ZADAR U svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru, na koncertu »Zadarski glazbeni pupoljci« bivših učenika Glazbene škole Blagoje Bersa i sadašnjih ili bivših studenata Muzičke akademije u Zagrebu, nedavno je nastupila i Zadranka sa zagrebačkom adresom, 27-godišnja Barbara Kajin, djevojačkog prezimena Bašić. Ona je studentica četvrte godine dirigiranja u klasi profesora Mladena Tarbuka. Kajin je 2007. godine upisala Muzičku akademiju i 2012. godine diplomirala pedagogiju. Već kao apsolventica počinje raditi u školi u Novskoj, a 2013. godine na Akademiji upisuje smjer dirigiranje kod maestra Uroša Lajovića.

Kako je izgledalo tvoje odrastanje i obrazovanje u Zadru?

– S obzirom da sam od sedme godine pohađala dvije škole paralelno, može se reći da nisam imala baš uobičajeno djetinjstvo. Što se tiče srednjoškolskog obrazovanja, uz Glazbenu školu Blagoja Berse, u kojoj sam maturirala klavir pod mentorstvom prof. Nenada Novaka, završila sam i matematički smjer Gimnazije Franje Petrića. Svakako mi nije bilo dosadno. U gimnaziju se vraćam gotovo svake godine, sudjelovanjem u humanitarnim koncertima u njihovoj organizaciji.

Sudbinski Requiem 

Nakon prve diplome radila si u Novskoj – zašto i odakle tamo?

– Mjesec dana prije obrane mog diplomskog rada u listopadu 2012., na studiju glazbene pedagogije, nazvao me tadašnji ravnatelj Glazbene škole u Novskoj, Xhevdet Sahatxhija, i ponudio mi posao voditeljice zborova i profesorice teoretskih predmeta. Ponuđeni posao prihvatila sam s uzbuđenjem, i sljedeće dvije godine uživala u radu s iznimno talentiranom djecom, od kojih su neki i upisali Akademiju u Zagrebu i na koncu postali moje kolege. Sa srednjoškolskim zborom sudjelovala sam u showu Hrvatske Radiotelevizije Do posljednjeg zbora, i premda nismo prošli u emisije uživo, ostavili smo sjajan dojam i djeci je to bilo nezaboravno iskustvo.

Gdje i kada se rodila želja za dirigiranjem?

– Sada bih, kao većina mojih kolega, trebala dati odgovor da sam od malena htjela biti dirigentica, ali kod mene se taj poziv javio relativno kasno, s 23 godine. Sudjelovala sam u izvedbi Mozartovog Requiema kao zboristica Zagrebačkog orkestra mladih, i trenutak u kojem sam shvatila da želim biti dirigentica dogodio se na samom početku Requiema – u trenutku kad je moj dragi prijatelj, dirigent Igor Tatarević, dao auftakt, odnosno znak za početak, mogla sam osjetiti njegovu smirenost i sreću zbog činjenice da se nalazi za tim pultom i da kreira tu glazbu, zajedno s orkestrom i zborom. Tada sam shvatila da je to ono što želim raditi.

Od kojeg cilja u karijeri i životu ne želiš odustati?

– Malo mi je rano govoriti o karijeri, tek sam počela, ali mogu reći da mi je želja naučiti što više, upiti što više znanja, svladati što više partitura, surađivati sa što više umjetnika na svim područjima. Istodobno, želim u svemu tome ostati vjerna sebi i svojim principima, odnosno, na kraju dana, želim biti čiste savjesti i sigurna da je sve što sam postigla tu zbog mog rada i talenta, a ne nečeg drugog.

»Želim osvajati svoje vrhunce« 

Imaš li tremu na nastupima?

– Prvih pet sekundi prije početka imam neki ‘čudan osjećaj’, ali nisam sigurna koliko je to trema, a koliko adrenalin. Kada podignem ruke, sve se smiri i u potpunosti zanemarim okolinu, ostanemo samo orkestar, glazba i ja.

Koji su ti hobiji?

– Studij mi odnosi svo slobodno vrijeme, tako da hobija kao takvih nemam, ali volim sa suprugom otići u kino, na koncerte u Lisinski, na opere u HNK… Naravno, ukoliko studij to dozvoli. Kad nisam na predavanjima, vježbam klavir ili pripremam nove partiture, tako mi dani prolaze.

Imaš li uzore?

– Ne. Divim se nekim dirigentima i njihovim karijerama, ali nemam ambiciju dostizati njihove uspjehe. Želim osvajati svoje vrhunce.

U kolikoj su mjeri tvoj posao i život i dalje vezani uz Zadar?

– U Zadru trenutačno nemam posla kao takvog, tu mi žive roditelji i suprugova obitelj, a svake godine zajedno sa sopranisticom Nelom Šarić nastupam na humanitarnom koncertu u organizaciji naše srednje škole, Gimnazije Franje Petrića. Zapravo, u Zadar dođem rijetko jer sam većinu godine dosta okupirana studijem, a kad to završi, vidjet ćemo kako će se stvari dalje razvijati.

Kakvu vrstu muzike privatno slušaš?

– Najčešće slušam glazbu osamdesetih i devedesetih. Nađe se i nešto starije i nešto novije, ali odrasla sam uz Pink Floyd, Depeche Mode, Sade i Georgea Michaela. Prilično čudna selekcija, ovako na papiru, ali to je to.

Karakter vođe 

Kako si zadovoljna svojim nedavnim nastupom u Zadru?

– Jako sam zadovoljna, tim više što je to bio moj prvi nastup koji nije bio vođen od strane mentora. Dosadašnji nastupi su bili pod mentorstvom profesora na fakultetu ili seminaru, a ovdje sam sama morala donijeti neke odluke i stati iza njih. Bio je to popriličan izazov, ali drago mi je da je uspjelo, i zato bih se ovim putem još jednom htjela zahvaliti Zadarskom komornom orkestru na sjajnoj suradnji i toplom dočeku, kao i maestru Ivanu Repušiću na ukazanom povjerenju.

Što na tvoj odabir zanimanja kažu prijatelji i obitelj?

Najveća podrška mi je suprug Siniša. On je od početka bio uvjeren u moj uspjeh, kako na prijemnom ispitu tako i na svakom koncertu, i hrabrio me kad bih sumnjala u sebe. Njegov komentar na moju izjavu da ću ići na prijemni iz dirigiranja bio je – ‘Ne znam što si čekala dosad, to je idealan posao za tebe’. Roditelji također, mada im je ispočetka bila čudna moja želja za još jednim petogodišnjim studijem. Prijatelji su reagirali jednako kao i suprug, većinom su komentirali ‘Pa ti i jesi za to, imaš taj karakter vođe’.