ZAGREB Od genocida do show businessa; od slobodnog interneta do orvelovskog nadzora; od autorskih taština do ekološkog i digitalnog Armagedona – takav je današnji svijet, a takvo je sve više i njegovo filozofiranje. Filozof, aktivist i političar Srećko Horvat ugostio je u nedjelju navečer u baroknome ambijentu Hrvatskoga narodnog kazališta šrilankansko-britansku multimedijsku umjetnicu i rap zvijezdu M.I.A., kao prvu gošću ovogodišnje sezone njegova Filozofskog teatra, na kojemu su dosad govorili, uz ostale, Slavoj Žižek, Thomas Piketty i Yanis Varoufakis.

Počelo je užasom. »I throw this in your face when I see ya/Cause I got something to say/I throw this shit in your face when I see ya/Cause I got something to say«, gotovo nerazumljivo pjeva punk glas, dok u zamračenoj dvorani kazališta, bez najave, na početku biva emitiran M.I.A.-in desetominutni kratki film »Born Free« iz 2010., koji prikazuje neku vrstu »pop-genocida«, američke policajce kako u minsko polje potjeraju skupinu od desetak riđih mladića. Filmom koji je režirao Romain Gavras, sin kultnoga ljevičarskog redatelja Coste, dominira užasavajuće, naturalistički prikazano nasilje: rasprskavaju se tjelesa, lete otkinute noge i ruke, policajac mladom tinejdžeru pucnjem raznese glavu, bestijalno mlate koga stignu, poput životinja urlaju na ljude, palicama zatuku jednoga koji pobjegne od minskog polja…

Tajac poslije projekcije, pa stidljiv aplauz, a potom na veliku pozornicu HNK-a izlaze Srećko Horvat u odijelu tamnosivih nijansi i tamnoputa ljepotica sva u bijelom, pa se atmosfera učas pretvara u razdraganu dobrodošlicu pop-zvijezdi, koja veselo pozdravlja i kaže kako je bila iznenađena pozivom, jer nije pretpostavljala da bi hrvatsku pobliku moglo zanimati što to ona ima reći.

»Missing in action«

A mogla je, bez sumnje, reći mnogo više nego što je rekla, naročito u povodu filma »Born Free«. Očito je, naime, bilo da 42-godišnja Šrilankanka, pravim imenom Mathangi Arulpragasam, ne zna da se u zemlji u kojoj je gostovala prije 26 godina zbio isti takav zločin, zapanjujuće istovjetan kao unjezinome filmu. Da je M.I.A. prije dolaska »proguglala«, ili da ju je o tome obavijestio domaćin Srećko Horvat, razgovor o nasilju u današnjem svijetu mogao je biti mnogo zanimljiviji, između ostalog i zato što je umjetnica priopćila da je »Born Free« inspiririan istinitim događajima s kraja građanskog rata na Šri Lanki, kada je vlada, pobijedivši pobunjene Tamile nakon 26 godina rata, muškarce između 14 i četrdeset godina tjerala u minska polja.

Isti takav zločin zbio se prije 26 godina u hrvatskome selu Lovasu, kada su srpski vojnici 17. listopada pedeset Hrvata otjerali u minsko polje: 21 ubijen, četrnaestero ranjeno. Ni riječi o tome nismo čuli u razgovoru s M.I.A., premda je ponudila zanimljive uvide o odnosu zapadnih moćnika prema žrtvama ratova diljem svijeta, naročito onog »trećeg«: »Promatraju nas samo kao žrtve, kroz optiku ljudskih prava i humanitarnih problema. Ne pita nas se o otporu, kako mi vidimo svijet, nemamo glas kojim bi se mogli pobuniti. A takvih je zločina sve više, više i više«, kaže umjetnička aktivistica.

Projekcija »Born free«, dakle, mogla je otvoriti i ozbiljnijih pitanja, ali razgovor nije uspio dobaciti čak ni do onih očitih, poput dileme je li film tek još jedna gnjevna varijacija na staru temu antiamerikanizma, a ako nije, zašto je na rukavu počinitelja američka zastava, umjesto zastave vojske Šri Lanke, ili kakvog srpskog odreda smrti?

M.I.A. – umjetničko ime od vojnog termina za nestale vojnike, »Missing in action« – neka je vrst pobunjenog djeteta globalnog show businessa, globalna Severina koja prkosi vlastitome uspjehu. Premda iznimno uspješna i popularna – jedina je umjetnica u povijesti istodobno nominirana za pet najuglednijih svjetskih glazbenih nagrada – svejedno smo u Zagrebu slušali kako je muzička industrija nastoji ukalupiti i ukrotiti, a i osobno smo utvrdili kako nije točna njezina tvrdnja da je »Born Free« zabranjen na YouTubeu – prvim klikom možete ga naći.

M.I.A o A.I.

Na YouTubeu su i ostali njezini spotovi prikazani u nedjelju u Zagrebu: »Borders«, koji je tumačen na potpuno oprečne načine, i kao zagovor prava izbjeglica, ali i kao zagovor Brexita, te »Bad girls«, lascivni i prkosni ženski ples pred muškarcima iz Saudijske Arabije koji, po sudu potpisanog novinara, jedini nosi istinski feministički pobunjenički naboj, ali nigdje drugdje osim u zemljama poput one kojoj je namijenjen: »My chain hits my chest/When I’m bangin’ on the dashboard/My chain hits my chest/When I’m bangin’ on the radio…«

Teško je bilo pronaći starije od trideset među publikom koja je popunila zagrebački HNK. U razgovoru koji se za takvu vrst gošće činio otegnutim – voditelj je na trenutke izgledao čak nezainteresiran – M.I.A. je govorila o nužnosti da izbjegnemo posvemašnju kontrolu koju nad nama, tvrdi, provodi internet.

»Moramo se boriti za pravo da mislimo kako hoćemo, neovisno o trendovima i webu koji kontrolira pet faca iz Silikonske doline«, kaže. Drži da je kontrolna funkcija weba – »žele znati kako dišemo, kako nam srce kuca« – važnija od osloboditeljske, jer stvara »antiutopiju sretnih koji nikada ne pitaju ništa o svjetskoj piramidi moći«. »Ne treba ti internet da ti kaže da si čovjek«, dojmljivo poentira ta stanovnica svijeta.

Zanimljive su bile njezine objekcije o umjetnoj inteligenciji, čiji grandiozni napredak posljednjih godina počinje brinuti cijelu ljudsku vrstu. Valja se, kaže M.I.A., pitati o naravi onih koji tu inteligenciju stvaraju: umovi tih ljudi uvjetovani su kapitalizmom, profitom, aktualnom geostrategijom… Jednom riječju, nasiljem. Ne postanu li ti ljudi empatičniji, ni roboti koje proizvedu neće biti empatični – oni bi u jednome času naprosto mogli zaključiti: »Ljudi su glupi, treba ih zbrisati sa zemlje«.

Razgovor Srećka Horvata s M.I.A. bio je, sve u svemu, tipično suvremeni kaotični bricolage, opterećen apokaliptičnom zebnjom, umjetničkim narcizmom i proplamsajima dobre volje. Odgovor, pak, na pitanje može li glazbeni aktivizam te odvažne žene promijeniti išta na ovome svijetu, ovisi o pitanju na koje smo svi mi sami sebi odavna već morali odgovoriti: ima li umjetnost adolescentskog bijesa snage da zaustavi ratove, nasilje, nepravdu i zlo?