Crno bijeli svijet

Glumac Filip Riđički: ‘Kipo je zakon! Ja bih htio bit’ Kipo’

Siniša Pavić

Prošle sezone smo radili najbolje što smo mogli, neki su tu da ne kažem picajzirali, i sada smo imali foru da spominjemo neke stvari kroz šalu koju će skužiti samo ekipa koja je picajzirala prvog put



Filip Riđički. Ili Voljen Kipčić. Glumac i radijski voditelj. Ili novinar. Glavni junak serijala »Crno bijeli svijet«, onom koji priča o 80-tima. Druga sezona, prva epizoda na HRT-u, baš večeras.


Evo čitam da vam je za koji mjeseca 30 godina. Ajmo od toga, jer meni se činilo da ih je u vas, da ih je u Kipa na koncu, puno manje.– A e. Pričali su meni ljudi o tom starenju, nisam im ništa vjerovao, ali kad dođe dođe, što ću mu ja. Mislim da se nikada nisam bolje osjećao. Dvadesete su godine neke nategnute opuštenosti, godine pritiska da moraš nešto raditi. Mislim da je predrasuda da se od tebe nešto više očekuje što si stariji. Mislim da se najviše od tebe očekuje u dvadesetima. Nisi više balav da ti se sve prašta, već moraš faks, moraš ono, moraš ovo, istovremeno bit i opušten i lud. Tek sad sam došao u godine kad mi je super. Sad imam sve mogućnosti svijeta.


Dva benda, pa u jednom pjevač i skladatelj, u drugom bubnjar!?


– Obožavam svirati bubnjeve. To mi je najljepša stvar. Ako sam ikada opušten to je kad sviram bubnjeve. Užasan mi je gušt i užasno mi je lijepo svirat bubnjeve. Ali imam neke pjesme koje pišem.




Dođe mi dok vozim bicikl, ili sjedim u tramvaju, dođe mi neka melodija na koju stavim neke stihove. I nakupilo se toga. I onda sam sebi rek’o, idem ja to uglazbiti. I evo nas, Lika Kolorado gdje ja pjevam. Lijepe nam se stvari događaju. Predin nas je pozvao da mu budemo predgrupa, Kekin nas je pohvalio, komentari su lijepi i to me tjera da dalje radimo.



Sve i jest leglo na svoje mjesto; gotov fakultet, naslovna uloga u seriji Crno bijeli svijet, angažman na radiju..


– Imam bezobrazno puno sreće. 


A sve je leglo na svoje mjesto onako potiho, da se i ne zna.


– Ma meni je uvijek bilo smiješno da promoviram svoje uspjehe. Imam nekad dojam da me neka zvijezda čuva. Svaki put kad se osjetim namrgođeno kažem sebi; budalo jedna, ima da se zahvaljuješ svim bogovima, zvijezdama, energijama kome god jer nemaš šta biti u bedu, imaš se samo smijati.


Umjesto redatelja, glumac


Uloga u »Zabranjenoj ljubavi« bila je prva ozbiljna, pa još sa 17 godina?


– Ona me na neki način natjerala na glumu. Do tad sam mislio da bi se bavio drugim stvarima. Stari mi je bio snimatelj, pa sam htio biti kao on. Onda sam htio biti redatelj. Pa išao na prijemni za režiju. Nisu me primili, ali je netko na akademiji rekao, daj ti odi na glumu. Išao sam na glumu da im pokažem da me na glumu neće primit. I ušao iz prve.


To je dobra vijest za sve ove klince koji kane biti glumci, to da sapunica, uvjetno rečeno, nije zlo.


– Ne bi rek’o da je zlo. Niti da zatvara neka vrata, osobito ne u Hrvatskoj. Ja sam imao sreće da sam radio s redateljima koji te neke predrasude nisu imali. Predrag Ličina, baš ga je bilo briga. Mislim da nije ni znao da sam igrao u sapunici. A Goran Kulenović je kralj! On će te dovesti na audiciju i ako mu se čini da si dobar za ulogu primit će te makar te po novinama cijela država blati. Njegov je nos za uloge, priče, scenarije, režiju, besprijekoran. On je valjda kao mladac dane provodio samo gledajući serije. On je mašina za kvalitetne projekte. Ne zato što sam ja u Crno bijelom svijetu, već zaista nikad nisam radio s čovjekom koji toliko dobro razumije medij s kojim barata.


Znači, istina je ono što je Kulenović kazao da su tri teška mjeseca snimanja prošla u dobroj atmosferi, veselju, šali i pošalici!?


– U svim projektima u kojima sam do sada bio, uvijek su ljudi pucali po šavovima nakon drugog mjeseca. Tako mora biti. Na ovom snimanju isto se osjeti stres nakon nekog vremena, ali dobra je ekipa i toliko se svi međusobno trude i respektiraju da u sred najvećeg stresa na neku foru se svi imamo vremena nasmijati. Koliko god je bilo stresa, bilo je i opušteno i ugodno za snimanje.


Meni se čini da je i to doba, te 80-te, barem iz današnje perspektive, nekako zahvalna tema. Sve se čini veselije i humornije nego je i bilo, a bilo je svega, i stabilizacije, i redukcije i koječega.


– Istina, svako dobra nosi svoje veselje.



Šri Lanka, sa 16, par mjeseci života tamo!?


– Volim taj Treći svijet, Azija mi je prekrasna, Indija, taj azijatski način razmišljanja. Ma, gdje god odem van svoje rutine. Ima jedan japanski poeta koji je napisao jednu super rečenicu koja kaže: »U nedostatku novih iskustava, nešto u nama spava.« Bilo je prekrasno iskustvo koje je učinilo to da svijet gledam drugačije. Moraš imati nova iskustva, a to mi je otvorilo apetit za novim iskustvima.



Otvaranja horizonta


Kako je bilo vratiti se u to doba, ili prvi put zagaziti u to vrijeme?


– Rodio sam se 1986. godine pa je samim tim moj pogled na Jugoslaviju nepostojeći. Ja jesam odgajan na Novom valu, pa sam ga nekako romantizirao u svojoj glavi i prije nego sam počeo raditi seriju. Meni je to sve skupa toliko različito da zapravo ne mogu vjerovat da se događalo ovdje. Nevjerojatno mi je da je sve to – druga ideologija, drugi način života, drugi standard, druga valuta, drugi ljudi, drugi narod, druga kultura – sve skupa bilo ovdje. Točno tu gdje mi sjedimo, tu u SC-u se odvijalo.


Sve je to ostavilo nekog traga i meni je bilo jako zabavno u to se uživjeti. Imam dojam da nikad, nikad ne bi imao priliku biti dio tog svijeta da nisam dobio ovu ulogu. A zahvalan sam da jesam. Škvadra koja je živjela tada je svjesna što je imala. Nekima se to nije svidjelo, nekima je, ali mi se činio da je to nešto što i dan danas emitira svoju energiju i u današnju kulturu, i u današnji način razmišljanja. Biti dio toga, pa taman i ovako artificijelno, mi je – ha, ponosan sam.


Ovo je svakako najbliže što si mogao doći tom dobu.


– Najbliže.


Mene jedino brine koliko je fokus na to vrijeme ograničavajući faktor što se gledanosti tiče? Kako, recimo, privući današnje klince koji bulje u »Zločinačke umove«?


– Evo baš radim na Gold FM radiju koji pušta retro, 60-e,70-e, 80-e. I baš sam razgovarao s jednim ekspertom za radio koji mi je rekao da se nijedna stanica ne bi trebala zvat retro. Jer, za onog koji to sluša sad to nije retro, već je to ovaj čas otkrio, a ekipa koja je bila rođena u to vrijeme i kojima je to nešto od prije oni reotkrivaju, iznova otkrivaju ono što su možda zaboravili.


Čarolija tog Novog vala je upravo to što je ostavio trag. I drago je što ima klinaca danas kojima upravo Novi val otvara vrata za nešto drugačije. Jer to je autentično. Mi jesmo ovdje stvarali kulturu koju nitko drugi nije imao. To je bila naša scena.


Autorska scena ne njeguje se danas toliko i onda je jedan od super načina da se klincima otvori taj svijet, da možda i oni uzmu gitaru, da prošire horizonte, da uzmu nešto što je na našem jeziku, što je fantastično i kvalitetno i što može njih onda usmjeriti u nekom smjeru drugačijeg razmišljanja. Utoliko mislim da će se i onima koji pogledaju seriju otvoriti horizonti. Ne kažem ja da je to vjeran prikaz 80-tih, ali vide nešto što im je puno bliže, što je naše, jedna od naših baština.


A stariji?


– Stariji ili traže greške, ili će se sjetiti te neke svoje mladosti.


Čitanje negativnih komentara


Znači, igrali ste se s onima što su vam prvu sezonu tražili samo faktografske pogreške?– Prošle sezone smo radili najbolje što smo mogli, neki su tu da ne kažem picajzirali, i sada smo imali foru da spominjemo neke stvari kroz šalu koju će skužiti samo ekipa koja je picajzirala prvog puta. Svaka epizoda ima jedan element koji je zezancija na foru ‘je li ovo stvarno tako bilo’. Kipo je novinar. Svidjela mi se tvoja opaska od prije neki dan da je uvijek bilo zabranjenih tema, samo su sankcije onda bile malo gore.– Pa da. Nemamo mi Goli otok danas, ali je u neku ruku goli otok i kad ostaneš bez posla, i besparica, ako se zamjeriš pa te nema. Možda nije tako strašno kao što ja zabrijavam, ali imam dojam da je stvar slična. I ja se evo sad stopiram da ne bi rekao nešto pa se nekom zamjerio. Čak mislim da je danas i malo teže jer imamo toliko skupina u društvu koje su ideološki podijeljene. Unutar ideologije imaš mini ideologije, unutra desnice sedam raznih desnica, unutra ljevice sedam raznih ljevica. Budeš na televiziji pa se zamjeriš. Pustiš bradu i eto ti grdih komentara. E tu potrebu da čitate negativne komentare po društvenim mrežama, to mi morate objasnit.– Svaki put kad nova epizoda krene, moj prvi instinkt je da idem čitat komentare. Crnog ima uvijek i to će tako biti uvijek, a ako se u tom crnom pojavi dvoje troje koji će reći ovo je super, posao je obavljen!

Ma, meni je to uvijek bilo nejasno, zašto ljudi, a u cijelom svijetu je tako, volje pljuvati. To iziskuje truda; moraš se ulogirat, smislit što ćeš napisat, stisnut enter, to pročitat. Sve to moraš napravit da ostaviš svoj komentar. A što dobiješ od toga!? Osnovno moje pitanje za sve ljude koji stavljaju loše komentare, ne samo za mene je – kako ti se da!? Kako ti se nakon petstotog lošeg komentara da!


O samoj seriji i ne možemo puno. Da je treće sezone i to je to.– Mislim da bi bilo super. Mislim da smo dobar temelj napravili. Sad sve ovisi o gledanosti druge sezone i tome kako će publika reagirat. Ja užasno volim ovu ekipu, Kipa, njegovu ulogu. Kipo je kuler.– Kipo je zakon! Ja bih htio bit Kipo. Taman sam to htio pitat.– Ja sebe ne gledam uvijek. Brada dokazuje da čak ne brinem ni o imidžu pretjerano. I onda kad se gledam u seriji – ovo će zvučat užasno pretenciozno – mislim se, kako je dobar tip taj Kipo. Moj je dojam da je Kipo u drugoj sezoni i veći kuler.– To je Kula napravio super lik. Kad radiš negativce, moraš se pitati ne u čemu je loš već u čemu je dobar. Isto je kad radiš pozitivca, ne pitaš se u čemu je dobra već u čemu je loš. Fokusiraš se na mane. Koje su to mane u Kipa?– Brzoplet je, nesiguran, impulzivan, ide glavom kroz zid, ima više sreće nego pameti. On je šarmer, ali prije ili kasnije, u trećoj sezoni ili četvrtoj, nadrapat će, kada tad.