Filmaši ex-YU u New Yorku

Rani rad Petra Trinajstića na Lower East Sideu

Dragan Rubeša

Trinajstić se predstavlja erotiziranom podvodnom igrom oblika, svjetla i tijela »Oh ribice, moja mala ribice« iz 1973. godine



RIJEKA Ako je Warholov New York sedamdesetih imao »Factory«, agilno društvo riječkih škverana okupljeno oko »KFK Jadran« imalo je svoj »shipyard«. Njihovi eksperimentalni filmovi bili su predstavljeni još lani u riječkom Art-kinu »Croatia«, u selekciji autora ovog teksta. No, njegov agilni član Petar Trinajstić nije ni slutio da će jednog dana njegov rad biti prezentiran tek par koraka od mitskog »Factoryja«, konkretnije, u galeriji »Stephan Stoyanov« na Lower East Sideu. 


    Riječ je o programu nazvanom »Tune in Screening: Psychedelic Moving Images from Socialist Yugoslavia« koji uz eminentne eksperimentatore s područja ex Jugoslavije, poput Slovenaca Naška Križnara i Marjana Cigliča, te srpskog tandema Šijan & Bunuševac, uključuje i četvoricu hrvatskih filmaša – Antu Verzottija (»Fluorescencije«), Ivana Martinca (»Fokus«), Miroslava Mikuljana (»Seisana«) i već spomenutog Trinajstića s erotiziranom podvodnom igrom oblika, svjetla i tijela »Oh ribice, moja mala ribice« iz 1973. godine.   

U programu nije izostao ni i glazbeni segment s glazbom riječkih »Uragana« (»Školjka«), Grupe 220, Josipe Lisac, Korni grupe, grupa Time i Indexi te Zdenke Kovačiček. 


    U selekciji filmova iza koje stoji Branko Franceschi dominiraju filmovi naglašenog psihodeličnog erotizma, što je nadasve evidentno u radovima Marjana Cigliča iz grupe OHO (»OU«) i Trinajstića, koji postavljaju naga ženska i muška tijela u morske pejsaže. Iako je Trinajstićev »amaterski« rad na neki način bio marginaliziran u odnosu na etablirana zagrebačka i splitska imena u domeni eksperimentalnoga neprofesijskog filma, njegov tretman tijela i svjetlosti bio je krajnje radikalan i osoban. 




    Kontekstualna i strukturalna povezanost njegovih radova ne oblikuje samo jednu nepreglednu seriju lučkih i urbanih motiva, već je u njoj utkana i složena mreža naglašene ekspresivnosti (nijemih) kadrova, garnirana frascinantnim fotografskim kompozicijama i često agresivnim nanosima glazbe koji se naglo pretaču u smirenije tonove. Iako je i sam autor naglašavao da se prečesto forsira njegov neprofesijski rad, dok su njegovi kasniji komercijalni projekti mahom ignorirani, upravo su njegove rane psihodelične pokretne slike bile te koje su očito privukle pažnju bjelosvjetskih kustosa. 


    Program »Tune in Screening« inače se fokusira na filmsku i glazbenu produkciju od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih i nastoji pokazati kako je uvoz sa zapada imao dubok utjecaj na društvo, umjetnosti i popularnu kulturu u vrijeme jugoslavenskog socijalizma. 


    Autor Branko Franceschi vodit će u isto vrijeme, do kraja listopada, ured Virtualnog muzeja avangarde u njujorškoj udruzi Residency Unlimited i biti na raspolaganju zaintersiranima za taj projekt.