Točka na P Kim Cuculić

Fenomen popularnosti Grupe T.N.T.: Alan Ford je bliski rođak našeg načina života

Kim Cuculić

Foto arhiva NL

Foto arhiva NL

Grupa T. N. T. nije podsjećala samo na bivšu Jugoslaviju, već i na sve nekompetentne organizacije – države, kompanije, institucije... Prirodno stanje Grupe T. N. T. je permanentni kaos – svatko se brine samo o svojim interesima i ništa ne funkcionira



Il gruppo T. N. T. (Grupa T. N. T.) rođena je u svibnju 1969. godine, kad je izišao prvi broj danas kultnog talijanskog stripa »Alan Ford« koji ovoga mjeseca slavi pedeseti rođendan. Stvorili su ga scenarist Luciano Secchi (pseudonim Max Bunker) i crtač Roberto Raviola (pseudonim Magnus). Nakon samo nekoliko brojeva strip je stekao iznimnu popularnost. Poslije 75. broja Magnusa kao crtača zamjenjuje Paolo Piffarerio, a nakon toga dolazi do postupnog ali stalnog pada u nakladi »Alana Forda«. U Hrvatskoj je strip objavljen 1972. godine, izlazio je pod okriljem Vjesnika, a za odličan prijevod bio je zaslužan Nenad Brixy.


Zanimljivo je da je Grupa T. N. T., koju je osnovao Broj 1, a stalni su joj članovi tajni agenti Alan Ford, Bob Rock, Sir Oliver, Grunf, Šef i Jeremija, doživjela najveću slavu na području bivše Jugoslavije. Nameće se pitanje zašto je strip čija se radnja odvija u New Yorku i u kojemu grupa pod vodstvom prapovijesnoga paraplegičara rješava brojne kriminalne zaplete, uz rodnu Italiju bio naročito popularan u Jugoslaviji, dok je u drugim zemljama praktički doživio debakl? U Francuskoj je objavljeno svega dvanaest brojeva, u Brazilu tri, u Danskoj šest, a u Velikoj Britaniji – nijedan (strip nikada nije preveden na engleski, unatoč činjenici da je za lice glavnog junaka kao model poslužio irsko-britanski glumac Peter O’Toole).


O ovom zanimljivom fenomenu u knjizi »Cvjećarnica u Kući cveća – Kako smo usvojili i živeli Alana Forda« piše Lazar Džamić, a objavili su je zagrebački »Jesenski i Turk« te smederevski »Heliks«. Za sve one koji su veliki fanovi »Alana Forda«, gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da skoro nitko u svijetu, osim bivših Jugoslavena i nešto Talijana, ne zna za ovaj strip. Jedino u svojoj matičnoj Italiji »Alan Ford« je dostigao nivo popularnosti koji bi se mogao nazvati masovnim, ali ni tamo nije utkan u kulturno tkivo društva kao na području bivše Jugoslavije gdje je postao dio kulturne baštine. Lazar Džamić smatra da to nije slučajno, jer Italija i ex Yu, posebno Srbija, Hrvatska i BiH, dijele neke mentalitetne karakteristike koje su bile vrlo plodno tlo za vrstu humora i pogleda na svijet koji definiraju alanfordovsku poetiku.




U svojoj knjizi Džamić pokušava pronaći odgovor zašto su baš bivši Jugoslaveni u tolikoj mjeri prihvatili ovaj strip. Neki od mogućih razloga koje navodi su nastavljanje na tradiciju commedije dell’ arte, nadrealna farsičnost, satirična kritika kapitalizma (i komunizma) – ali i bilo kojeg drugog korumpiranog i nekompetentnog režima. Smijući se Debelom Šefu mi smo se smijali svim nesposobnim šefovima, policajcima i političarima. Jedan od razloga je i to što su članovi Grupe T. N. T. nepopravljivi diletanti. Lazar Džamić postavlja tezu da je »Alan Ford« pronašao vrlo kratak put do naših srca zbog svoje autentične inovativnosti, jedinstvenog glasa i interesantnog sinkroniciteta s političkim, kulturnim i povijesnim miljeom bivše Jugoslavije.


Max Bunker objašnjava da je njegov strip nastao po uzoru na commediju dell’arte, a renesansnu komediju transponirao je u hladnoratovski New York. Grupa T. N.T., fizičke karakteristike članova, njihovi gegovi, njihovi postupci, njihova pomagala (štap Broja 1), čak i njihov broj – prate specifična pravila ove stare kazališne forme. Bunkerova ideja bila je kreirati vlastitu varijantu commedije dell’arte smještenu u moderno doba, kao svojevrsnu antitezu prevladavajućem filmskom, stripovskom i literarnom žanru tadašnjeg hladnoratovskog svijeta: špijunskom trileru, s tajnim agentom u centralnoj ulozi. Lik Alana Forda zamišljen je kao anti-James Bond.


Grupa T. N. T je mješavina tradicionalne komedije i potpuno novih maski koje su Magnus i Bunker kreirali svojom nadrealnom inventivnošću. Broj 1 je inačica Pulcinelle, Bob Rock je sluga ili moderni ‘zanni’, Grunf i Jeremija mogli bi se smjestiti u grupu sluga, ali s potpuno novom interpretacijom, a Sir Oliver je lik propalog plemića i plemenitog prevaranta. Lik Alana Forda pripadao bi ‘innamoratima’ – naivnim, dobrim, lako zaljubljivim osobama kojima život stalno servira probleme za rješavanje. Na liniji groteske je prikazivanje likova – oni imaju ogromne noseve, deformirane brade, groteskno držanje tijela ili hod. Jednostavna, narodska, satirična, farsična i nadrealna, commedia dell’arte idealna je zabava za turbulentna vremena. A takvih na našim prostorima nije manjkalo, pa je zato ovdje »Alan Ford« odjeknuo glasno, jasno i daleko – objašnjava Džamić.


Fordovska poetika je mješavina nadrealizma, farse i satire, što je na prostorima bivše Jugoslavije način života. Budući da ovdašnji narodi nikad nisu bili previše racionalni, »Alan Ford« je neka vrsta njihova mentalnog rođaka i zato nam je toliko blizak. Iracionalnost, nedostatak estetike i moralnih obzira, nelogičnost i zapanjujuće pojave, sve to zvuči kao normalan radni dan u velikom dijelu Balkana – smatra Džamić.


Autor ukazuje i na sličnost između Italije i naših prostora. Naime, i u Italiji je nadrealna farsa značajan začin svakodnevnog života, a primjer je Silvio Berlusconi kao »najalanfordovskiji predsjednik vlade u čitavom razvijenom svijetu«. Uz njega se vežu korupcija, monopol, veze s mafijom, glamurozni život, afere sa ženama… Lazar Džamić pristupa »Alanu Fordu« kao satiričnoj kritici kapitalizma, pa i komunizma, dok je on u biti kritika svakog nekompetentnog, autoritarnog i propagandističkog društvenog uređenja. Ovaj je strip univerzalna kritika svakog lošeg društva, bez obzira na varijantu. U tom smislu Grupa T. N.T. ima karakteristike naše bivše države, ali i njenih sadašnjih nasljednica. Sukladno tome, prirodno stanje Grupe T. N. T. je permanentni kaos i iritiranost – svatko se brine samo o svojim interesima i ništa ne funkcionira. Takav kaos, međutim, neprestano se prezentira kao uspjeh od strane autokratskog i megalomanskog vođe, Broja 1.


– Stari lukavac je majstor PR-a, a narodima ex Yu mogao je biti blizak i zbog sličnosti s Titom. Još jedan arhetipski model iz naše svakodnevice je nekompetentni šef. U Grupi T. N. T. Debeli Šef je neizlječiva spavalica i zabušant, simbol svih lijenih funkcionera diljem svijeta. Bob Rock je s druge strane utjelovljenje proletarijata. Grupa T. N.T. nije simbolički podsjećala samo na bivšu Jugoslaviju, već i na sve nekompetentne organizacije – države, kompanije, institucije… U T. N. T.-u prepoznali smo bandu benignih i disfunkcionalnih diletanata, koji se bore za preživljavanje u surovom modernom svijetu – navodi se u knjizi.


Naslov Džamićeve knjige je znakovit. Srce Grupe T. N. T. bila je cvjećarnica, a posljednje utočište našeg stvarnog povijesnog Broja 1 je »Kuća cvijeća«. Obje kuće cvijeća su simboli pretvaranja, iznevjerenih nada i disfunkcionalnosti, diskrepancije između realnosti i želja. Obje su samo fasade za nešto drugo što se krije iza njih. U bivšoj Jugoslaviji cenzura nije zaobišla ni »Alana Forda« u kojemu su prepravljani pojedini kadrovi, vršene intervencije na crtežu, korekcije u tekstu, ili se pak primjenjivala i najjednostavnija metoda – izbacivanje cijelih stranica ili pasica. Spomenimo neke od primjera cenzure: u trećem broju cenzurirano je nacističko znakovlje na Kreutzerovoj uniformi; u epizodi »Traži se Alex Barry« u Grunfovoj izbi precrtana je slika na zidu u svim izdanjima.


U originalu je to slika Hitlera ispod koje je zapaljena svijeća s vjenčićem i piše: »Allo zio Adolfo« (Stricu Adolfu), a u hrvatskoj verziji je umjesto toga nacrtana raketa i to prilično loše, kao i cigle što su docrtane kako bi se izbrisala svijeća i vjenčić; u Vjesnikovom izdanju epizode »Hik, hik, hura!« izbrisani su kukasti križevi na zidu kao i grafiti »Porci!« i »W I Nasizt!«, a ironični grafit »Forza AIDS« (Naprijed AIDS) preveden je kao »Dolje AIDS«.