Retrospektiva u HNK

MIK-ov 50. rođendan: Rijekom je strujao ljubavni refren

Slavica Mrkić Modrić

Na pozornicu su izlazili doajeni MIK-a, ali i neki novi klinci. Riječkim hramom kulture odjekivali su mikovski zvuci, nizala se pjesma za pjesmom, desetljeće MIK-a za desetljećem



RIJEKA  Prolistajmo večeras zajedno spomenar između čijih se korica smjestilo 50 godina života jednog festivala i svih onih koji su ga činili takvim kakav je – posebnim, drugačijim i još uvijek jedinim glazbeni putujućim festivalom u Hrvatskoj. Uđimo u bajku sazdanu na temeljima tradicije, ljubavi za kraj o kojem i kojem pjeva, za zavičaj, njegov izričaj i njegov melos. Preslušajmo mikovu pjesmaricu s kojom ljudi s obje strane Učke, ali i sjevernojadranskih otoka već desetljećima žive i bolje, i gore dane, ostavljajući onima koji dolaze da u nju upisiju svoja sjećanja, svoje note, riječi su kojim je u dupkom punom riječkom HNK »Ivana pl. Zajca« počelo centralno slavlje u povodu obilježavanja 50. obljetnice Festivala Melodije Istre Istre i Kvarnera. 



Uz komplimente MIK-u u povodu 50. rođendana, te čestitke onima koji su ga stvarali s obje strane pozornice, riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, poželivši svima dobrodošlicu u rodni grad MIK-a, te ugodnu večer, na proslavi je kazao:


– Rijeka je ponosna, a i ja sam, što je sve ove godine bila dijelom festivala, festivala koji piše jedan od najljepših dijelova riječke povijesti. MIK je postao kulturna institucija koja čuva i promiče istinske vrijednosti, a to su suradnja, bogatstvo raznolikosti i izričaja, te čuvanje i predstavljanje autohtonih vrijednosti kao što su naše ČA i naš toliko osebujan glazbeni izričaj. 





Uvertira u sve što zbivalo u  gotovo tri sata dugom programu što ga je na »svom mikrofonu« fantastično iznio dugogodišnji mikovski voditelj Robert Ferlin, bio je audio zapis star 50 godina – riječi »večeras, dragi Riječani, prisustvujemo rođenju jedne nove zabavno-muzičke manifestacije«, riječi kojima je 22. svibnja 1964. godine, u ondašnjem riječkom kinu Partizan (Teatro Fenice), Dunja Rajter, filmska, kazališna i televizijska zvijezda toga doba otvorila prvu večer Festivala Rijeka 64, označivši tako datum rođenja MIK-a.


A onda se svijet »zarolao«. Na pozornicu su izlazili doajeni MIK-a, ali i neki novi klinci. Riječkim hramom kulture odjekivali su mikovski zvuci, nizala se pjesma za pjesmom, desetljeće MIK-a za desetljećem, no okvir cijele večeri bile su tri pjesme – ona s kojom se rodio Festival tj. skladba »Nade« (I.Kustan-B.Chudoba-Z.Černjul), skladba s kojom je Ana Štefok osvojila »Rijeku 64«. Večer retrospektive otvorila je kompozicija »Bokaleta« (N.Milotti-B.Obradović-J.Forenbacher), s kojom su Ira Kraljić i Dinko Banić pobijedili one, za MIK prijelomne 1966. godine kad se Festival zapjevavši osim u Rijeci još i u Puli odlučio na nomadski život, ali i utabao »čakavski put« MIK-u.


U to su nas vrijeme vratili Vesna Valenčić Duhović i Krešimir Perović. Onda su se redale mikovske uspješnice, pjevali doajeni MIK-a Betty Jurković, Radojka Šverko, Josip Joso Bajok, Vesna Nežić Ružić, Voljen Grbac, Francesco Squarca, klape, pa nastavljale zvijezde novog MIK-a, klape i kvarteti, svirali puhači LG Lovran i još puno, puno toga, da bi se opet iz neke mikovske tišine promilo sljedeće – Mikovsku pjesmaricu zatvorit ćemo pjesmom »Che bella donna«, pjesmom pisanom na rijeckoj cakavici, pjesmom kojom je vladar ovog hrama u kojem večeras slavimo pola stoljeća Festivala Melodije Istre i Kvarnera nastupio na MIK-u 1996. godine.



Za doprinos Festivalu Melodije Istre i Kvarnera, Andrej Baša, direktor Festivala priznanja je uručio Ljubi Kuntariću, Betty Jurković, Radojki Šverko, Gradu Rijeci, te županijama Primorsko-goranskoj i Istarskoj.



Onaj koji je, baš kao i MIK u sebi nosio i Istru, i Kvarner je Galliano Pahor. U njegovu čast, kao i u čast svih mikovaca kojih nažalost više nema među nama, pustimo da mikovskim spomenarom, riječkim Korzom i našim sjećanjima, baš kao u Galetovoj pjesmi, sad i uvijek prošeće ljubavni refren.


Dakle, točku na večer prepunu emocija, na večer uspomena i prekrasnih čakavskih skladbi podvučenih tako dragim melosom stavio je Mario Lipovšek Battifiaca otpjevavši sa svih 120 sudionika večeri i prepunim kazalištem skladbu »Che bella donna« (M.Milat-M.Milat/V.Juretić-A.Baša) i naklonivši se MIK-u i svima onima koji ga punih pola stoljeća vjerno prate.