Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 1
Sutra: 10° 10° 1
8. prosinca 2019.
Ispis članka: Sicilijanski barok inspektora Montalbana: Buccellati u zemlji ''Geparda'' - Novi List

NoviList.hr

Sicilijanski barok inspektora Montalbana: Buccellati u zemlji ''Geparda''

Nacional-popularni heroj

24. ožujak 2019 10:34

Napisao: Dragan Rubeša

Sicilijanski barok inspektora Montalbana: Buccellati u zemlji ''Geparda''

Nakon više od dvadeset godina karijere na talijanskim malim ekranima, inspektor Montalbano priskrbio je status nacional-popularnog heroja. U Italiji se mijenjaju premijeri. PD ponižava samoga sebe poput našeg SDP-a. Furija pokreta Pet zvjezdica suočava se s vlastitim ograničenjima i pronalazi neke nove partnere na »ovim prostorima«, stjerana pred Živi zid. A Salvini i dalje bljuje svoje ksenofobne tirade.

Jedino je neuništivi Montalbano tu da stvari postavi na pravo mjesto u zaustavljenom vremenu talijanskog juga, hodajući uskim ulicama Vigate i promatrajući more s terase svoje vile omeđene stupićima. Ponekad će to more izbaciti ponekog migranta, kao što se to dogodilo u epizodi »L'altro capo del filo«. Jer, »Inspektor Montalbano« je poput susreta sa simpatičnim prijateljem kojem nećemo dopustiti da promijeni repertoar svojih štoseva. Naravno, svijet koji ga okružuje nalazi se u vječnim mijenama. Iako nam se čini da njegova privlačnost ostaje zaleđena u vlastitom imaginariju. Zato je Vigata inspektora Montalbana krajnji antipod Midsomeru inspektora Barnabyja. Ivory vs. Visconti. Custard pudding vs. buccellati. Edvardijanski stil vs. barocco siciliano.
Ne, Montalbano nije još jedan uniformirani TV inspektor. On je etički model uronjen u arhitekturu sicilijanskog baroka. Jer, kako se kićeni barok spuštao iz srednje Europe prema talijanskom jugu, postao je siroviji. Spržen sicilijanskim suncem i šiban vjetrom i mirisima Magreba.

Dragi prijatelj

Zato ni dottor Pasquino nije još jedan dosadni forenzičar iz talijanske CSI škole. Više od seciranja žrtava volio je secirati slasne buccellate, na Siciliji poznatije i kao »cucciddati«, koje mu je Montalbano donosio u elegantnoj kutiji iz lokalne pasticcerije. Ti slasni božićni kolači punjeni smokvama, bademima, orasima, medom, limunom i cimetom, bili su njegov raison d'etre. Nažalost, veteran talijanskog glumišta Marcello Perracchio, koji je portretirao Pasquina, više neće uživati u buccellatima. Preminuo je 2017. u Ragusi u 79. godini. Luca Zingaretti, koji glumi Montalbana, napisao mu je tada na Instagramu oproštajnu poruku – »Addio mio dolce amico. Nitko me više neće poslati u... kao ti.«

Ali preljev na buccellatima priziva i bjelinu krinoline Claudije Cardinale iz Viscontijeva »Geparda«, koji promatra sicilijanski barok u senzualnom Technicoloru. To je doba Risorgimenta i sicilijanske aristokracije, koju oplakuje marksistički aristokrat Visconti u jednoj od najosobnijih meditacija na temu Povijesti.
Da, Visconti bi obožavao Montalbana, iako je sicilijanski barok u kojem se zatekao Camillerijev junak nagrižen zubom vremena. Iako Camilleri nije samo »Inspektor Montalbano«, koliko god se njegovi hrvatski prijevodi strogo povezuju s tim popularnim likom. Otac inspektora Montalbana nije samo pisac, već i kazališni redatelj, povjesničar, novinar i veliki erudit koji se može smatrati istinskim nasljednikom Pirandella, Sciascie i Tomasija di Lampeduse. Zato bi bilo nepravedno svoditi Camillerija samo na Montalbana. Njegov opus obuhvaća i izvrsne u nas neprevedene romane poput »La mossa del cavallo«, »Il re di Girgenti« i »La presa di Macalle«, u kojima Sicilija postaje teatar revolucionarnih snova 16. stoljeća, postunitarnih razočarenja i horora fašizma. Iako će Camilleri ostati prije svega upamćen kao Montalbanov »dolce amico«.

Crnilo kronike

Sve te priče, u isti mah apsurdno stvarne i nestvarne, mogu se promatrati kao ironične kronike o tragičnim epizodama iz talijanske povijesti, ali i kao pulsirajuće refleksije o Italiji danas (»La mossa del cavallo« koja igra na snažni simbolizam jezičnih razlika, adaptirana je u formi TV filma). Iako upravo »Inspektor Montalbano« ostaje za Camillerija ono što je Simenonu bio inspektor Maigret, koliko god je s vremenom izgubio onu savršenu ravnotežu između sicilijanskog »folklora« i razornog crnila kronike. Jer, Montalbano nikad nije iznevjerio svoje fanove. Zato ni njegov narativni univerzum nije mogao odoljeti euforiji franšiza, s dvije sezone »Mladog Montalbana« koje prizivaju slične strategije u zoni britanskog krimića (»Mladi Morse«, »Osumnjičeni: Tennison«).
Zato Montalbano ostaje ideal one pravedne Italije i njene konkretne humanosti. On nije tek obični inspektor, već sentimentalni detektiv koji promatra žrtve i zlostavljače direktno u oči, otkrivajući njihove boli, ljubavi, snove i gorčine, svaki put suočen s novim i težim odabirima. Vodi nas poput dobrog roditelja za ruku i tjera nas da razmišljamo o ljudskim djelima snagom grčke tragedije. Stvaran i običan u isti mah. Okupan morem i sirovom bjelinom sicilijanskog baroka. Nema tu enigmatičnih tišina i praznih pogleda. Čak i kad Montalbano izvodi svoj monolog obraćajući se praznoj stolici. Jer, razlika između Montalbana i skandinavskog krimića je isto što i razlika između pećnice s mirisnim buccellatima i zamrzivača s haringama.