Kameni govornici

Redatelj Igor Drljača: ‘Svaka ideologija ima svoje dobre i loše strane’

Zvezdana Pilepić

Činjenica je da ljudi ne žele raditi dekonstrukciju o tome kako su nastale ideje o mržnji i netoleranciji. Želio bih da ovaj film posluži u tu svrhu, da pokaže kako svaka ideologija ima dobre i loše strane, i da mnogi ne žele sagledati kako je došlo do njihovih zacrtanih vrijednosti, a vrijednosti se u principu mijenjaju prema situacijama i uvijek je važno obaviti dekonstrukciju nastanka bilo koje ideologije



Nakon prikazivanja na ovogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu, gdje smo i porazgovarali s redateljem Igorom Drljačom, njegov dokumentarni film »The Stone Speakers« (»Kameni govornici«) nastavlja svoj festivalski pohod na ZagrebDoxu. U filmu se prikazuju četiri turističke atrakcije Bosne i Hercegovine. Neizbježno Međugorje i njegova Gospa, Visoko i misteriozne piramide, Višegrad s povijesnom ćuprijom na Drini i modernim Andrićgradom te grad Tuzla sa svojim umjetno napravljenim slanim jezerima. No ovo nije samo atraktivna turistička razglednica BiH, već je uz prikaz prirodnih ljepota redatelj Igor Drljača našao mnogo prostora za prikazivanje turobne i žalosne stvarnosti zemlje.


S kojim ciljem ste radili ovaj film?


– Želio sam pokazati mjesta gdje se ideologija isprepliće s načinom na koji se nude te turističke atrakcije i kako dolazi do nekih momenata gdje se te dvije struje pobrkaju. Taj neki turizam koji nema nekakvih povijesnih ni kulturoloških postavki, ali neki elementi se uvijek vežu uz njih. I mene je fasciniralo kako se upravo na ovim mjestima osjeti način kako se ta ideologija širi s tim pojavama, nebitno je li to vezano za ponudu Međugorja ili Visokoga gdje se nešto desilo ili se nešto otkrilo, ili Višegrada gdje je netko nešto sagradio da bi napravio naizgled reprezentaciju nekog napretka.


Turizam i ekonomska korist




Jeste li odmah znali da želite obraditi upravo ta četiri mjesta?


– Nisam na početku, ali dok sam u Bosni i Hercegovini boravio kao turist, vidio sam i osjetio njihovu monoetničku sredinu – i u Međugorju, i u Visokom i u Višegradu, dok je Tuzla jedna jedinica koja se još uvijek služi naracijom iz socijalističkog perioda. To me je fasciniralo, vidjeti koliko su ti elementi ostavili svoj trag na tim područjima. Neki to više forsiraju, dok je na nekim mjestima to suptilnije. To je nešto što sam želio istaknuti i pokazati ljudima koji to možda ne bi sami otkrili, ili o tome ne bi posebno razmišljali. U jednom periodu u igri je bilo i područje Romanija pored Sarajeva, ali sam odustao nakon što sam našao mnogo konkretniji primjer u Višegradu gdje je Kusturica napravio Andrićgrad, zbog te koncepcije mitova vezanih uz konkretnu osobu o kojoj svi imaju drugačije mišljenje, isto kao što i u cijeloj Bosni i Hercegovini nema ničega oko čega se svi slažu.


To je provokatorski i problematičan pristup gradnje grada, koji se veže uz priču o tome što bi bilo da se nije dogodilo da je Otomansko Carstvo vladalo tim područjem i što bi bilo da smo imali neku našu renesansu. I tako, umjesto da se bavi sadašnjošću i što će se raditi sutra, uvijek se nađu ljudi koji pokušavaju iskoristiti priliku da se obogate ili uveličaju svoj ego iskorištavajući situaciju za neke nove napetosti među narodima na tom području. Tamo se prodaje kultura i edukacija?! No, nažalost, alternativne vijesti su danas profitabilne i što su luđe bolje se prodaju.


U filmu se osjeća praznina i beznađe i ne izgleda da zemlja ima neke koristi od pojedinih vrlo profitabilnih turističkih ponuda. Sva ta mjesta rade samo za svoju dobrobit i osjeća se netrpeljivost jednih prema drugima, i ustvari nema ništa što ih povezuje.


– Da, turizam je dobra stvar ako se razvije da cijeloj zemlji donese neku ekonomsku korist. Ova mjesta imaju ekonomsku korist, ali su ograničena time što ne pomaže mnogima. Nije pronađen način da se iskorištava prirodno bogatstvo, ali ovi neki drugi skupovi su zavladali u načinu kako se ta zemlja predstavlja u inozemstvu. Jedan od razloga zbog kojega sam uopće pokrenuo ovaj projekt je bio taj da su neki turisti koji su bili u BiH spomenuli ta mjesta, bez ikakvog poznavanja tamošnje povijesti i činjenica. A kad se dođe na neko mjesto o kojem se ništa ne zna, onda se sve uzima zdravo za gotovo i vjeruje se u sve što ti tamo kažu. Ljudi tako počnu širiti neke priče koje su čuli, a ustvari su neistinite i tada se turizam pretvara u nešto poput propagande u smislu da pokušava prikazati nešto što nije uvijek vezano s realnošću.


Monoetnički stavovi


No i ta mjesta, ako se možda izuzme Međugorje, koja od turizma imaju materijalnu korist također na neki način umiru, natalitet opada, ljudi odlaze…


– Da, Bosna ima taj problem, kao i Hrvatska, da će se pola stanovništva za tridesetak godina odseliti odande i to je najveći problem ne samo u BiH već u cijeloj regiji. Prema UN-ovom dokumentu BiH je druga, a Hrvatska i Srbija su mislim četvrta i peta zemlja za koje se procjenjuje koliko će se stanovništva iz njih iseliti. Ono što je najgore je da nema mnogo ljudi koji se žele baviti nekim progresivnim stvarima s nadom da će nešto stvoriti za buduće generacije, koje neće biti vezane za te neke naracije koje isključuju druge, jer kako stvari stoje ti monoetnički stavovi se sve više šire i to je malo zabrinjavajuće. Uzet ću primjer Tuzle, koji je malo drugačiji, gdje ima raznoraznih elemenata neke progresivnosti, ali oni su vezani uz simbole koji su za neke ljude vrlo bolni i time, nažalost, padaju u istu zamku.


Naravno da se antifašizam mora njegovati, ali kada stvaraš sve na konceptu – nama je bilo bolje tada, znači u periodu između 1945.- 1991., to je pogrešno. Mnogima nije bilo bolje u tom periodu i mnogo ljudi koje znam sa svih strana su dosta patili u to vrijeme, jer to nije bilo slobodno društvo, u smislu kako se to smatra na Zapadu, gdje nije bitno koje si vjere i jesi li ili nisi član partije. Možda je većina ljudi imala neku bazu za ekonomsku sigurnost, ali sistem im nije omogućavao neke druge stvari.


Zato kada se danas hrani i njeguje socijalistička politika istim simbolima, time se ne može graditi budućnost. Živjeti u kultu nekadašnjeg režima ne pomaže u današnjoj situaciji. Ali svi mi tražimo neke mitove, tražimo da se uz nešto vežemo. Ja znam od svojih roditelja da su oni uvijek bili u tom bratstvu i jedinstvu, ali to bratstvo i jedinstvo nikome više ne pomaže u tom obliku. Daleko od toga da se taj period ne treba poštovati, ali je bitno da to ne postane uzor, jer ne može se voditi pozitivna politika ako se stalno hrani simbolima iz prošlosti, a ti simboli su vrlo problematični u modernom kontekstu.


Miješani brakovi


Već dugo vremena živite u Kanadi. Što vas vuče da radite filmove o BiH?


– To je za mene neka vrsta terapije. Mama i ja smo izišli iz Sarajeva nekoliko mjeseci nakon što je rat počeo. Moj tata je ostao u Sarajevu jer je rekao da će rat potrajati još dva, tri tjedna, a poslije je imao teškoća da izađe iz grada pa smo ga u izbjeglištvu morali čekati oko godinu dana. Moji su roditelji onda pokušali naći neku državu koja bi nas primila i tako smo došli do Kanade, jer su tamo imali neke prijatelje pa je to olakšalo odluku.


Ja sam tada imao deset godina i nisam bio previše vezan za tu temu, ali se još uvijek sjećam kad bi mama i tata dobili vijesti da je netko poginuo i tog straha i trauma kroz koje su prolazili, ne znajući tko je gdje i što se ustvari događa. Možda sam se na neki način želio zaštititi i nisam o tome htio ni razgovarati, ali s vremenom, kad sam već počeo ići u srednju školu, postalo mi je neka vrsta izazova da pokušam razumjeti što se zaista dogodilo.

Kao dijete osjetio sam te neke podjele pred sam rat, ali mi sve skupa nije bilo jasno. Rođen sam u miješanom braku, što je meni vrlo smiješno reći jer kao što kaže i jedna osoba u mom filmu – što je to u stvari miješani brak, nije da se čovjek oženio s kozom. Mama je bošnjačkog podrijetla, a tata je Srbin i to nikada nije bio neki problem – i kad su djeca u školi počela zapitkivati: »Što si ti?«, nisam ni razumio što to znači. Ja sam Sarajlija, Bosanac – govorio sam, ali to nije značilo ništa. Morao si se deklarirati nacionalno.


To me kasnije zaintrigiralo: kako je u državi koja je imala dosta dobrih stvari, barem što se tiče svakodnevnog života i uređenog društva, moglo doći do toga – u gradu koji je imao 30 posto miješanih brakova, kako je moglo doći do takvih sukoba? I onda sam počeo biti svjestan da su te naracije i mitologije vezane za monoetničke ideje, uvijek dolazile iz tih nekih manjih sredina u kojima se traume prenose s generacije na generaciju. I nije bitno da ti je konkretna osoba nanijela zlo, već je odmah za sve okrivljen cijeli narod. I to nije problem samo Bosne i bivše Jugoslavije, već je prisutan po cijelom svijetu.


I to nije zato jer su ljudi loši ili zlonamjerni, nego jednostavno nemaju dodir s nekim alternativnim idejama, nemaju dodir s mnogim stvarima koje bi istopile tu njihovu mržnju, a pritom uvijek dođe do tih nekih momenata gdje drugi to iskoriste, pogotovo kao što se desilo i u Jugoslaviji da se zbog ekonomskih problema stvore drugi problemi.


Zaintrigiralo me također to kako jedna zemlja ide unatrag, kako zemlja živi u prošlosti ili, ustvari, ne živi ni u sadašnjosti, ni u prošosti ni u budućnosti nego se nalazi u nekom paradoksu gdje je izgubljena nada i volja i sve se polako topi i ljudi odlaze. A to je ključna stvar za zemlju. Kako država može opstati i imati ekonomski razvoj ako stanovništvo odlazi. Pokušao sam naći neki način da kroz turizam ljudi osjete kako zemlja živi u tom paradoksu gdje je vrijeme statično, gdje u isto vrijeme postoje rat i mir, ljubav i mržnja, tolerancija i netolerancija. Jer bilo gdje da odeš ljudi su ljubazni i nije im važno koje si nacije, ali čim počneš s nekom temom koja ne odgovara njihovoj realnosti, onda se sve totalno mijenja.


I činjenica je da ljudi ne žele raditi dekonstrukciju o tome kako su nastale te ideje o mržnji i netoleranciji. Želio bih da ovaj film posluži u tu svrhu, da pokaže kako svaka ideologija ima dobre i loše strane, i da mnogi ne žele sagledati kako je došlo do njihovih zacrtanih vrijednosti, a vrijednosti se u principu mijenjaju prema situacijama i uvijek je važno obaviti dekonstrukciju nastanka bilo koje ideologije.


Iza sebe imate mnoge kratke i dva igrana filma te mnogo filmskih nagrada. Što vas je privuklo dokumentarnoj formi?


– Ja sam, ustvari, već prije napravio jedan kratki dokumentarni film. U dokumentarnoj formi me uvijek zanimala estetika, način na koji se prikazuje slika, jer iako je po nekoj definiciji dokumentarac nešto što je realno, a estetika je grublja, ja smatram da je dokumentarni film samo jedan žanr filma koji se također može povezati i sa stilizacijom i s fikcijom i s mnogo drugih metoda rada. To me sve zanimalo, kao i način na koji sami gledatelji dok gledaju film stvaraju vlastitu sliku o toj prezentaciji, jer i ovaj film neće na isti način gledati oni koji žive na tom lokalitetu i oni kojima je taj lokalitet nepoznat.