Festival u Veneciji

Završnica Mostre: Aluzije na predziđa kršćanstva i strahove od migranata

Dragan Rubeša

Završnici Mostre dogodila su se čak dva filma koji se referiraju na južnoafričku pervertiranu povijest. Poviješću se bavi i Tiago Guedes u »Imanju«, koje priziva naracije Bertoluccijeva »Novecenta«



VENECIJA – Kad je Mila susrela Mosesa na peronu 4. Tako započinje dirljivi komad »Babyteeth« u režiji Shannon Murphy, prikazan u festivalskoj konkurenciji. Priča je to o dvije dijametralne sudbine koje će »izgubiti vlak«. Ona je šesnaestogodišnja djevojka u terminalnoj fazi karcinoma. On je sitni diler. S jedne strane imamo krhkost adolescenata, a s druge nesposobnost roditelja da preuzmu odgovornost. Našli smo se dakle na klasičnom »amerindie« peronu disfunkcionalnih obitelji na koji smo već zakoračili stotinu puta. Samo što neki izolirani američki gradić sada zamjenjuje australski kvart u kojem se jedan psihijatar i njegova žena bivša glazbenica moraju suočiti s kćerinom teškom bolešću, ali i njenim srljanjem u vezu s problematičnim momkom koju ne odobravaju.


Film je adaptacija istoimenog kazališnog komada Rite Kalnejais, u kojem se humor konstantno izmjenjuje s boli. A i sama Murphy afirimirala se u miljeu teatra, angažirana u berlinskoj Schaubuhne kao prva Australka na toj prestižnoj adresi (šifra: »The One-Eyed Man is King«). Nažalost, ona nije ni Noah Baumbach, ni Sophia Coppola. Kao što ni njena Milla (dražesna Eliza Scanlen koje se prisjećamo iz TV serije »Oštri predmeti«) nije jedna od junakinja iz opusa Hala Ashbyja koja pokušava pobijediti svijet. Jer autoričin komad još uvijek nije u stanju srušiti gledateljeve emotivne barijere, igrajući na formalna i derivativna rješenja. Iako je fino iscrtala Millino unutarnje putovanje prema katarzi.


Filmski “teatar”


I najnoviji film Lou Yea »Saturday Fiction« krije u naslovu kazališnu predstavu postavljenu u šangajskom teatru Lyceum, u kojoj bi trebala nastupiti glumačka ikona Jean Yu (portretira je kineska ikona Gong Li). I sam autor često se muvao iza pozornice tog istog kazališta, jer su u njemu bili zaposleni njegovi roditelji. Doduše, autorov komad adaptacija je romana »Smrt Šangaja« u kojem se njegov autor Hong Ying referira na period takozvanog »Usamljenog otoka« koji se ne vezuje samo za šangajsku ekonomsku zlatnu eru, već i na onu kinematografsku, s čijom ikonografijom koketira i Ye, koristeći rafiniranu crno-bijelu fotografiju, kad su mitski studiji Xinhua trebali pretvoriti Šangaj u »Hollywood istoka«. No, Šangaj u kojem se te burne 1941. tijekom japanske okupacije Kine zatekla autorova heroina, postaje i teatar na čijim se geopolitičkim daskama odvija špijunski sukob Sila Osovina i saveznika. Zato njeni ciljevi postaju kranje ambivalentni. Prikupiti podatke za saveznike? Osloboditi bivšeg muža? Surađivati s ocem koji ju je usvojio? Pobjeći od ratnog kaosa s ljubavnikom?




Posve drukčiji »teatar« koristi provjereni Robert Guediguian u filmu »Gloria Mundi«. Njegova »kulisa« nanovo postaje autorov seminalni Marseilles, dok njegova standardna glumačka obitelj i dalje obuhvaća neizostavni trio u sastavu Ariane Ascaride, Jean-Pierre Darrousin i Gerard Meylan, uz poneku novu akviziciju, poput Anais Demoustier i Gregoirea Leprincea Ringueta. Kao da promatramo nastavak one iste priče iz autorova prethodnog komada »La villa«. Sada je doduše u igri jedna kuća u Marseillesu u kojoj se okuplja obitelj da bi proslavila rođenje male Glorije. Ali slava je tek u njenom imenu, jer joj roditelji jedva pokušavaju sastaviti kraj s krajem.


Čekajući barbare


Teatar svakodnevnih rumunjskih užasa sondira Alexander Nanau u doksu »Colectiv«, prikazanom izvan konkurencije. Iza naslova filma krije se istoimeni klub čiju je dvoranu tijekom nastupa hardcore pank benda »Goodbye to Gravity« zahvatio požar tijekom pirotehničke egzibicije, u čijem su paklu nastradale 27 osobe, dok su stotine preživjelih bili prebačeni u bolnicu s teškim opekotinama. No njihove smrti izazvala je sepsa zbog lošeg i higijenski neadekvatnog tretmana. Na scenu stupa tim istraživačkih novinara jednog sportskog dnevnika (sic!), predvođen mladim idealističkim ministrom.


Završnici Mostre dogodila su se čak dva filma koji se referiraju na južnoafričku pervertiranu povijest. I dok izvrsni Oliver Hermanus (šifra: “Moffie”) to čini izravnije, angažirani Kolumbijac Ciro Guerra, u nas poznat po “Zagrljaju zmije” i na ovogodišnjem Motovunu prikazanim “Pticama ljeta”, igra u najnovijem komadu “Čekajući barbare” na nedefinirano vrijeme i geografski prostor. Iako se njegova adaptacija istoimenog iznimnog romana J.M. Coetzeeja u stvari referira na piščevu južnoafričku brutalnu stvarnost kasnih sedamdesetih, kad je horor aparthejda bio na vrhuncu. U fokusu Guerrina filma neimenovani je Magistrat (Mark Rylance), administrator izoliranog naselja na granici neimenovanog Carstva, čija se monotona svakodnevnica sastoji od skupljanja poreza i predsjedavanja sudom dvaput tjedno. No sve to će se promijeniti dolaskom pukovnika Jolla (Johnny Depp), zaduženog za sigurnost Carstva, u strahu od najezde barbarskih plemena, što bi dovelo u pitanje sigurnost zemlje. Jer, aluzije na sva naša predziđa kršćanstva i strahove od barbarskih migranata više su nego evidentne, iako u Coetzeeja ta plemena dolaze sa sjevera i zapada, pri čemu se pisac referira na prisutnost vojske Južnoafričke Republike na jugu Angole. Joll ima ovlasti proglašavanja izvanrednog stanja, pa Magistrat mora učiniti sve što on od njega traži. No nakon što se Joll upusti u vezu s barbarkom, on kreće na dugo putovanje pustinjom da bi je predao nomadima, zbog čega biva optužen za izdaju…


Povijesni i intimni konflikti


S druge strane, Coetzeejeve barbare u Hermanusa zamjenjuje “moffie”, što na afrikaansu znači “peder” (autorova “Ljepota” bila je “it” komad 67. Cannesa, nakon što se Locarnu već dogodio njegov izvrsni debi “Shirley Adams”). Iako su u fokusu Hermanusove priče dvojica “moffieja”, njegova istinska meta je militarizam aparthejda koji u strahu od komunizma i “crne opasnosti” (“die swart gevaar”) indoktrinira bijelu mladež šaljući ih na obveznu vojnu obuku u pustinjske logore, da bi je sadističkim metodama bliskim drilu Morskih tuljana pripremio za ubijanje crnaca i osposobio za akcije na granici s komunističkom Angolom. Iako će autorovi junaci, koliko god ih vojska natjerala da ubiju “moffieja” u sebi, na kraju ipak dočekati svoju romantičnu plažu.


Poviješću se bavi i Portugalac Tiago Guedes u “Imanju” (“The Domain”), koji priziva naracije Bertoluccijeva “Novecenta”, naročito u načinu na koji promatra vrijeme, povijest i zemlju. Kako autorova priča odmiče, tako to isto imanje postaje sve manje. Kao da se mijene portugalske povijesti zrcale u tom istom prostoru, inkarniranom u liku Joaoa Fernandesa, počevši od 1946. kad on promatra bratovo tijelo koje visi na drvetu, pa sve do 1973. koja prethodi Revoluciji karanfila i dekadentne 1991. u kojoj otkrivamo junakove obiteljske tajne. Da bi paradoks bio veći, ni naizgled predugih 164 minuta filma nisu dovoljni da bi nam približili (političke) mutacije koje prolazi autorov junak. Iako Guedes pokušava učiniti sve da mu dinamika povijesnog i intimnog konflikta ne ostane izvan kadra.


Mafija više nije kao nekad


Festivalsku konkrenciju zaključio je sumanuti Franco Maresco, čiji je najnoviji komad »La mafia non e piu quella di una volta« (»Mafija više nije kao nekad«) svojevrsni sequel autorova doksa »Belluscone. Una storia siciliana« u kojem se pozabavio Cicciom Mirom, legendarnim organizatorom »neomelodijskih« festivala.


Možda je Mirina organizacija neomelodijskog derneka u čast sucima mučenicima Falconeu i Borsellinu bila neka vrsta njegova iskupljenja. No on i dalje osjeća stanovitu nostalgiju prema mafiji starog kova, gdje razlika između Dobra i Zla, antimafije i mafije, biva transformirana u spektakl bez kraja i smisla.