Mene apsolutno ne zanima politika ni to tko je na vlasti, tko nije ni tko će doći, a nikad nisam brinuo ni o društvenom sustavu u kojem živim. Ono što je, po meni, bitno, još su davno rekli grčki kinici čija je temeljna odredba da je čovjek sretan ako ima malo kruha, masline, vina ili vode i – dobro društvo, govori Jelčić
Kad u Hrvatskoj netko napiše roman u kojem se govori o paljenjima sela, ubijanju ljudi, nabijanju djece na bajunete, grupnim silovanjima i sličnim užasima, onda je to normalno i tumači se kao umjetnička sloboda. Kad pak netko, kao ja sada, objavi erotski roman, onda je to skandalozno jer, je li, o ubojstvima, silovanjima i zločinima je normalno pisati, a o seksu – i to onom normalnom između dvoje odraslih ljudi koji sporazumno donose odluku o stupanju u seksualni odnos – e, to je sramotno i nemoralno.
Nitko da napiše dvije riječi o tjelesnoj ljubavi
Ovaj sam roman pisao čitav život, a sam proces uobličavanja u tekst trajao je svega nekoliko mjeseci jer relativno brzo pišem, a svakako mi pomaže što ne trebam previše razmišljati i izmišljati. Zadnje hrvatske erotske romane, koliko ja znam, pred četrdeset su godina pisali Majetić i Majdak. U međuvremenu se pisalo o ratu, politici, ubijanjima, nasilju, tuzi, boli… A nitko da napiše dvije riječi o najljepšoj stvari na svijetu – ljubavi. I to tjelesnoj ljubavi. Ja sam o tome odlučio pisati, ali na lijep način jer u mojoj knjizi nema nikakve pedofilije ni bilo čega drugog bolesnog ili nenormalnog, već je riječ o jednoj normalnoj ljubavi između odraslog muškaraca i isto tako odraslih žena, rekao je Jelčić.
Kazao je to poznati hrvatski glumac Zdenko Jelčić odgovarajući na pitanje o reakcijama na njegov drugi roman, knjigu »Sponzoruša u Parizu« objavljenu ovih dana u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a, čisto erotski roman u kojem opisuje u velikoj mjeri vlastiti život u Parizu početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Filozofija hedonizma
Jelčićev glavni lik muškarac je u tridesetim godinama, dobro izgleda, obrazovan je i govori nekoliko jezika pa već prvih dana svog života u Parizu ne samo da shvati kako to jako privlači žene, već da odlično može živjeti od naplaćivanja svojih seksualnih usluga ženama, mahom starijim, željnih njegovog društva. Sto i devedeset stranica ovog romana detaljno obrađuje njegove susrete s tih nekoliko žena s kojima ljubav vodi u Parizu i St. Tropezu, a opisujući te seksualne avanture Jelčić nastoji ići i korak dalje od čisto erotske literature pa kroz svoje razgovore s tim ženama gradi svojevrsnu filozofiju hedonizma koja, po njemu, životu daje smisao i ljude čini boljima:
– Mene apsolutno ne zanima politika ni to tko je na vlasti, tko nije ni tko će doći, a nikad nisam brinuo ni o društvenom sustavu u kojem živim. Ono što je, po meni, bitno, još su davno rekli grčki kinici čija je temeljna odredba da je čovjek sretan ako ima malo kruha, masline, vina ili vode i – dobro društvo. Ako je umjesto ovog temelja tu puno više dobre hrane ili pića i još bolje društvo – tim bolje! Ali ako ostanem i na onom temeljnom, meni je dobro i ja uživam. Smatram da je to najispravnija životna filozofija i slijedim je, uz niz mojih dobrih prijatelja, veliki dio života zbog čega sam sretan čovjek. Naravno da u okviru te filozofije vrlo bitno mjesto ima i seks, ali ne u tom smislu – kako bi se možda iz knjige »Sponzoruša u Parizu« moglo shvatiti – da sam ja seksom opsjednut i da mi je najvažnija stvar na svijetu. Ni slučajno, ali naravno da nemam ništa protiv seksa, govori Jelčić.
Zaljubljen u Gorski kotar
Manje je poznato da je Ljubo Jelčić punih devet mjeseci bio – Delničanin. Naime, 1974. godine za snimanje TV serije »Kapelski kresovi« angažiralo ga je režiser Ivan Hetric. Jelčić je u tom trenutku služio vojni rok u JNA, ali je zahvaljujući tematici serije dobio dozvolu vojnih vlasti te je punih devet mjeseci živio u Delnicama. Istina, sukladno vojnim odredbama morao je stanovati u ondašnjoj kasarni na Drgomlju, ali su se šefovi serije uspjeli izboriti za to da boravi u tadašnjem Hotelu »Delnice« (danas je to Dom za starije osobe »Domska vila«) gdje je živio punih devet mjeseci i – kako je naglasio za nedavne promocije u Vrbovskom – zaljubio se u Gorski kotar i njegovo zelenilo.
U se, na se i podase
Na upit u kolikoj je mjeri u tom romanu riječ o autobiografskim elementima, kaže:
– U obje moje knjige autobiografski elementi su brojni i to stoga što smatram da oni koji se književnošću bave kao ja najbolje od sebe daju kada pišu istinu, kada, dakle, ne izmišljaju, ne odlaze previše u svijet mašte. Ja sam oduvijek, pa i dan danas, jako puno čitao, a kad sam počeo i pisati shvatio sam da nemam tu snagu jezika kakvu imaju, primjerice, Ranko Marinković ili Krleža. I zbog toga sam odlučio pisati što jednostavnije, direktnije i istinitije. Primjerice, u svom prvom romanu »U traganju za izgubljenim Narcisom« sve što sam opisao je stvarno. Svi navedeni restorani i hoteli postoje pa se čak bila javila i ideja da se po toj knjizi napravi turistička tura. Taj prvi roman neki su kritičari duhovito nazvali gastro erotskim krimićem, a temeljio sam ga na onoj narodnoj izreci »U se, na se i podase«, odnosno kako mi to u Hercegovini kažemo »pojist, popit i poklopit«. U ovom drugom romanu odustao sam od »pojist i popit« te ostao samo na »poklopit«.
Politolog i glumac
Zdenko Jelčić rođen je 8. kolovoza 1946. godine u Čapljini, a po završetku gimnazijskog školovanja odlazi u Zagreb i počinje studirati politologiju koju i završava. No, u tijelu tog studija kroz druženje s kolegicama upoznaje kazališni život koji ga toliko privlači da odluči upisati i studij glume. Uspijeva završiti i taj studij i od sredine sedamdesetih vrlo se uspješno bavi glumom i to ne samo u Hrvatskoj, već i u Švicarskoj gdje je proveo znatan dio života. Prva velika uloga u Hrvatskoj bila mu je uloga komandanta Ljube u kultnoj TV seriji »Kapelski kresovi«, a odlične uloge ostvarivao je i u nizu drugih serija kao što su »Duga mračna noć«, »Putovanje u Vučjak« ili aktualna »Zora dubrovačka« u kojoj glumi lik fra Petra Mencetića. Jelčić je i na filmskom platnu ostvario niz zapaženih uloga pri čemu, iako sporedna, vrlo upečatljiva ostaje uloga surovog ustaškog egzekutora u Zafranovićevoj »Okupaciji u 26 slika«, a od novijih filmova pamtimo ga iz filmova »Ničiji sin« (2008.) i »Ljudožder vegetarijanac« (2012.).
Dakle, mnogo od toga što je u »Sponzoruši« napisano je i proživljeno, ali sam, naravno, promijenio imena i sve skupa uobličio u literarne okvire s željom da kroz tu priču iznesem ideju kako je smisao života biti veseo i zabavan, a jedno od bitnijih veselja u životu je zdrav seks. I to je tako, koliko god to našim hrvatskim dvoličnim kriterijima smetalo i koliko god se nad time zgražali naši dušobrižnici. Sve životne radosti, po meni, vrlo su bitne i čovjeka, pa i društvo, čine sretnim. Premalo je toga kod nas i zato kad hodate ulicama naših gradova i ne vidite puno sretnih lica. Svi su nekako uvučeni u sebe, natmureni, nasureni, nezadovoljni. Ja takav nisam, takav neću ni biti pa baš zbog toga i kad pišem, pišem o lijepim stvarima kao što je seks, istaknuo je Jelčić.
Skidanje maski
»Sponzoruša u Parizu«, kako je to duhovito primijetio jedan kritičar, nudi više seksa no svi nastavci »50 nijansi sive«. Pri tome se seks ne mistificira, već ga se tretira kao zadovoljstvo koje život može učiniti boljim i ljepšim. Jelčićev je stil direktan, ali ne i pornografski, a dijalozi koje vodi sa svojim ljubavnicama pripomažu skidanju maski i slamanju predrasuda vezanih uz (ne)moral, dvoličnost i (ne)iskrenost.
Ako će mu tkogod i zamjeriti određenu dozu sirovosti, teško mu je ne priznati pozitivan i pošten stav što je također jedan od aduta ove knjige koja će sigurno biti vrlo čitana.
