Legendarna diva

VELIKI RAZGOVOR S JOSIPOM LISAC ‘Život je najhrabrija avantura’

Ivana Kocijan

Foto Duško JARAMAZ/PIXSELL

Foto Duško JARAMAZ/PIXSELL

Ja sam si to prevela u misao: treba se usuditi živjeti. Sve se treba usuditi, treba se usuditi pjevati, treba se usuditi što ćeš stvarati, kakvu ćeš osobu od sebe napraviti... Sve je u tebi i treba to izvući iz sebe. Treba se usuditi i živjeti. Sve se mijenja, mi se mijenjamo, ja sam starija, ali ostala sam mlada djevojka u duši, zato razumijem mlade i oni razumiju mene



U godini na izmaku naša je najveća glazbena umjetnica, legendarna pjevačka diva Josipa Lisac proslavila pola stoljeća na sceni. Pedeset godina glazbene karijere, 25 godina održavanja koncerata pod nazivom »U čast Karla Metikoša«, novi album »Posve slobodna (suradnje i etno)« – samo su neki od razloga zbog kojih će pamtiti 2017. godinu. Vrhunac ove, za nju iznimno aktivne godine, bila su dva velika, rasprodana koncerta koje je ovog mjeseca održala u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.


Kako vam je bilo na tim koncertima?


– Bilo je jako lijepo, kao što je i uvijek, zato što su na koncertu bili predivni ljudi. Jako je lijepo kad ti na nastupe dolaze ljudi koji te poznaju, razumiju, ali generacije se mijenjaju tako da je bilo i jako, jako puno mladih, malo odraslije djece, što je fantastično. Mislim da je to sve zbog društvenih mreža koje su danas toliko snažne! Usudila bih se reći da je Instagram još luđi od Facebooka, brz i kratak, adekvatan životu i vremenu u kojem živimo. Zbog svega toga razmišljam da kod mene neće funkcionirati staromodna pr-konstrukcija, plakati po cesti i to… Nekima je taj internet još uvijek stran, ali imam osjećaj da će meni sve više ići u prilog ta moderna, ovovremenska konstrukcija promocije.


Ludnica




Znači, kao što je bilo ovog puta: objavljen je event na Facebooku i koncert je začas rasprodan?


– Da, zamislite! U dva dana planule su ulaznice za drugi koncert, to je ludnica. No, nije da sam ja zatečena time što su društvene mreže danas jake, što je to danas adekvatno ovom vremenu u kojem živimo. Mi sada razgovaramo za novine, ali moram biti iskrena da ne čitam novine, nego sam na internetu gdje popratim sve vijesti. Ali vezana sam uz kompjuter, ne idem na kiosk jer mi se ne da izlaziti van po novine (smijeh).


Iznenadila sam se rasprodanim koncertima, ali to pokazuje da sam ja uvijek u vremenu. Apsolutno sam moderna, aktualna, u skladu s vremenom u kojem se događaji, promocije albuma, koncerti serviraju kroz društvene mreže. Ono što me još veseli je i činjenica da je na ovim koncertima bilo jako puno ljudi koji su prvi put bili na mom koncertu.


Kakav je osjećaj kad takvo nešto čujete?


– Na koncertu je bilo i puno ljudi s Kvarnera, a bio je i jedan čovjek iz Beča koji me prvi put uživo slušao i koji je rekao: Ponosan sam i sretan što rastem u vremenu kada vi djelujete s vašom glazbom, kada kreirate i stvarate. Toliko mi se sviđa, obogaćujete moj svijet svojom glazbom. Jako mi se svidjela ta poruka. Zbog toga sam jako sretna, uspjela sam zašarmirati ljude. Jer uvijek sam u poziciji kad moram uvijek i ponovo zašarmirati, u tome je bit opstanka.


Kako je to opstati 50 godina? Ove ste godine povodom 50 godina javnog umjetničkog glazbenog djelovanja, za izniman doprinos hrvatskoj glazbi, dobili i priznanje Hrvatske glazbene unije te čestitku Ministarstva kulture i ministrice Nine Obuljen Korinžek.


– To je jako lijepo i zahvaljujem na tome. Moram se vratiti na koncert u Lisinskom gdje su mi bili gosti bili dečki iz grupe Chui. Ove godine smo napravili prekrasnu pjesmu »Tebi putujem« i dobili fantastične kritike. Pjesma je fenomenalna, a bend je famozan. To je muzika koja mi se sviđa, ono što oni stvaraju je glazbena kugla u kojoj je sve ono što čini glazbu, različiti glazbeni idiomi koji čine da je glazba lijepa. Za mene glazba jest ili je nema. Pitala sam ih zašto su mi ponudili tu pjesmu i shvatila da ja moram biti u njihovom vremenu, odnosno u ovom vremenu. Moraš živjeti sada i djelovati sada, što je moguće bolje. Možda mogu ići naprijed, ali moje glazbeno razmišljanje je da želim biti ovovremenska, a ne spavati na staroj slavi. Danas imam 67 godina i mogu izvoditi pjesmu s mladim dečkima. A oni su me pozvali na suradnju jer im je blisko ono što radim.


Fenomenalni susreti


Iza vas su mnoge uspješne suradnje.


– Da, koliko sam samo suradnji imala od 1986. do danas, to je fenomenalno. Više od 20 suradnji, neke i nisu stale na moj novi album »Posve slobodna (suradnje i etno)«. Imala sam duete s Bajagom, Dinom Dvornikom, Cubismom, Stokom… Stvarala sam, radila, živjela u toj muzici i bila adekvatno prisutna. Da bi takve suradnje mogle biti ostvarene, morala sam se itekako truditi. Sve se mijenja, mi se mijenjamo, ja sam starija, ali ostala sam mlada djevojka u duši, zato razumijem mlade i oni razumiju mene. Ali bez rada i angažmana u smislu da želim šarmirati publiku, ne može. Nikad nije dosta, jer svaki nastup je novi nastup. Ne bi se smjelo reći da imaš rutinu, naviku. Ja to ne priznajem. Sutra je novi dan, nešto različito od onog što je danas, onoga što je bilo jučer. Treba stalno biti aktivan, istraživati, učiti, spajati se…


A vi ste se spojili i s Hladnim pivom!


– Fantastično, da! Hladno pivo sljedeće godine slave 30 godišnjicu rada velikim koncertom. A ja sam njih prva pozvala 2003. godine na svoj koncert, kad su imali pjesmu »Soundtrack za život« jer mi se jako svidjela ta pjesma. I sad su oni mene pozvali da napravimo duet od te pjesme. Odmah sam im rekla da će to biti hit. Sve moje suradnje su različite. Imala sam fenomenalne susrete, a to je sve glazba, ja sam pronašla da se sve to meni sviđa.


Ove ste godine bili i na američko-kanadskoj turneji. Kakve su bile reakcije tamošnje publike?


– Bilo je jako lijepo. Nastupila sam u Chicagu, New Yorku i Torontu koji je bio rasprodan puno unaprijed. Bili su tamo divni ljudi… U Chicagu sam nakon prve pjesme rekla: »Došlo mi je da se upitam – a koliko se mi poznajemo?« i odgovor je bio glasan aplauz. To me vodi do moje životne filozofije – ti ne znaš gdje postoje ljudi koji su u odnosu s tobom, što znači ta glazba, kako je ona široka, dugačka, velika, to je aura koja nas natkriljuje. Negdje daleko postoje ljudi koji te razumiju, koji su te zavoljeli, prihvatili to što stvaraš.


Možda su oni koji su daleko, snažniji u iskazivanju i poštovanju ljubavi od onih koji su ti blizu, kojih češće viđaš. Koja je moć glazbe? Putuješ, putuješ pa saznaš. U New Yorku su na koncertu bili ljudi iz cijele bivše države, a bilo je i puno Amerikanaca.


Prekrasna energija


Uz svoj sam klasičan repertoar priredila i medley u koji sam uključila makedonske pjesme, sevdah, međimurske pjesme… Prekrasno, puno suza s jedne i druge strane. No, ono što nije dobro je to što se sve to odvija jako brzo, a meni treba vrijeme za odmor; ne mogu u jednom danu i nastupati i putovati. Naporno je jer je put naporan. Bila sam u avionu, bila sam u autu, bila sam u krevetu, i 6 sati na pozornici. To je cijela moja turneja. Da bi mogao biti odličan, moraš biti discipliniran. Sutra ulazimo u novu godinu. Po čemu ćete pamtiti 2017.?

– Imala sam prekrasne koncerte, ali su mi ta putovanja jako naporna, nemam riječi za to. Zašto su mi naporna? Mi imamo prekrasne prostore za koncerte, pulsku Arenu, dvorce, kule, bogatu kulturnu baštinu, ali kad stanem na sredinu scene, pa kad me krene rušiti vjetar… Pjevala sam na vjetrometini pa tri mjeseca nisam bila zdrava. Sama organizacija događaja za mene bi na tehničkoj razini trebala biti još bolja. Ili da se našalim, bilo bi najbolje kad bih se mogla teleportirati. Tako bih to željela….


Ili možda da se koncert iz nekog studija, ili još bolje iz mog stana, internetom prenosi diljem svijeta. Da mi se takvo nešto omogući, to bi bilo lijepo, iako mislim da to neću doživjeti. A ove je godine bilo puno toga lijepog. Ali da bi bilo lijepo, moraš proći kroz kalvariju, ili te ona čeka prije jer put nije otvoren. Ja jesam na svojem putu, ali se svako malo pojavi barijera koju moraš pomaknuti da bi išao dalje. No, ipak dođem na cilj. Dogodile su se lijepe pjesme, predivni susreti, prekrasni koncerti, pa opet neke barijere… Najljepše je to da je bilo osmijeha, prekrasne energije…


Ništa nije lako, konstantno smo u životnoj borbi i život nas stalno propitkuje. Ja se stalno propitkujem… Onda vidim da s druge strane dolaze puno veće nelagode, nije samo meni bilo teško, moglo je biti i gore. Sretna sam osoba. Zahvalna sam. Svaki put kad sjednem sama sa sobom, imam u svojoj glavi osviješteno kako bi trebalo sve biti. Sve se uvijek događa iznova i ispočetka. Kako bih se mogla usuditi sebe uzeti zdravo za gotovo, misliti da sve znam? Kad doživim veliko poštovanje ljudi s druge strane pozornice, pitam se hoću li opravdati očekivanja, konstantno ispitujem samu sebe jer imam odgovornost, postavljen nivo ispod kojeg ne bih smjela ići.


Kad ljudi kažu »Ne moraš se dokazivati«, znam ja to, ali trebala bih se uvijek i ponovo dobro pokazivati, a ne dokazivati. Čim izađeš na pozornicu, moraš se pokazati u najboljem izdanju. Treba razgovarati sa sobom, ne uzeti se zdravo za gotovo jer ništa nije zdravo za gotovo kad se sve mijenja iz minute u minutu. Treba se pripremati, sačuvati energiju i snagu za koncert… Tek kad se sve završi, znam u kakvom sam izdanju bila. Onda opet imam razgovore sa sobom, onda opet nije bilo dobro ovo, ono… A doživljaj publike je nešto drugo.


Ja ne dođem na scenu pokazati da imam predivan glas, ja moram pokazati koju poruku šaljem tim glasom, energijom, moram se potruditi da onaj tko me sluša pamti to što je čuo, da dobije snažnu poruku. Sve koji dolaze na koncert moja će glazba podsjetiti na neke njihove životne trenutke, publika kroz muziku ima povezane živote. To je bitno. Ja moram odaslati poruku ljudima koji su došli na koncert, a oni svi različito čuju, vide… Svatko me doživljava onako kako može, onako kakav mu je senzibilitet. Ja moram nositi sve te senzibilitete pa i svoj, a na kraju se moram osloniti na svoj, moram biti iskrena, svoja i svojim senzibilitetom natkriliti sve.


Smisao života


O glazbi puno razmišljate i promišljate. Biste li mogli zamisliti svoj život bez glazbe?


– Baš sam danas imala razgovor o tome koliko je bitna sloboda djelovanja same osobe, što mogu, kako mogu… To sam osjetila, doživjela. Ali želim još puno stvari; treba se mijenjati. Glazba je sigurno dio mog života, smisao života, i to sam već puno puta rekla. Međutim ta se glazba može pokazivati i prenositi na razne načine. Volim poeziju i imam želju napraviti nešto što sam si zadala prošle godine pa nisam napravila ali hoću, neću odustati.


Bit će to prekrasan program, ali neću još pričati o tome jer ljudi pokradu ideje (smijeh). Recimo, moj koncert u čast Karlu Metikošu iz 1994. godine sa simfonijskim orkestrom pod ravnanjem maestra Igora Kuljerića koji je objavljen na CD-u i videokazeti, nešto je posebno. Sad su učestali koncerti sa simfonijskim orkestrima, a ja sam to napravila prije 23 godine. Nemam ništa protiv da to ljudi danas rade jer sam i ja to napravila, samo si mislim gdje ste bili…


Gdje ste bili ’94?


– Ne (smijeh), nego si mislim – koliko je to bilo hrabro. Maestro Kuljarić rekao je tada: Kako se niste sjetili toga prije? Tada struka to nije shvatila, možda se pažnja nije posvetila njegovim orkestracijama iako je koncert je prenošen i slušao se. A te orkestracije su umjetničko remek-djelo. On je izvrsno donio opus Karla Metikoša izvrsno donio, kao kasnije i koncertnu izvedbu »Gubec-bega«. Sa simfonijskim orkestrom imali smo dva koncerta u Zagrebu i jedan u Ljubljani. To je bila hrabra zamisao. Ja sam izabrala, poželjela maestra, ali bilo je prerano da se pažnja posveti kompletnom djelu. Danas kao da to postaje uobičajeno, a onda to nije bilo. Jedna svjetska zvijezda, Joni Mitchell, 2000. godine snimila je koncert sa simfonijskim orkestrom, objavila CD i za to je dobila hrpu Grammyja, a ovdje nije bilo nikakvih nagrada, to se nije razumjelo.


Možda je bilo prerano?


– Nije, bilo je točno u vremenu, samo što su drugi kasnili. Mnogima je trebalo da prođe 10, 15, 20 godina, da sad to naprave… Struka nije bila spremna na nešto što je bio masterpiece, ali publika je bila spremna. Ljudi su to prihvatili, rekli da je to moj najbolji koncert. Glazbeni svijet oko mene nije bio spreman, upravo oni koji dodjeljuju priznanja, oni koji primjećuju da je nešto novo, odbor Porina, netko tko je trebao vidjeti da se to te godine dogodilo… Je li mi žao? Pa, nije. Jesam li se naučila na takve trenutke? Pa bome i nisam, ali razumijem to… Ja sam to napravila tada, a mnogi to razumiju tek sada.


Neispunjene želje


Imate li danas neispunjene želje?


– Imam dvije ideje koje ću realizirati…


Za to ćemo doznati kad bude trebalo?


– Upravo tako. Jako je važno imati ideju, ideja je najvrijednija. Rekao je Goethe: Lako je misliti, teško je raditi, a realizirati svoje zamisli najteže je na svijetu. Ideja je bitna. Treba misliti. Ja sam do danas sa sobom zadovoljna da su me poslužile ideje. I ovo je bila moja zamisao, vrlo hrabra. Hrabro je bilo i kada sam s 20 godina otišla akademskom slikaru Nebojši Uglješiću da mi oslika haljinu. Za nedavne koncerte mi je akademska slikarica Dina Jakšić Pavasović oslikala haljinu. Godine 1970. pjevala sam »Oluju« u oslikanoj haljini. Je li bilo prihvaćeno? Je, iako je mnogim bilo čudno. Nekima sam i danas sam čudna, uvijek postoji plus i minus. Treba izvlačiti ideje iz svoje glave, razmišljati da trebaju biti atraktivne, zanimljive… Neću prestati misliti.


A muzika, ona živi. Svi mi odlazimo, ljudi se boje pričati o tome, a to je jedina sigurna situacija u našim životima. Ništa nije sigurno osim smrti. Nije sigurno ni da ćeš se roditi, ali je sigurno da ćeš umrijeti. Možda bi trebalo malo drugačije gledati na to, to je dio života, treba gledati na to s humorom, a svi se smrznu kad čuju da se spominje smrt. Zašto, kad znaš da će se to dogoditi, zašto te je strah? Onda ljudi kažu: Pusti me da živim! Pa to ti je to, pa živi, bravo, jer znaš da ne znaš koliko ćeš još živjeti! Stvarno treba živjeti svaki trenutak, a rijetki tako žive. Moj Karlo je tako živio. Živiš samo jednom i to sada. Sve treba pokazati, sve treba živjeti. Živiš život, ljubav, glazbu, sve trebaš živjeti, a ne planirati, pričati…


Trebaš se zapitati voliš li svoj život? Ako da, pa onda ga živi! Voliš li tu osobu? Pa pokaži joj to! Jesi li protiv rata, zla? Pokaži to! Ljudi pričaju o miru, a ja bih živjela mir. Mnogi propovijedaju mir, savjetuju… Ma pustite me na miru! Živite, pokažite mi taj mir! Ja želim sve vidjeti, osjetiti, doživjeti! To malo filozofski zvuči, ali je vrlo jednostavno. Sve mi moraš pokazati ako to zaista misliš. Zašto toliko pričamo o nečemu?


Treba pokazati to o čemu govoriš. Nemoj mi pričati o onome što je bilo prije 50 godina. I danas imaš život pa pokaži da živiš svoj rad i danas, pokaži gdje je danas tvoja ljubav. Ima nas svakakvih i sve to treba razumjeti. Ali kad kažem da sam sretna i zadovoljna, to je zbog toga jer sam zadovoljna što su me ljudi shvatili, razumjeli, zavoljeli i još uvijek mi daju podršku. A moglo se dogoditi i obratno, ali onda bih sebe trebala zapitati što sam napravila pogrešno.


A mnogi to nikad ne učine. Da, zato treba razgovarati sa sobom. Zapitati se što mogu popraviti, što učiniti bolje; treba osvijestiti sebe. Nedavno sam pročitala da je život najhrabrija avantura. Ja sam si to prevela u misao: treba se usuditi živjeti. Sve se treba usuditi, treba se usuditi pjevati, treba se usuditi što ćeš stvarati, kakvu ćeš osobu od sebe napraviti… Sve je u tebi i treba to izvući iz sebe. Treba se usuditi i živjeti.