Na Wikipediji možemo pročitati da je prof. emer. dr. sc. Josip Silić, istaknuti hrvatski jezikoslovac, kroatist i teoretičar jezika, rođen u Milašima pokraj Jelenja, 4. siječnja 1934. godine. Rođen je na Grobnišćini, a školovao se u Ratuljama, na Biskupskome sjemeništu u Pazinu i Biskupskome sjemeništu u Rijeci, maturiravši u gimnaziji na Sušaku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1961. završio je studij jugoslavenskih jezika i književnosti te ruskoga jezika i književnosti. Magistrirao je radom »Pristup sintaktičkoj fonetici hrvatskosrpskog jezika«, a doktorirao je disertacijom »Organizacija vezanoga teksta« (Lingvističko-stilistički pristup nadrečeničnom jedinstvu hrvatskoga književnog jezika).

Od 1961. asistent je na Katedri za suvremeni hrvatski jezik matičnoga fakulteta (danas Katedra za hrvatski standardni jezik), docent (1976.), izvanredni profesor (1979.), redoviti profesor (1984.), redoviti profesor u trajnome zvanju (1999.) i professor emeritus (2005.). Umirovljen je 2004. godine. Od 1963. do 1965. bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Lilleu (Francuska), a od 1988. do 1991. lektor je hrvatskoga jezika na Sveučilištu u njemačkom Bochumu. Predavao je teoriju jezika, teoriju standardnoga jezika, hrvatsku morfologiju i fonologiju, funkcionalnu stilistiku i sintaksu.

Od rečenice do teksta

Pisac je brojnih udžbenika za srednje škole, gramatika i pravopisa hrvatskoga i crnogorskoga jezika. Suautor je hrvatskoga računalnoga pravopisa, a program spelling-checker poslije je ugrađen u hrvatsku inačicu Microsoftova programskoga paketa Office i bio je uzor za slične programe za druge slavenske jezike. Iz odabrane bibliografije izdvajaju se »Od rečenice do teksta«, »Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika«, »Pravopis hrvatskoga jezika« (s Vladimirom Anićem), »Hrvatski računalni pravopis. Gramatičko-pravopisni računalni vodič. Spelling-checker« (sa Slavenom Batnožićem i Brankom Ranilovićem), »Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta« (s Ivom Pranjkovićem), »Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika«, »Jezični varijeteti i nacionalni identiteti. Prilozi proučavanju standardnih jezika utemeljenih na štokavštini« (ur. s Ladom Badurinom i Ivom Pranjkovićem), »Pravopis crnogorskoga jezika s pravopisnim rječnikom« (s Milenkom A. Perovićem i Ljudmilom Vasiljeva) i »Gramatika crnogorskoga jezika (s Adnanom Čirgićem i Ivom Pranjkovićem).

Bio je član Hrvatskoga filološkog društva, Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku, Matice hrvatske, Katedre čakavskoga sabora Grobnišćine, Hrvatskoga kulturnog društva »Napredak«, Hrvatsko-makedonskoga društva, Hrvatsko-francuskoga društva i Hrvatsko-njemačkoga društva. Josip Silić jedan je od najobrazovanijih hrvatskih općih jezikoslovaca i kroatista, te je dao izuzetan doprinos skoro svim područjima jezikoslovlja, poglavito u opisu hrvatskoga jezika i uvođenju suvremenih jezikoslovnih disciplina u nastavu.

Širok spektar interesa

U fonetici i fonologiji ostavio je niz zapaženih djela, među kojima se ističu »Osnove fonetike i fonologije hrvatskoga književnoga jezika« (1974. zajedno s Dragutinom Rosandićem). Uz više tekstova iz područja morfologije, Silić je i autor, po mnogima, jednoga od prijelomnih djela kroatistike i hrvatske sintakse, »Od rečenice do teksta« (1984.), u kojemu se daje opis ustroja teksta. Silićevo djelo karakterizira strogost u izvedbi i sustavnost u izlaganju, razlikovanje jezičnoga sustava i standarda (tu su zanimljive Silićeve opaske o narječjima – prema Siliću, čakavsko i kajkavsko nisu narječja hrvatskoga jezika; također, Silić smatra da je pojam dijasistema, što ga je lansirao Dalibor Brozović, protuslovan i nepotreban), te širok spektar interesa: od fonetike i fonologije, preko morfologije i morfofonologije do sintakse i diskursa. Široj je hrvatskoj (i ne samo hrvatskoj) javnosti Silić poznat najviše po sporovima oko pravopisanja, u kojoj su na suparničkoj strani Babić i Brozović. Političko etiketiranje, potencirano senzacionalističkim tekstovima u novinama, a koje je zahvatilo sve sudionike hrvatske pravopisne zavrzlame, daje iskrivljenu sliku o djelu ovoga samozatajnoga i izuzetno utjecajnoga hrvatskoga jezikoslovca.

Odrastanje u Jelenju

Josip Silić bio je vezan za svoju rodnu Grobnišćinu i Rijeku, a 2015. godine dobio je nagradu za životno djelo Općine Jelenje. Tim povodom Davor Mandić, novinar Novog lista, razgovarao je sa Silićem. Tada je Silić objasnio svoju tezu da su narječja zapravo jezici, a ne međustupanj između dijalekata i jezika, kako se dosad uglavnom promišljalo. Josip Silić se u razgovoru prisjetio i najranijeg doba i odrastanja u Jelenju:

– Do određenog vremena, dok nisam krenuo u školu, bio sam čakavac. Danas sam ponosan na taj svoj čakavski. Ali nisam mislio da ću se baviti jezikom. Takve su bile okolnosti. Ja sam trebao biti svećenik. Prvo sam u Pazinu išao u Biskupsko sjemenište, a onda u Rijeci na Teologiju. Nakon prve godine zaključio sam da taj poziv nije za mene i otišao sam. Ali što sad? Medicina je bila moja želja. I to je, naravno, u Zagrebu, ali kad sam se došao upisati baš je taj dan pokojni dekan Štampar zaustavio upise. I ja se nisam mogao upisati; bilo je to nemoguće bez pristanka dekana. I opet, što ću sada? Rekao sam si da se moram upisati negdje. Išao sam tako stepenicama koje vode do Šalate, na njima zaplakao i rekao: »Bedaku, upisat ćeš se na prvi fakultet koji ti je najblaži«. A to je bio Filozofski.

Dođoh, rekoh im da bih se upisao i oni me tražili dokumente. Bez ikakvih problema upisao sam francuski i hrvatski. Ali na povratku za Rijeku u vlaku sam se zapitao što će mi to, da taj studij nema perspektive za zapošljavanje, pa sam se već sljedeći dan vratio u Zagreb i upisao jugoslavistiku i kroatistiku. Dobro sam u tome prolazio i kasnije se odlučio baviti kroatistikom – rekao je Silić u razgovoru za Novi list.

U istom intervjuu objasnio je i zašto za sebe kaže da je Gromišćan.

– Bilo je to davno kad me zanimalo kako je nastao Gromik. Proces je ovakav: polazište mu je grob i na tu osnovu dodan je sufiks –nik. E, onda dolazi ono do čega inače u govorima dolazi, do ekonomizacije; »bn« je teško izgovoriti pa »b« asimilacijom prelazi u »m«, pa imamo »mn«, a onda »mn« prelazi u »mm«, a »mm« u »m«. Tako dobivamo Gromik. I to se dešava u svim jezicima, ne samo hrvatskom.

Nadalje, u čakavskom nema »št«, jer ta je skupina postala »šć« i zato je Grobniština zapravo Grobnišćina, ali ja prema Gromik izvodim Gromišćina. Kolegica Iva Lukežić zalaže se za Grobnišćinu i Grobničane, i tako se službeno govori. Ja nemam ništa protiv toga, ali i ja imam pravo na svoju Gromišćinu i na to da sam Gromišćan – pojasnio je Silić, koji je imao ideju da se čakavski jezik uvede u škole kao nastavni predmet.