Petar Grašo dolazi u pulsku Arenu 27. srpnja, gdje će održati prvi solistički koncert na kojem će mu se pridružiti i Tonči Huljić, a uoči tog velikog nastupa razgovarali smo s ovim poznatim splitskim pjevačem.

Kako ste se vi i Huljić našli zajedno u projektu Madre Badessa?

– Mi provodimo dosta vremena zajedno od 1994. godine, otkad smo se upoznali. Ja sam 1995., prije početaka moje solo karijere, svirao par mjeseci u grupi Magazin, imao sam tada 19 godina i to je jedno lijepo razdoblje kojeg se rado sjetim. Što se tiče Madre Badesse i Tončija, njegova i ideja Gorana Bregovića, koji je producent prvog albuma, bila je da desetak pjevača iz različitih zemalja Mediterana – Turska, Španjolska, Italija… – pjevaju Huljićeve pjesme. Tonči nije nikako mogao naći vokale kojima je zadovoljan. Zajedno smo razgovarali i u jednom trenutku sam počeo pjevati jednu njegovu melodiju i on je rekao: »Bože, ja sam stvarno blesav, imam pjevača koji to može pjevati, sjedi mi za stolom već deset godina, a nisam razmišljao da je to taj glas«. Onda je i Goran čuo moje izvedbe i složio se da budem pjevač svih pjesama pa sam bio gost pjevač na tom projektu.

Dobar recept

Kako je to bilo kada ste se vas trojica našla, jesu li  ega došla do izražaja?

– Ako nečeg nije bilo tih godinu dana dok smo radili na projektu, onda nije bilo nikakvih ega. Ona najčešće skaču kada su jedina opcija i kada treba popuniti rupe u znanjima. Pjesme koje je Tonči napisao su antologija, Bregović je jedan od najvećih talenata i genija, svaki sat koji smo provodili zajedno bio je za nas unutarnja dobit. Vrlo se analitički raspravljalo o nekim melodijama, davale su se ideje, i kada bi se svi složili da je to najbolje, tako bi se odradilo, vrlo ležerno, vrlo dragocjeno i vrlo prirodno.

Preispitujete li se ili ste samopouzdani kad izađete na binu?

– Nema preispitivanja jer koncert u Areni ili bilo koji moj koncert je pripremljen da sve bude kako treba. Kada vam netko za neki dobar recept da sve sastojke, imate sve i sada trebate to staviti u neku tavu i pripremiti. Ako imate znanje, onda skuhate dobro jelo. Tako i ja imam vrhunski bend i ekipu organizatora oko mene od kojih svaki svoj posao radi najbolje što može. Kada dođeš na binu, onda si general, a kad iza sebe imaš vojsku onda je lako voditi »bitke«. Nema preispitivanja, izlazim na binu vrlo miran, sviram s bendom od kojih su neki sa mnom već 20 godina – znamo se u dušu.

Je li u ovih 20 godina bilo nekih teških »bitaka« u vašoj karijeri?

– Pitaju me ljudi bih li nešto mijenjao… U jednom trenutku sam naprosto uzeo pauzu jer sam od 1996. kada sam se pojavio i kada sam postao zapravo preko noći Petar Grašo, kada su krenule te rekordne tiraže, 100 do 150 koncerata godišnje, dogodio mi se frapantan osjećaj da me više ne raduje pozornica, a to se nikad ne smije muzičaru dogoditi. Rekao sam da mi treba malo odmora i nekoliko godina nisam svirao, jednostavno sam radio za Madre Badessu i zatvorene koncerte za  firme, ali jednostavno želio sam da mi taj moj unutarnji sistem želje za svirkama bude na razini kao i kad sam počinjao. I normalno, kada se to dogodilo prije par godina, onda su se automatski dogodile i pjesme »Uvik isti«, »Moje zlato«, Arene, pune dvorane. Ljudi osjete tvoju želju. Ako nemaš želju, ako si došao odraditi koncert, ta energija se ne vraća nazad, ne reemitira se nazad od publike, to je ono čega se bojim i na što nikad ne bih pristao, na tu vrstu kompromisa. Želim svirati, volim svirati, uživati na bini, a to ćete vidjeti u Areni ako ne bude kiše i vremenskih nepogoda.

Nečija viša odluka

Tko vas je zarazio glazbom?

 – Pokazivao sam interese već od treće godine, počeo sam bubnjati, lupati. Kod mene svi vole muziku, moj otac je bio zaljubljen u muziku, moj stric je bio odličan profesionalni bubnjar tako da sam imao vrlo glazbenu obitelj. Oliver Dragojević nam je dragi prijatelj, bio je to i pokojni Boris Dvornik, u našoj kući nikad nije nedostajalo muzike. Prirodno sam pokazivao dar i onda sam išao u glazbenu školu, svirao sam klavir i pokazivao velike afinitete, i onda me muzika »zagrlila«, a kad te muzika »zagrli«, onda nema natrag.

Svojevremeno ste izjavili da vas je »Bog pogladio po glavi«…

– Nekako se tako osjećaš, kao da je to neka viša sila. Na samom početku kao da se sve spojilo da budeš tu gdje jesi. Prvi sam nastup imao na Dori 1996., drugi nastup na Melodijama hrvatskog Jadrana u Splitu s pjesmom »Ja sam dišperan« i s njom sam bio najbolji debitant. Već iste te godine, šest mjeseci nakon prvog nastupa, došao sam na Zadarski festival. U petak sam došao kao anonimac, a u nedjelju sam otišao kao najveća zvijezda u Hrvatskoj. Pobijedio sam s pjesmom »Trebam nekoga«. Oliver je te godine s mojom pjesmom »Gore si ti« osvojio prvu nagradu stručnog žirija, tako da je sve bilo u znaku Petra Graše. Tu večer u Zadru kad su me proglasili pobjednikom, publika se ustala i počela pljeskati, a ti imaš 20 godina i ne znaš o čemu se radi. U tom trenutku shvatiš da je to nečija viša odluka.