?

– Ne znam ja je li on nešto prepoznao, ili je čovjek samo očajnički htio naći zamjenu. Šprajc i ja radimo skupa Direkt svaki dan već dvije i pol godine. Smišljamo sadržaj, goste, raspravljamo koga zvati i kako nešto napraviti. Razumijemo Direkt na isti način. I onda nekako ima smisla, kad njega nema – da ja vodim emisiju. On je to dugo spominjao i predlagao, ja sam se uvijek protivila. Ali, dogodilo se i to.

Svakodnevni prioritet

I neka je! Stalno, eto, spominjemo kolegu, no nije to ni čudo. On je, naime, udario pečet RTL Direktu svojim humorom, cinizmom, sarkazmom. Koliko vam je to otežalo, ili olakšalo posao? Jeste li kanili biti ženska inačica Šparjac, ili gajite svoj neki stil? Što te od njega ‘pokupili, a što je ono vaše što bi on, da je mudar, morao od vas pokupiti?

– Šprajca ljudi vole, jer je smiješan i sarkastičan i nikog se ne libi kritizirati. Ima odlične ideje, zna razgovarati s ljudima i originalna je televizijska ličnost. Ljude zanima i što će reći u emisiji i koju sliku objaviti na Instagramu. Čovjek je pokupio sve moguće nagrade, odlučivali kolege novinari ili publika. I onda ja, početnica, sjedam prvi put u taj stolac i ajde ti sad mijenjaj tog najomiljenijeg lika. To je težak zadatak, ali ne pada mi napamet kopirati njegov stil, niti sam ja ženski Šprajc. Ja imam svoj đir. I sretna sam što sam dobila priliku u emisiji koja dozvoljava opušteniji razgovor, osobniji pristup, pokoju foru, sarkazam.

Čini mi se da se počesto zaboravlja kako ste i do sada, kao urednica, uvelike sudjelovali u kreiranju onog što se u emisiji govorilo i prikazivalo. Tu ste, ako se ne varam, od početka. Koliko ste zadovoljni razvojem formata, što bi po vašem sudu moglo biti bolje, a koja je njegova najjača strana? Uspije li parirati konkurenciji, recimo Otvorenom s kojim se terminski poklapa, ili vam odmjeravanje snaga s konkurencijom i nije prioritet?

– Poklapamo se i s Otvorenim, i s turskom sapunicom, nekad i s nogometnim utakmicama, ali trudimo se o tome ne razmišljati previše. I Šprajcu i meni svakodnevni je prioritet proizvesti 30 minuta kvalitetne i zanimljive emisije, a dobra gledanost nam dokazuje da se takav trud isplati. Prvi urednik Direkta, koji je sa Šprajcom format postavio na noge je bio Đivo Đurović, zastrašujuće pametan čovjek. Onda je Direkt uređivao Predrag Pepić, pa smo došle Danka Derifaj i ja, i s godinama smo došli do ovog koncepta vijesti koje to nisu. Mislim da je snaga Direkta u Šprajcovim komentarima i jedinstvenom stilu, odličnim novinarima, kvalitetnim reportažama, zanimljivom izboru tema ali i u originalnom konceptu emisije. I naravno da može bolje, uvijek može bolje. Puno i stalno razgovaramo o tome što treba promijeniti, kakve novosti uvesti, čime se ne bavimo dovoljno, koji dio Hrvatske smo zanemarili.

Publika vas voli, nagrađuje, iz godine u godinu. Idu li te nagrade i konceptu koji je taman takav da se ne libi s političkih teških tema na početku, skočiti na ležerno, bizarno, popularno na kraju. Je li na koncu teško biti raspoložen za toliko širok dijapazon tema u pola sata emisije?

– Mislim da je Direkt uspješan jer je dobra kombinacija svega. Malo je late night show, jer sarkastično i s odmakom govori o politici, malo je pregled vijesti, malo je talk show u kojem gostuju i Zdenka Kovačiček i Goran Bogdan i predsjednica, malo je i magazin u kojem možete gledati prilog o festivalu hamburgera ili ljudiima koji vade zlato iz Drave. Ne pravimo se da smo nešto posebno važni, ne davimo ljude u pola 11 navečer s protokolima i praznim pričama. Mislim da je pošteno ljudima u 22:15 reći: Evo, ovo je 30 minuta stvari koje su mi mislimo da su zanimljive, nevjerojatne, važne, bizarne, intrigantne, smiješne, originalne, glupe…

Ministar i Gospodin Savršeni

Kako stojite s društveno političkim autoritetima? Ima li straha, respketa nekog kad nausprot vas recimo sjeda neki ministar? Što se od razgovora ugodnih pamti i zašto, a što bi se najradije zaboravilo? Je li lakše rešetati pitanjima dužnosnike, ili pak noge više drhte kad nasuprot vas sjedne Mr. Savršeni?

– Kad si novinar naučiš se razgovarati sa svakim. Znanstvenik, učenik u školi, premijer, izbjeglica iz Sirije. Nema razlike, nema straha. Svakog sugovornika poštuješ, ali svakog pitaš ono što te zanima. I ministra i Gospodina Savršenog.

Ako vam se išta da zamjeriti, onda je to činjenica da ste u nekoliko navrata s mlađahnim nekim gostima poput Mate Jankovića razgovarali na ti. Namjerno, ili slučajno? Što je na to rekla vaša majka za koju provjereno znam da je uspjela odgledati ama sve što se ikada na televiziji radili?

– Isto sam i neku večer sa Stjepanom Hauserom. Čas vi, čas ti. Mate Janković mi je bio prvi gost u životu. I lijepo sam ga pitala: Mate hoćemo li na vi ili na ti. On kaže obavezno na ti. Sjednemo u studio, ja njemu kažem dobrodošao, a on meni slušajte… Ali nije Mate kriv, to je meni urođena greška. Privatno svakom vrlo brzo kažem ti– osim ako je od mene stariji 30 godina – i isto očekujem nazad, ne volim kad mi se govori vi. Pa mi se to omakne i u emisiji.

Što se pohvala tiče, ja bih pohvalio i styling, od brižno podšišanih vlasi, do mudra odabira odjeće. Šprajcu je lakše, odijelo, kravata i to je to. U vas je i crvenih haljina, i golih ruku, a opet ništa tu ne remeti gledateljevu pažnju. Kome valja na stylingu zahvaliti?    

– Na televiziji brzo naučiš da je dojam jako važan. Budeš 12 sati na poplavi, ploviš u čamcu, stojiš u vodi, obiđeš pet sela, i onda te navečer svi pitaju: Pa kaj si tak blijeda i umorna!? Ne smiješ bit ni blijeda, ni umorna, ni neuredna, ni raščupana, ni prenašminkana, ni ništa što upada u oči i remeti pažnju. Tako sam se odmah dogovorila s našom stilisticom Terezijom. Nosit ću ono što mi se sviđa i u čemu se osjećam ugodno. Ništa cvjetasto, volani, preklopi, komplikacije, nego jednostavno, moderno. Ona je to apsolutno razumijela, i nabavila odjeću koja mi se sviđa.

Uzori

Mojmira Pastorčić privatno; što voli, čemu stremi, gdje je, recimo, ovo ljeto ljetovala, a gdje bi, recimo, voljele otputovati kad već tako putovati voli?

– Ajme ovo ljeto sam se počastila predivnim mjestima. Bila sam u Komiži, u Starom Gradu na Hvaru, u Dubrovniku. I u Kaštel Kambelovcu gdje imam obiteljsku kuću. A voljela bih otputovati bilo gdje. U Boliviju, u Keniju, opet na Kubu, u Berlin, na Cres, na Mrežnicu.

Televizijski uzori, tko su i što su, ljudi koji su gazili po terenu kao vi onomad, ljudi iza kamere bez kojih ni Direkta ne bi bilo, ili pak voditeljski neki žanr?

– Voljela bih se naučiti da tako neposredno i razumljivo govorim kao što to rade Šprajc, ili MIlić. Voljela bih biti smiješna kao John Oliver. Uporna kao Damira Gregoret. Imati znanje kao Đivo Đurović.

Za kraj, što ako vam toliko omili biti Šprajc poslije Šparjca toliko da mu se odbijete dići sa stolca!? Odnosno, može li to vaše voditeljevanje biti i ćešće? Odnosno, do kud stremi Mojimira Pastorčić, do nekog svog talk showa ili je aktulano stanje ono za vas željeno i najbolje?