vRIsak

Što je spisateljska ekspedicija radila u lječilištu u Velom Lošinju

Davor Mandić

Zaključenje jednog kao uvertira u drugi kulturni festival okupilo je probranu ekipu – Lidiju Dimkovsku, Bekima Sejranovića, Dragu Glamuzinu i Zorana Ferića – na putu koji je svoje odredište imao u lošinjskoj Villi Elisabeth



Ima ta jedna knjiga »Tri čovjeka u čamcu (a o psu da se i ne govori«, engleskog pisca Jeromea Klapke Jeromea, koja je komotno mogla nastati i prošli vikend, baš ovdje na Balkanu, na relaciji između Rijeke i Velog Lošinja. Dobro, barka bi u njoj zapravo bila automobil, rijeka Temza bila bi cesta, trojica muškaraca bila bi dvojica muškaraca i jedna žena, a pas bi bio ovaj izvjestitelj, no ne treba cjepidlačiti.


Naravno, iz putešestvija ekspedicije riječkog festivala vRIska, pojačane Novim listom, tek bi trebalo izvući sjajan i bezvremenski tekst kakav je onaj Jeromeov, no s obzirom na to da su rečeni automobil zaposjeli odlični pisci, to možda i ne bi bilo nemoguće. U njemu su bili, redom: makedonska spisateljica sa slovenskom adresom Lidija Dimkovska, bosanskohercegovačko-hrvatski pisac s adresama od Sjevernog do Južnog pola Bekim Sejranović te začetnik stvarnosne poezije s uredničkom adresom VBZ-a Drago Glamuzina, dok nam se na odredištu pridružio i najveći hipohondar među izvrsnim piscima Zoran Ferić.


Svakako ekipa s potencijalom da napiše turistički vodič koji to nije. Ili, riječima Drage Glamuzine svako malo, nakon neke ispričane priče, recimo o tetki ginekologici u haremu: »Pa dobro, zašto si još ovdje, idi i napiši to!«


Voda u koljenu




Britanski trojac s psom gospodin Klapka (1859. – 1927.), jedan od te trojice, prvo je trebao ovjekovječiti u turističkom vodiču, no prirođena mu britanska duhovitost od tog je teksta učinila autoironijski bombon koji se čita kao suvremeni putopisni roman.


Davno sam ga čitao, ali dobro se sjećam da je sve krenulo nakon što je narator shvatio da, prema simptomima u medicinskom leksikonu, boluje od svake poznate bolesti, osim možda vode u koljenu. No možda je boljetica ipak bila stres i preopterećenost poslom pa je jednim putovanjem trebalo razbiti rutinu. Bio kako bilo, ako je u osnovi svega hipohondrija, a velološinjska ekspedicija boravi u Lječilištu Veli Lošinj, odnosno Villi Elisabeth, onda je jasno da kičmu teksta ne može pisati nitko drugi nego Ferić.


A ostali neka se pridruže po anatomskim zaslugama.No vrijeme je da ovaj loš izvjestitelj konačno kaže za koga vraga je ovaj čudni skup boravio u lječilištu za bolesti dišnih putova, da konačno dade tu informaciju koju već cijelu vječnost ostaje dužan. Možda ipak prije treba reći koju o zdravstvenom turizmu 19. stoljeća i Lječilištu osnovanom daleke…No da, glavni krivac, da ne kažemo krivkinja, za sve ovo jest Branka Džebić, bivša urednica kulture bivšeg Vjesnika s povremenom velološinjskom adresom, gdje već četvrtu godinu zaredom organizira Lošinjski književni festival. I budući da joj je stalo do širenja (dobrog) glasa o maloj otočnoj kulturnoj oazi, zamislila je kao uvertiru u četvrto, ovogodišnje izdanje, predstavljanje jednog većeg i kudikamo ambicioznijeg književnog festivala, riječkog vRIska. Bilo bi to ujedno i ležerno zaključivanje jubilarnog desetog izdanja festivala.

Crvena košulja


Pa kako je to bilo. Terasa Lječilišta počela se polako puniti u zakazano vrijeme. Branka je ipak nervozno šetkala gore-dolje, želeći maksimalan odaziv na tek prvu, i u nadi nikako zadnju, suradnju dvaju festivala. Kako to i priliči malim, da ne kažemo rijetkim, kulturnim otočnim oazama, skupio se dovoljan broj publike opremljene i za kakvu bečku kazališnu premijeru. Dobro da je Bekim uspio odnekud izvući začuđujuće opeglanu crvenu košulju.


Branka je svakom piscu posvetila respektabilan broj svojih autorskih redaka, a pisac je potom čitao iz svojih knjiga. Lidija je pročitala ulomak iz svoje knjige »Skrivena kamera«, Bekim iz »Dnevnika jednog nomada«, Drago iz »Everesta«, a Ferić iz »Na osami blizu mora«. Publika zadovoljna, pljesak dugotrajan, razgovor u offu uz vino i tortu nakon službenog dijela ugodan…


Naravno, ključne stvari uvijek se dešavaju u pukotinama i prostorima između oficijelnih događanja, pa ćemo tako zacijelo pamtiti udivljenu čitateljicu koja recitira dijelove opusa i biografije svoga najdražeg pisca, koji je baš eto dio ove ekspedicije u njene krajeve. Pamtit ćemo i hipohondriju kao kontrapunkt pokojem neumišljenom hripanju i kašljanju što bi odzvonilo Lječilištem, a i neke priče koje nije uputno ponavljati.


Mogli bismo zapamtiti, a možda jednom nešto i napisati o lošinjskoj gostoljubivosti, uslužnim prekarnicima sviju mogućih naglasaka, kroasanima za 20 i breskvama za 50 kuna, velom Malom i malom Velom… A o jednoj razbijenoj omiljenoj ležaljci, koja je uspijevala odoljeti svim iskušenjima no ne i onom pisca impozantnog ob… opusa, da se i ne govori.