Bore se i scenaristi, kamermani i mnogi drugi koji sudjeluju u stvaranja filma. No, moje je mišljenje da je to u redu i da redatelj mora odlučivati o svemu i da njegova riječ mora biti zadnja. I sasvim je OK da budu diktatori, ili kao komandanti u vojsci koji daju zadatke svojim vojnicma – smatra Sakamoto
Ryuichi Sakamoto je prije svega glazbenik i njegov instrument je glasovir, no uz to on je i glazbeni producent, pisac, plesač i glumac. Nakon završene glazbene akademije, karijeru je počeo sedamdesetih godina elektronskom glazbom u slavnom japanskom bendu Yellow Magic Orchestra, koji je bio preteča mnogih glazbenih žanrova koji su se kasnije razvili unutar elektronske glazbe. Sakamoto je napisao mnoge hit-pjesme, među kojima je i »Technopolis« po kojoj je techno glazba dobila ime. Krajem sedamdesetih objavio je svoj prvi solo album, a 1983. Nagisa Oshima mu je dao priliku ne samo da sklada prvu filmsku glazbu, već mu je dao i jednu od glavnih uloga u filmu »Sretan Božić, gospodine Lawrence«. Od mnogobrojnih nagrada i priznanja za svoj rad Sakamoto ima i jednog Oscara – za glazbu u Bertoluccijevom filmu »Posljednji kineski car«.
Sve to i još mnogo toga, kao primjerice da je nakratko prekinuo svoje liječenje kako bi skladao glazbu za film »Povratnik«, jer je jako želio raditi sa redateljem Alejandrom G. Inarrituom, te da je vrlo angažirani aktivist protiv nuklearne energije, saznali smo iz izvrsnog dokumentarca »Ryuichi Sakamoto: Coda« u režiji Stephena Nomure Schiblea, koji je premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji. Film je rađen pet godina, za vrijeme kojih je Sakamotu dijagnosticiran karcinom grla. Film se također bavi njegovim odnosom prema bolesti, a usput pratimo stvaranje njegova najnovijeg glazbenog albuma.
Na početku razgovora Sakamota pitamo da li mu je smetalo što ga je kamera stalno pratila.
Tsunami i karcinom
Ryuichi Sakamoto: Bilo je uznemirujuće i ponekad mi je skretalo pažnju. Osim toga, snimatelj je bio moj sin pa je ponekad bilo i malo neugodnih situacija, jer u meni je bilo mnogo kompleksnih emocija. Naravno da je ovo dokumentarni film, no to je također film u kojem sin promatra svog oca kako se nosi s bolešću te način na koji radi, a kamera je cijelu situaciju pravila neugodnom i kompliciranom.
Film govori o vrlo teškom periodu vašeg života, kad ste se borili s karcinomom. Kakao biste opisali vaš život sada, nakon toga?
Ryuichi Sakamoto: Prošlo je već tri godine otkada sam završio tretman i osjećam se mnogo bolje i zdravije. Pokušavam se hraniti vrlo zdravo, što se može vidjeti i u filmu – ne pijem mnogo i pokušavam izbjegavati stres. Zahvalan sam da je sve dobro prošlo, ali sam također svjestan da sam samo dio prirode, a rođenje, bolest i smrt su normalni životni procesi. Tsunami i karcinom su mi bili posebno velika lekcija u tome, jer inače se lako zaboravi da ja naše tijelo samo dio prirode. Mi svi danas imamo suludi način života; okruženi smo gomilom stvari, ali kad obolite ili se nađete usred prirodne katastrofe, onda shvatite kako ste mizerno mali i samo djelić prirode – koja ima neobuzdanu snagu i ljudsko biće je ne može kontrolirati.
Kako je uopće došlo do ovog projekta?
Stephen Nomura Schible: Godine 2012., nakon katastrofe u nuklearki Fukushima, bio sam zabrinut za svoju obitelj. U to vrijeme živio sam u New Yorku, ali sam rođen i odrastao sam u Tokiju, pa stoga Japan smatram svojim domom i želio sam znati je li sigurno da odvedem svog dvogodišnjeg sina u Japan, zbog kontaminacije. Kad sam konačno odlučio i krenuo u Japan, u avionu sam vidio Ryuichija koji je sjedio sasvim naprijed i bio je vrlo ozbiljan. Ja sam naravno poznavao njegovu glazbu i njegovu karijeru i pitao sam se što on tu radi.
Moj prijatelj me je odmah informirao da ide u Japan održati anti nuklearni koncert u Tokiju. Ja sam već prije radio glazbene dokumentarce, pa sam pomislio da bi to mogao biti zanimljiv i značajan projekt. Osim toga, njegov stav o nuklearnim elektranama u Japanu je tako kontroverzan čak i sada, a to je dio priče o kojoj se ne zna mnogo i službeni mediji o tome ne žele izvještavati. Kako sam ja nezavisan filmski radnik u New Yorku, mogao sam raditi što sam htio, posebno kada mi se ukazala prilika da pratim Ryiuichija naokolo.
Vaš film je zanimljivo koncipiran – usmjeren je isključivo na glazbu i proces stvaranja glazbe, s Ryuichijem Sakamotom kao jedinim protagonistom.
Stephen Nomura Schible: Na samom početku snimanja filma shvatio sam da će film stvarno djelovati jedino ako bude govorio o njegovoj glazbi i njegovom životnom putu. Već u prvoj verziji scenarija koji sam napisao, želio sam da film završi glazbom i da ni u kom slučaju ne bude uništen riječima ili politikom, a glazba s kojom je trebao završiti trebala je biti nova, koju bi Ryuichi stvarao za vrijeme nastajanja filma. Zato sam ga želio pratiti u tom procesu stvaranja nove originalne glazbe, što je zbog njegove bolesti trajalo mnogo duže nego smo očekivali.
To se ne spominje u filmu, ali među velikim europskim redateljima s kojima ste radili bio je i Pedro Almodovar, na njegovom filmu »Visoke potpetice«. On navodno nije bio zadovoljan s vašom glazbom.
Ryuichi Sakamoto: Almodovar je sigurno jedan od najvećih španjolskih redatelja i kad sam od njega dobio ponudu, naravno da sam ju prihvatio. On je najprije htio da zavolim Madrid. Gotovo svake noći smo partijali i probdjeli do zore. Ja sam tada još bio mlad pa sam mogao biti budan cijelu noć, kao i Španjolci koji očito nikada ne spavaju. On me je vodio posvuda i pokazivao mi sva interesantna mjesta u Madridu, vrlo dekadentna, kao što su i njegovi filmovi, a razlog je bio taj što je on žalio da se upoznam s tim specifičnim dijelovima Madrida prije nego počnem pisati glazbu. Ali ja očito nisam u svemu tome vidio ono što je on od mene očekivao i stoga ga ni moja glazba nije zadovoljila. Zbog toga je na početku filma upotrijebio kompoziciju Milesa Davisa, iako sam ja napisao glazbu za taj dio filma. No, ja mu to ne zamjeram jer sam s vremenom postao svjestan da moja glazba nije bila dovoljno španjolska. On dođe na svaki moj koncert koji imam u Španjolskoj i jednom mi je prilikom poslije jednog koncerta rekao: »Svaki put kad te iznova čujem, zvučiš više španjolski«.
Iskustvo s Bertoluccijem
Ryuichi Sakamoto: To je na početku bilo sasvim neplanirano, jer nitko tada nije znao da ću oboljeti od karcinoma. Planirao sam napraviti novi album, ali kad sam obolio morao sam sve odgoditi. To je, nažalost, bio najveći neočekivani događaj cijelog procesa stvaranja ovog filma.
S Bertoluccijem ste radili na tri filma i za »Posljednjeg kineskog cara« ste dobili Oscara, no on vam je ipak prijetio da će vas zamijeniti s Morriconeom ako ne napravite točno onako kako on kaže.
Ryuichi Sakamoto: To je točno, no slična je situacija sa svim redateljima. Oni imaju svoju viziju i moramo im se pokoriti. S redateljskim egom ne bore se samo glazbenici koji pišu glazbu za film, već i scenaristi, kamermani i mnogi drugi koji sudjeluju u stvaranja filma. No, moje je mišljenje da je to u redu, i da redatelj mora odlučivati o svemu i da njegova riječ mora biti zadnja. I sasvim je OK da budu diktatori, ili kao komandanti u vojsci koji daju zadatke svojim vojnicma.
Moram priznati da sam tek radeći glazbu za film »Čaj u Sahari« konačno shvatio kako se radi filmska glazba, jer glazba za film »Posljednji kineski car« nije zaista filmska glazba u pravom smislu; ona ne opisuje scene i sve određene momente. Toga nisam bio svjestan ni kad sam počeo pisati glazbu za »Čaj u Sahari«. Onda je negdje u sredini procesa producent filma Jeremy Thomas došao k meni u studio i proveo me po setu. Rekao mi je: »Trebaš vidjeti određeni dio procesa i kretanja u filmu. Glazba treba slijediti tempo filma, što znači ne samo glavne glumce već i dijaloge, kretanje kamere, ostale glumce i statiste na setu, jednostavno sve. Ukratko, trebate vidjeti sve ono što vidi i redatelj filma.«
Tko je odlučivao o tome koja će se glazba upotrijebiti u ovom filmu?
Stephen Nomura Schible: Ryuichi nam je dopustio da sami odaberemo što god želimo. Ja sam se naravno konzultirao s njim, ali s njegove strane nije bilo restrikcija.
Ryuichi Sakamoto: On je redatelj, a ja sam samo bio subjekt filma i to sam želio ostati cijelo vrijeme i nisam se miješao ni u što. Jedino sam mu rekao da ne napravi jako dugi film.
Stephen Nomura Schible: I to mi je stvarno bilo od pomoći, jer cijeli proces je bio zaista težak i imali smo puno dobrog materijala. Kao umjetnik Ryuichi je nevjerojatno produktivan i ima mnogo faza u svom stvaralaštvu. Naravno da nismo mogli sve pokriti i bilo mi je jako teško kratiti i izbacivati materijal koji smo imali.
Sviranje s Bowiejem
U filmu također govorite o vašim inspiracijama, a jedna od njih su filmovi i fotografije Andreja Tarkovskog. Tko je još u njegovom društvu?
Ryuichi Sakamoto: Tarkovski je oduvijek bio na mojoj listi najdražih redatelja. Njegovi filmovi za mene jednostavno jesu glazba, on je kompozitor. Nedavno sam baš sreo njegova sina i dugo smo razgovarali o dizajnu zvuka u filmovima Tarkovskog. Osim toga, on je kao i ja volio Bacha. Odrastao sam na filmovima avangarde i cijeli sam život bio inspiriran nekolicinom za mene važnih filmskih redatelja. Prvi koji me zaista oduševio bio je Godard s kojim bih zaista volio raditi, no tu spadaju i Bresson, Pasolini, Fellini i naravno Oshima.
U filmu »Sretan Božić, gospodine Lawrence« (1983.) Nagise Oshime ostvarili ste nezaboravnu ulogu kapetana Yonoija, upravitelja logora. Vaš partner u filmu bio je David Bowie. Možete li s nama podijeliti neku od uspomena s tog snimanja?
Ryuichi Sakamoto: Film smo snimali na jednom malom otoku u južnom Pacifiku i tamo nije bilo drugih turista, samo mi iz filmske ekipe, i bili smo zajedno mjesec dana. Svake večeri nakon završetka snimanja sakupili bi se u baru hotela i razgovarali dugo u noć. Jedne večeri, sasvim prirodno se dogodilo da je David Bowie donio sa sobom gitaru i počeo svirati. U baru su postojali bubnjevi, pa sam sjeo i pratio ga na bubnjevima. Ja sam jako loš bubnjar, ali to je bio jedini instrument tamo koji sam mogao koristiti. Tako sam ja bubnjao, a on je svirao gitaru i pjevao rock and roll. To je možda trajalo dvadesetak minuta, a oko nas se skupila sjajna publika.
Moram reći da se meni jako sviđa njegov zadnji album i osjećao sam da se on, nakon duže pauze, opet zainteresirao za stvaranje glazbe. Očekivao sam da će još nešto novo doći od njega, ali nažalost ubrzo nakon izlaska albuma je umro. Mnogi su rekli da je album pažljivo stvoren kao njegov testament, ali ja ne mislim da je to bilo tako jer snaga njegova glasa na tom albumu za mene je na neki način vrlo optimistična i pozitivna. To nije bio glas nekoga tko je znao i bio spreman umrijeti u tako kratko vrijeme nakon toga.
