Slovensko-hrvatsko-srpska koprodukcija, film »Izbrisana«, privlači veliku pažnju publike ali i kritike, vjerojatno zbog intrigntne teme, ali i odlično napravljenog filma, te odlične glume hrvatske glumice Judite Franković Brdar.

Film je već dobio niz nagrada na raznim festivalima. Posljednja je ocjenjivačkog sud Hrvatskog programa festivala u Puli. U kategoriji manjinskih koprodukcija Zlatnom arenom za glumačko ostvarenje nagrađena je Judita Franković Brdar za ulogu Ane u filmu »Izbrisana«… O tom filmu, ali i novim projektima pričala nam je nagrađena glumica…

Hrvatska glumica Judita Franković Brdar maestralno je donijela ulogu glavne junakinje koja se bori za svoje dijete, ali i da joj vrate njen »izbrisani« život. Film se junački hvata u koštac s ovim problemom i iznosi ga na svjetlo međunarodne javnosti.

»Izbrisana« govori o, možemo slobodno reći, sramotnoj odluci Slovenije koja se formalno diči demokracijom, a tim je zakonom učinila jedan nevjerojatno nedemokratski čin. Duboko je povrijedila prava velikog broja ljudi koji su gradili tu zemlju i odbacila ih. Film djeluje jako uvjerljivo, gotovo dokumentaristički na nekoj kafkijanskoj razini.

 Na prostorima bivše države kao da vlada neki suludi nagon. Svi se trude nečim uprljati svoju čast. Slovenija, koja se inače ponosi svojim demokratskim dosezima i naprednošću, učini ovako nešto necivilizirano i sramotno.

No na ponos razumnom dijelu tog društva je činjenica da su film napravili i za njega se upravo zdušno bore sami Slovenci, umjetnici kao što je vaš redatelj Miha Mazzini i ostali članovi ekipe. Oni o tome ne žele šutjeti. I vi ste se zdušno založili za ovaj problem.

– To je pitanje istine i pravde. Umjetnik pred time ne može zatvoriti oči, kad znate za takvu nepravdu ne možete šutjeti. Redatelj je napisao scenarij tog filma još prije dosta vremena. No nikako nije uspijevao dobiti novac za realizaciju filma. No budući da je on bazično pisac, napisao je roman koji je u Sloveniji postao hit. Tek poslije toga se otvorila prilika. No zapravo mu je trebalo deset godina.

Nagrada na Puli?

– Veliko je to priznanje. I meni, i cijeloj ekipi i filmu. Presretna sam, a i čitava je ekipa bila ushićena. Posebno zbog toga što film tretira jednu veliku društvenu nepravdu, drago nam je da je tako dobro prihvaćen i od publike i od struke. Radi se i o nemalom broju Hrvata koji su radili i živjeli u Sloveniji i odjednom su nakon raspada Jugoslavije jednim propisom slovenskih vlasti bili izbrisani i ostali bez svih svojih prava u bespućima birokracije.

Taj je problem bio pomalo skriven, na ovaj način približen je široj javnost i i to je posebna dimenzija…

Ulogu ste donijeli jako uvjerljivo i duboko, mnogo je onih koji smatraju da je to možda vaša najbolja uloga. Kako ste se uspjeli tako pripremiti. Jesu li vam organizirali kontakte s nekim od »izbrisanih« da prenesu svoju sudbinu.

– Redatelj mi je bio glavni izvor, on se dugo bavi tim problemom i zapravo sve zna o tome. Napravio je veliku pripremu i u scenariju je puno toga upisano. Mi smo čak i u ekipi imali dvoje »izbrisanih«. I bebica, koja je moje filmsko dijete i za koje se borim da mi ga ne uzmu, je imala sličnu sudbinu u stvarnom životu. Njegova baka i djed bili su također među izbrisanima.

Upoznala sam mnogo zaista duboko emotivnih, nevjerojatnih priča i situacija. Nevjerojatno je da se to moglo događati u današnje vrijeme.

Slučaj izbrisanih me baš osobno dirnuo i mislim da bi trebao dirnuti svako ljudsko biće. I zato je važno da smo napravili ovaj film. Sretna sam što sam kroz ovaj projekt dobila priliku i kao čovjek još osobno narasti.

Moram priznati da nisam ranije znala toliko o veličini tog problema. Mnogi ne znaju jer se o tome šutjelo. To je bio razlog više da se još dublje damo u temu i nešto pokušamo pridonijeti da se ispravi. To u Sloveniji, koliko znam, ni do danas nije riješeno.

Kako je bilo sa slovenskim jezikom, to je dosta važno za vašu ulogu?

– Točno, sada već dobro baratam slovenskim, ali ipak za ovu ulogu sam imala učiteljicu jer se u filmu moralo pokazati da je moj lik Ane Jovanović asimiliran u slovensko društvo i da joj slovenski nije problem. Zato je to moralo biti čisto pa smo to malo »peglali«.

Inače i ranije sam nešto znala slovenski ili sam barem mislila da znam. Poslije mi je postalo jasno da je moj prvi slovenski bio onako jedan smiješni slovensko-hrvatski izmišljeni jezik, sa slovenskim naglascima (smijeh). Sad kad razmislim što sam sve izgovarala, misleći da govorim slovenski… Moj bože…

Vremena i sredstava uvijek nedostaje, kako je bilo u ovom filmu?

– Budući da su teška vremena za film svuda na ovim prostorima, sve je trebalo napraviti što brže. Imali smo samo dvadeset snimajućih dana. Bilo je fizički prilično iscrpljujuće, ali je bilo divno raditi jer smo se dosta dobro pripremili.

Vaša je uloga baš velika pa je valjda zato bilo toliko iscrpljujuće?

– Istina, tako je napravljen film da je baš puno toga na mom liku, zapravo možda me nema tek u dva, tri kadra. Priča je vrlo intenzivna i svu radnju vuče baš taj moj lik Ane pa nije bilo puno vremena za razmišljanje. Morala sam biti koncentrirana i potpuno u ulozi.

Televizija? Neke serije, je li što već dogovoreno?

– Nakon serijala »Počivali u miru« trenutno nemam ništa novo zaključeno za televiziju, ali to vam se događa takorekuć od danas do sutra. Sad sam bila okrenuta filmovima »Izbrisana« i »Posljednji Srbin u Hrvatskoj«, koji su s uspjehom prikazani na Puli i to me baš jako raduje.

Kazalište?

– Trenutno sam najviše okupirana radom u kazalištu. Za »Ludu kuću« pripremamo jednu novu, jako zanimljivu predstavu. Ona bi trebala krenuti ove jeseni i nadam se da će gledatelji biti zadovoljni.

Vaša je prošla TV serija »Počivali u miru« dobro prihvaćena.

– To mi je bila baš jedna dobra prilika. Glumiti glavni ženski lik u seriji od tri sezone, za mene je bila velika stvar. Da pravo kažem, tada toga i nisam bila toliko svjesna. Nadam se da će biti što više takvih serija. Čini mi se da nam toga fali i da publika to dobro prihvaća.

Što mislite općenito o budućnosti TV serija?

– Možda već i cijelu dekadu to se sve više širi u svijetu. I veliki redatelji počeli su režirati serije. Filmovi su, posebno u Hollywoodu postali neki blockbusteri. Ili su to neki crtići ili neki ogromni i skupi projekti s puno eksplozija i akcije.

Valjda su zato mnogi redatelji koji su htjeli pričati neku priču prešli u serije. To je forma u kojoj je omogućeno da ispričaš puno širu priču i imaš puno veću paletu likova. Vani to traje već neko vrijeme, kod nas je još u počecima. Ali eto »Novine«, »Crno-bijeli svijet,« moji »Počivali«, te još neke pokazuju da gledatelji vole serije. Samo se nadam da će se to i ubuduće producirati još više.