Multiinstrumentalist

Zoran Majstorović o skorašnjem koncertu: ‘Privilegij je svirati s legendama jazza’

Davor Hrvoj

Svirati i snimati s glazbenicima kao što su Bruce Ditmas ili Reginald Veal je privilegij, jer su već jako dugo prisutni na jazz sceni u svjetskim razmjerima, imaju sve iskustvo svijeta i spremni su podijeliti ga s mlađim glazbenicima. U tome mi je najvažnije to što nakon svake takve suradnje osjećam da postajem kompletniji glazbenik. Bruce je ikona jazz glazbe s karijerom koja sada traje više od pedeset godina tijekom kojih je sudjelovao u snimanjima važnih albuma



Riječkog jazz i world music gitarista i svirača niza etničkih glazbala Zorana Majstorovića u narednom razdoblju očekuje niz suradnji i koncerata. S Atma Mundi Ensembleom će u predstojećim mjesecima imati nekoliko koncerata u Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji i Srbiji, a prvi od njih bit će 3. lipnja u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu u sklopu festivala MIMO. Nakon toga slijede turneja s jamajčanskim saksofonistom Kennom Baileyem, nekoliko koncerata u duo formaciji s američkim gitaristom i skladateljem Russom Spiegelom, nastup na jazz festivalu u Milanu sa sastavom talijanskih glazbenika koji vode braća Marco i Max Trabucco, koncerti s orkestrom JazzIstra i suradnje s vokalnom grupom Putokazi, te nastupi s drugim vlastitim sastavom, ZM Loose Triom.


No prije toga, krajem travnja, ostvarit će novu suradnju sa stranim glazbenicima. Ovom prigodom to će biti talijanski kontrabasist Alvise Seggi i američki bubnjar Bruce Ditmas. Nakon što će s njima održati dva koncerta u Veneciji, 29. travnja svirat će u Kulturnom centru Mesnička u Zagrebu, a 30. travnja, na sam Međunarodni dan jazza, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Na programu će biti Majstorovićevi aranžmani skladbi Jimija Hendrixa i nekoliko originalnih skladbi članova trija.


Nove zamisli i zvukovi


– Međunarodni dan jazza odlučio sam obilježiti kratkom turnejom s dvojicom fenomenalnih glazbenika. Aranžmani koje sam napravio idu u raznim smjerovima, ali zvuk ovog trija možemo potražiti negdje na granicama jazza, rocka i slobodne improvizacije. Volim svirati s glazbenicima koji su svirali na nekim od meni najdražih albuma i kad se pojavi takva prilika nastojim je iskoristiti. Takve suradnje mi mnogo znače jer me nadograđuju kao insrumentalista i skladatelja i velika su mi inspiracija. Svirati i snimati s glazbenicima kao što su Bruce Ditmas ili Reginald Veal je privilegij jer su već jako dugo prisutni na jazz sceni u svjetskim razmjerima, imaju sve iskustvo svijeta i spremni su podijeliti ga s mlađim glazbenicima. U tome mi je najvažnije to što nakon svake takve suradnje osjećam da postajem kompletniji glazbenik.




Bruce je ikona jazz glazbe s karijerom koja sada traje više od pedeset godina tijekom kojih je sudjelovao u snimanjima važnih albuma, primjerice, »Jaco« na kojem se prvi put pojavljuju velikani Jaco Pastorius i Pat Metheny, mnogih albuma Gil Evans Orchestra čiji je bio dugogodišnji član i s kojim je snimio jedan od meni najboljih albuma većih jazz sastava, »The Gil Evans Orchestra Plays the Music of Jimi Hendrix«. Veliko mi je zadovoljstvo da ćemo neke od skladbi s tog albuma izvoditi u formaciji trija. Između ostalih, snimio je fenomenalne vlastite albume za bubnjeve i elektroniku: »Yellow« i »Aeray Dust«. Alvise je poznati talijanski čelist i kontrabasist sa zavidnom međunarodnom karijerom, između ostalog docent jazz kontrabasa na konzervatoriju u Veneciji – kaže Majstorović.


Prošle godine Majstorović je ostvario još jednu važnu suradnju s američkim glazbenicima – kontrabasistom Reginaldom Vealom i bubnjarem Jimmyjem Weinsteinom. S njima je održao desetodnevnu turneju po Hrvatskoj, Italiji i Sloveniji. – Bilo je doista lijepo na turneji sa Zoranom Majstorovićem i Jamesom Weinsteinom – kazao je Reginald Veal u razgovoru koji smo vodili prigodom njegovog nedavnog boravka u Zagrebu gdje je nastupio sa slavnom pjevačicom Dianne Reeves. – Svirali smo divnu glazbu i ludo smo se zabavili. Zoran je sjajna osoba i veliki glazbenik koji svira različitu vrstu muzike, nije zaključan samo u jazz. Također, fasciniran sam njegovim sviranjem raznorodnih glazbala. Odlično svira u trio okruženju, u stanju je popunjavati, ali i implementirati nove zamisli i zvukove.

Priče o legendama jazza


Majstorović je također oduševljen tom suradnjom. – Bilo je divno provesti zajedno gotovo svaki trenutak u tih desetak dana. Sjajno, vrlo intenzivno iskustvo! Jimmyja znam već dugo i ranije smo svirali zajedno. Kad se pojavila prilika da ostvarim suradnju s proslavljenim kontrabasistom Reginaldom Vealom pozvao sam ga da svira bubnjeve u triju. Zanimljivo je da su obojica rođena u Chicagu iako su veći dio svojih dosadašnjih života i karijera proveli u drugim gradovima, Reggie u New Orleansu, a Jimmy u New Yorku. Za mlade je glazbenike, a sebe još uvijek smatram relativno mladim glazbenikom, bitno da sviraju sa starijim i iskusnijim kolegama i to pogotovo ako dolaze iz različitih zemalja i s drugim glazbenim »backgroundom«.

Obojica su od mene stariji dvadesetak godina i imao sam priliku naučiti mnogo toga, ali ne u nekakvoj akademskoj formi lekcije nego baš onako neposredno, na putovanjima, na tonskim probama, na koncertima, u studiju… Kad iz prve ruke čuješ kako je to kada te Herbie Hancock pozove u svoj sastav ili kako je bilo 1980-ih otvarati nova mjesta za svirke u New Yorku, to ostavi traga u tvojim razmišljanjima o glazbi.


Bilo mi je iznimno zadovoljstvo slušati njihove priče s koncerata i druženja s nekima od legendarnih jazz glazbenika u povijesti. Reginald je pričao o načinu rada kada svira u triju velikog pijanista Ahmada Jamala, o tome kako je bilo svirati turneju »A Love Supreme« kada su on i Wynton Marsalis svirali dionice Jimmyja Garrisona i Johna Coltranea uz dvojicu glazbenika koji su tu ploču i snimili, bubnjara Elvina Jonesa i pijanista McCoya Tynera. Jimmy je pričao o tome kako mu je bubnjar Billy Higgins savjetovao kako da izabere baš onu pravu ride činelu za njegov zvuk, a puno je govorio i o svojem mentoru i prijatelju Maxu Roachu te o umjetničkoj sceni u New Yorku tijkom 1980-ih i 1990-ih.


Zanimljiva priča bila je i ona kako se sredinom 1980-ih mladi Wynton Marsalis, s kojim je Reginald u to vrijeme intenzivno svirao, na nagovor svojih kolega iz sastava popeo na binu dok je Miles Davis sa svojim sastavom svirao blues i počeo svirati solo na što Miles nije gledao baš blagonaklono i nije mu se pretjerano svidjelo, a osvrnuo se na to i u svojoj autobiografiji – Majstorović prepričava utiske suradnje s renomiranim glazbenicima.


Emotivni smisao


Nakon turneje zadržali su se u poznatom studiju Birdland u Goriziji u Italiji gdje su, u opuštenom ugođaju i oduševljeni zvukom, snimili materijal za album »Play Time«. Glazbu koju su snimali poznavali su otprije budući da su neke skladbe svirali tijekom turneje, ali bilo je tu i potpuno novih skladbi. Radi se o originalima, skladbama koje potpisuju svi članovi trija.


– Budući da se radi o formaciji klasičnog gitarističkog jazz trija znali smo koji zvuk želimo ostvariti. Razgovarali smo o kompozicijama koje ćemo donijeti u studio, o glazbenom smjeru koji bi najviše odgovarao svoj trojici s obzirom na stil i zvuk koji gajimo i kroz razgovor došli do jasnijih ideja što i kako želimo snimiti. Jedan od najupečatljivijh trenutaka bio je telefonski poziv jednog od meni najdražih bubnjara, Herlina Rileya, u kojem nam je zaželio dobru svirku i rekao da apsolutno želi čuti album koji snimamo. Ugođaj na snimanju bio je pozitivan, a suradnja konstruktivna. I naravno da smo kao pravi improvizatori na licu mjesta spontano skladali i snimili skladbu koju smo kasnije nazvali »Instant Calypso« – dodaje Majstorović koji je ujedno najzastupljeniji autor na ovom albumu. Od osam skladbi on ih je napisao četiri i koautor je jedne.


– Jako sam sretan što su odlično reagirali na moje skladbe, svidjele su im se i posvetili su im puno vremena kako bi shvatili i njihov dublji, emotivni smisao. Snimiti moju originalnu glazbu s takva dva glazbenika izuzetno je zadovoljstvo i pruža mi inspiraciju za buduće autorske pokušaje – kaže riječki glazbenik.


Majstorović je već prepoznat kao izniman skladatelj. Hrvatsko društvo skladatelja proglasilo je album »The Road to Skitacha« njegovog sastava Atma Mundi Ensemble najboljim skladateljskim ostvarenjem u hrvatskoj jazz glazbi u 2016.


– To mi je svakako poticaj za daljnji skladateljski rad. Taj album će mi uvijek biti važan i neizmjerno drag budući da se uz moj sastav kao gosti pojavljuju dvojica dragih prijatelja i iznimnih glazbenika, talijanski saksofonist Francesco Bearzatti, inače dobitnik godišnje nagrade pariške jazz akademije kao najboji europski jazz glazbenik, te naš proslavljeni pijanist Matija Dedić, a na albumu se nalazi i posljednji zabilježeni snimak velikog Arsena Dedića.


Nemam neki ustaljeni obrazac kad je skladanje u pitanju, većinom se radi o melodijama koje mi spontano dođu i onda ih ili otpjevam i snimim u mobitel ili zapišem ako imam notni papir u blizini. Nakon toga ih razrađujem i dorađujem, oduzimam i dodajem, a definitivno sam shvatio da najbolje melodije pišem kad najmanje razmišljam, odnosno kada dovršim osnovnu kompoziciju u nekoliko minuta.


Nakon toga ona može stajati i nekoliko godina dok ne naiđe prava formacija ili sastav u kojem smatram da će najbolje zvučati, tako da se, primjerice, moje skladbe koje sam snimio s američkim gŽitaristom Johnom Stowellom u formaciji dua jako razlikuju od skladbi koje pišem za world music sastav Atma Mundi Ensemble ili za jazz trio s Reginaldom Vealom i Jimmyjem Weinsteinom – zaključuje Majstorović.