Cannes

Farhadi (opet) traga za istinom: Otvoren je najvažniji svjetski filmski festival

Dragan Rubeša

Foto: Reuters

Foto: Reuters

Što je prava istina? To je dilema oko koje se ne vrti samo najnoviji Farhadijev film »Todos lo saben« (Svi znaju), koji je otvorio 71. Cannes, već i čitav njegov opus.  U filmu Penelope Cruz glumi Španjolku Catarinu, koja iz Buenos Airesa dolazi s djecom u gradić blizu Madrida u kojem je odrasla, da bi prisustvovala sestrinom vjenčanju. Njen dolazak probudit će  stare animozitete i tajne



Ovogodišnji, 71. po redu Cannes igra opako. Zaustavio je teror selfieja na crvenom tepihu. Zaustavio je teror Netflixa uvođenjem statutarne obveze po kojoj svaki film s njegovim pečatom mora biti distribuiran u francuskim kinima, zbog čega u konkurenciju nije, recimo, uvršten »Roma« Alfonsa Cuarona. Izmijenio je satnicu novinarskih projekcija da bi zaustavio nemali broj akreditiranih novinara koji se tvitanjem natječu u bespoštednoj utrci za »ekskluzivu«, zbog čega je njihov kvazi-osvrt na film iz festivalske konkurencije – sveden na mjerenje minutaže novinarskih aplauza i jačinu njihovih zvižduka – znao biti objavljen prije njegove službene ulickane projekcije.


Zabranio je Larsu von Trieru dolazak na Croisette? To je već malo teže. Jer ako na ovogodišnjem Cannesu nećemo vidjeti Harveya Weinsteina kako u bijeloj košulji i trapericama nonšalantno paradira uz Rue d’Antibes, iako ga je upravo Cannes stvorio (šifra: »Pakleni šund«), festivalski direktor Thierry Fremaux ipak je odlučio nanovo ugostiti Von Triera i njegov najnoviji komad o serijskom ubojici »Kuća koju je sagradio Jack«. Bez obzira na njegove stare grijehe i bizarne pošalice o Židovima i nacistima, zbog kojih je na Rivijeri proglašen personom non grata. Naknadno ga je uvrstio u selekciju filmova izvan konkurencije, uguravši ga u manje eksponirani program i u termin bliži ponoćnom ludilu.


Provjerena imena


Iako je Fremaux obećao da će ostaviti dovoljno prostora anonimnim autorima, u konkurenciju je uvršten samo jedan dugometražni debi, onaj Egipćanina A. B. Shawkyja, čiji »Yomeddine« prati odiseju somalijskog siročeta Obame i starijeg Kopta koji je pobjegao iz kolonije gubavaca (portretira ga pravi gubavac). Jer konkurencijom i dalje dominiraju provjerena autorska imena i Fremauxovi miljenici. I dok se Cannes 2018. neminovno prisjeća Cannesa 1968. kad su militantni Truffaut & Co. prije pedeset godina prekinuli projekciju Saurina »Peppermint Frappea« da bi se solidalizirali s pariškim studentima, njegova ovogodišnja konkurencija ima čak dva autora koji se trenutno nalaze u kućnom pritvoru – Kirila Serebrenikova (»Ljeto«), optuženog da je pronevjerio financijsku potporu dobivenu za svoj teatar, te Džafara Panahija (»Tri lica«), koji se nalazi u konstantnom sukobu s iranskim režimskim cenzorima zbog svojih subverzivnih prosedea.




Panahijev sunarodnjak Asghar Farhadi nema takvih problema. Nakon drame »Nader i Simin se rastaju«, kojom je osvojio Oscara za najbolji strani film, 2013. odlazi u Francusku gdje snima »Prošlost« s Berenice Bejo i Taharom Rahimom, također prikazan u kanskoj konkurenciji. Potom se vraća u Iran (»Trgovački putnik«), da bi se ove godine nanovo vratio u Cannes s najnovijim filmom »Todos lo saben« (Svi znaju), snimljenim u Španjolskoj.


Za razliku od Panahija (šifra: »To nije film«), Farhadi nikad nije morao švercati kopije svojih filmova u Cannes skrivene u kolaču. U njegovu najnovijem komadu kojim je svečano otvoren 71. Cannes, Penelope Cruz glumi Španjolku Catarinu, koja iz Buenos Airesa dolazi s djecom u gradić blizu Madrida u kojem je odrasla, da bi prisustvovala sestrinom vjenčanju. Njen dolazak probudit će neke stare animozitete i tajne, kad treba staviti karte na stol, naročito pojavom Catarinine ljubavi iz djetinjstva (Javier Bardem), vlasnika vinograda koji mu je prodala njena obitelj po iznimno niskoj cijeni.


Komunizam i marihuana


No stvari će se zakomplicirati otmicom njene starije kćeri, zbog čega će joj se u Španjolskoj neplanirano pridružiti njen muž Argentinac (Ricardo Darin). Što je prava istina? To je dilema oko koje se vrti čitav Farhadijev opus. Opuštena klima vjenčanja naglo se mijenja. Poput autorova filma »About Elly« motor priče i dalje je Njemačka kao obećana zemlja. Samo što je sada riječ o odlasku u tu zemlju i novcu koji treba junakinji za novi početak. Iako je i Farhadi s kamerom na trenutak napustio Iran, njegove preokupacije ostaju iste, kombinirajući tenziju sa sapunicom. Uz vrijeme, koje igra važnu ulogu, što podvlači i udarac zvona na crkvi u kojoj »pop koristi čak i ceremoniju vjenčanja da prosi«.


I jubilarno pedeseto izdanje kanske off selekcije Quinzaine des Realisateurs priziva mitsku ’68., jer je nastala kao radikalni odgovor šezdesetosmaša koji su se pobunili protiv festivalskog elitizma i Malrauxove kulturne politike. Zato ima neke simbolike da je ovogodišnji Quinzaine otvorio najnoviji komad Cira Guerre »Parajos de verano« (Ptice u prolazu), koji također započinje te iste ’68. (autor je u tom programu već gostovao sa sjajnim »Zagrljajem zmije«). Tada će se dogoditi ritualni ples junakova zavođenja buduće žene, s kojom će se kasnije preseliti iz kolibe u luksuznu vilu sagrađenu od narko novca usred ničeg. Samo što pariške studente sada zamjenjuju američka djeca cvijeća koja dolaze na rajsku kolumbijsku plažu u »potrazi za komunizmom«, iako je njihov pravi cilj potraga za marihuanom, čijom se trgovinom počinju baviti lokalni domoroci iz plemena Wayuu kako bi preživjeli (većina dijaloga u filmu odvija se na njihovu jeziku).


Film tako prati same početke kolumbijske narko priče i podijeljen je u četiri pjevanja. Iako Guerrin etnički i antropološki nerv ostaje dominantan, on i koautorica njegova filma Cristina Gallego inteligentno se udaljavaju od klasičnih narko klišeja na relaciji DEA – CIA – Escobar. Čak i kad vođa jedne od obiteljskih frakcija zatraži pomoć Medellina kad zagusti, a nevinost zamijene pohlepa i osveta, iako se njegove ulice zla doimaju miljama udaljene od tog etno raja. Zato bi se ovaj iznimni film o gangsterima i duhovima zasiguno svidio Martinu Scorseseu, kojem je uoči projekcije Guerrina filma umjetnički direktor Quinzainea Edouard Waintrop dodijelio Zlatnu kočiju za zivotno djelo.