ZAGREB Ne znam možemo li u ovom trenutku proglasiti Poljsku zemljom partnerom ZagrebDoxu, ali ako možemo, ja bih za to dala glas: čitav je niz moćnih dokumentaraca u programu ovogodišnjeg, 13. izdanja festivala koji se do kraja tjedna održava u kinu Kaptol.

»Pričest«, koja je otvorila festival, pa moj favorit »Sve te neprospavane noći« Michala Marczaka, a sad i »Ti nemaš pojma koliko te volim«, prikazan preksinoć u novom tematskom ciklusu »Majke i kćeri«, sve su redom filmovi poljskih redatelja koji u nečemu značajno pomiču granice.

»Ti nemaš pojma koliko te volim« napravio je Pawel Lozinski, trajno i skoro fanatično posvećen dokumentarističkom istraživanju odnosa u nuklearnoj obitelji, koji bi trebali biti čvrsti jer nas životno određuju, a tako često su krhki, napukli od povreda o kojima je bolje šutjeti. Hrabrost je velika tema ovogodišnjeg programa, već je rečeno. Hrabrost Pawela Lozinskog leži u tome što ne zazire od toga da raskopava rane, čereči čemer, unatoč tome što, kao u onoj pjesmi Zabranjenog pušenja »raja oće veselo, ko će slušat tuđu muku!«.

Koliko je u ovome dosljedan, Lozinski je pokazao i prošlim svojim filmom »Otac i sin«, kojim je prošle godine otvoren festival Dokuma u Makarskoj. U tom je filmu podastro kameri sva zamjeranja što ih je tijekom života nakupio prema ocu, također filmašu, i razgolitio se snimajući njihovo zajedničko putovanje u Pariz, grad za koji ih veže jedna smrt. Prije toga snimio je filmove »Sestre« i »Rodno mjesto«, a sad, u »Ti nemaš pojma koliko te volim«, posvećuje se traumama zagušenog odnosa majke i kćeri.

U krupne kadrove, u zatvorenoj prostoriji – a radi se o ordinaciji psihoterapeuta – stane samo po jedno lice. Uvećano, tako da se iz netrpeljivih malih tikova, iz oporo naškubljenih usana majke ili kćeri na terapiji dade iščitati ono što one same radije ne bi rekle. Kći je Hania, njezina majka je Ewa.

Kad Kania kaže »Mislim da meni moja majka ne znači ništa i da mi ne treba«, nitko joj neće povjerovati. Njezino lice govori da je posrijedi baš obrnuta stvar: nitko joj u životu nije više potreban od majke. Suočeni s traumom koja kao da se odbija o granice kadra, nemoguće je ne osjetiti napad klaustrofobije. Kad taj val prođe, sretni ste što ste pogledali film koji vam je, htjeli-ne htjeli, stavio ogledalo pred nos, kao da je terapija koju film dokumentira nekako obuhvatila i vas.

I u poljskoj »Pričesti« protagonistica bolno žudi za majkom, a iz svjetonazorskog sraza s majkom proizašao je još jedan poljski film (!) iz programa »Majke i kćeri«, »Tri razgovora o životu« Julije Staniszewske. U njemu majka dvaju blizanaca začetih umjetnom oplodnjom razgovara s bakom svojih sinova, majkom koja se radikalno drži svoje vjere i umjetnu oplodnju smatra zlom. U njihovom sučeljavanju reflektira se bipolarni poremećaj današnje Poljske, ali i Europe u cjelini.