Sven Stilinović je deklarirani anarhist
Radikalnost i beskompromisnost obračuna s društvom protegnula se i na obračun s uvriježenim umjetničkim kriterijima, modelima, formama i motivima
Nedavno je u Art salonu Zagreb bila otvorena izložba Svena Stilinovića pod nazivom »Slobodan reći NEČU.«, a u izdanju zagrebačkog DAF-a objavljena je umjetnička monografija »NEČU.« Riječ »neću« namjerno je pravopisno pogrešno ispisana, za što je Sven Stilinović dao kratko objašnjenje da je to »zbog tvrdoće i minimalizma«. Monografiju Svena Stilinovića uredila je Branka Stipančić, a donosi devet tekstova o umjetniku i njegovu radu. Ivana Bago autorica je teksta o neraskidivosti umjetnosti i krvi u Stilinovićevu radu, dok je Branka Stipančić napisala tekst »Ovo nije moj svijet«.
»Radili smo spačke« naslov je razgovora koji je Mladen Stilinović vodio sa Svenom Stilinovićem, a tekst »1X1X1« potpisuje Raša Todosijević. Goran Trbuljak autor je priloga »Rafalom po državnoj zastavi«, dok je razgovor koji je Suzana Marjanić vodila sa Svenom Stilinovićem naslovljen »Smrt državi, sloboda tebi i meni«. Vlado Martek napisao je tekst »Umjetnost kroz prijateljstvo, prijateljstvo kroz umjetnost«, a Sven Stilinović autor je teksta »Kratka povijest vremena – geometrija krvožednosti«. Branko Cerovac potpisuje tekst »Sven Stilinović – Leng Tch’e«, a na kraju monografije objavljena je dokumentacija radova.
Naslovnica monografije "Neču" Svena Stilinovića
U povodu izložbe »Slobodan reći NEČU.« autorica izložbene koncepcije Jasmina Bavoljak podsjeća na riječi Vlade Marteka, koji je proročanski rekao: »Naši će radovi imati svoj život ne zato što će biti nekakvi estetski komadi koji će eventualno biti otkupljeni za potrebe muzeja, ne zato što će materijalno vječno trajati (to dakako neće jer su radovi od krhkih i kratkotrajnih materijala) niti zato što će na estetskom planu nešto značiti, nego zato jer su rađeni da budu umjetnost trenutka, poput haiku poezije, zena… gdje je važniji duh od materijalizacije…«
Odgađanje stvari za idući dan
– Bez obzira na amblematsko značenje Grupe šestorice autora (M. Stilinović, S. Stilinović, B. Demur, V. Martek, Ž. Jerman, F. Vučemilović) i njihov trag koji su ostavili u umjetnosti sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća te ponovni interes koji su odnedavno sedamdesete godine pobudile na svjetskoj umjetničkoj sceni, zanimljivo je da Sven Stilinović nikada nije imao retrospektivnu izložbu. Razloge za to je pokušao objasniti Željko Kipke: »Sve u svemu potakao je (S. Stilinović) zavidan prostor problema koji mu unatoč svoje intrigantnosti nisu osigurali stabilnije mjesto u zagrebačkoj sredini i šire. Razlog da je tome tako treba prije svega tražiti u činjenici da je varijabilnost Svenove vokacije posljedica zadrške, u neku ruku aktivnost na daljinu, odnosno inertnost čovjeka koji ne želi konflikt i radije odgađa stvari za idući dan, a tek potom u podatku kako kultura tvrdih očiju nema snage niti volje za nestabilnosti sličnoga tipa« – smatra Kipke.
Sven Stilinović rođen je 1956. godine. Napustio je Školu primijenjene umjetnosti. Bio je član Grupe šestorice autora od 1975. do 1979. Živio je na Mljetu, u Rijeci i u Istri. Njegovi radovi uključuju eksperimentalne filmove, kolaže, fotografije, slike, instalacije, akcije i performanse. Bavi se i uređivanjem interijera i izradom scenografija. Izlaže od 1974. godine na brojnim grupnim i samostalnim izložbama. Svoju je umjetničku karijeru započeo sedamdesetih godina, kao član Grupe šestorice, neformalne skupine konceptualnih umjetnika koja je umjetnost iznijela izvan galerijskih prostora na ulicu.
Kako ističe Bavoljak, Sven Stilinović je deklarirani anarhist, koji svoj anarhizam živi još od đačkih dana: »Njegova potreba za slobodom i prezir prema institucijama (obrazovanja, javne uprave, umjetnosti ili kulture) izrečena je u mnogim radovima i provlači se do današnjih dana. Umjetnička borba za ideale u kojoj on ulazi u dijalog s principima države i njezinim polugama moći i represije, apostrofirajući da ona (država) upražnjava nasilje i rat, a opravdava ga (između ostalog) i kroz umjetnost, počiva na ideji da je svaki čovjek slobodan da misli i da djeluje (Zastave, Geometrija krvožednosti, Oružje).
Intimni snovi i arhivi pamćenja
Često pozivanje na Bakunjina koji govori o individualnosti i na Marxa koji govori o novcu i radu te njihovo citiranje i suizlaganje u kombinaciji s fotografijama naglašavalo je Svenovu potrebu društvene angažiranosti u kojoj je inzistirao na negaciji (bilo kojeg) društvenog sistema i slobodi stvaranja i ponašanja svakog pojedinca – navodi Jasmina Bavoljak.
Ta se radikalnost i beskompromisnost obračuna s društvom protegnula i na obračun s uvriježenim umjetničkim kriterijima, modelima, formama i motivima, pa će Sven Stilinović svojim inovativnim radom pridonijeti drugačijem iščitavaju fotografije u našoj sredini. Tu će najviše koristiti avangardnu polisemantičnost koja se gradi suprotstavljanjem različitih semantičkih vrijednosti u postupku montaže. Tako će njegovi rani fotografski kolaži najprije biti snimljeni, pa izrezani negativi, pažljivo slijepljeni, dorađeni i poslije uvećani (sedamdesetih godina), a kasnije i kolorirani. Polazeći od funkcije estetskog prevrednovanja u takvim kompozicijama on, koristeći fotografski jezik, u konačnici uvijek ostvaruje slikarski rezultat.
– Iako u prvi mah kolaži djeluju kaotično i disonantno – piše Bavoljak – oni su rezultat pažljivog promišljanja i odraz su njegovih intimnih snova i arhiva pamćenja što, označeno psihologijskim pojmom, znači formiranje asocijativnog načela u izgradnji rada. U novijim će radovima taj princip montaže razvijati na način da će fotografski kadar pretvarati u sekvencu mnogostrukog značenja, što će naročito doći do izražaja u distopijskom ciklusu »Metamorfoze«. Širenjem značenja izvan samog kadra fotografije aktivira način gledanja te fokus proširuje na misaone procese pa njegov odnos između viđenog i spoznatog ulazi u polje performativnog djelovanja.
Ideologija svjesnog nemara i cinizma
Razbijajući dominantna načela strukture fotografije u seriji »Neoštrine« iz 1970-tih godina, u kojem oštrinu uzrokuje pokretom objektiva ili pomakom objekta koji snima, on na neki način koristi slikarsku eksperimentalnu metodu. Ona bi se najlakše mogla povezati s istraživanjem procesualnosti i analitičkim radom u slikarstvu, što u krajnjem slučaju znači da umjetničko djelo nastaje povezivanjem znakova ili se gradi na osnovi formalnih pravila. Još je jedna ideja trajno prisutna u njegovom radu, a to je ideja apsurda. Očituje se kroz ironiziranje ili motiva ili tehnika stvarajući u umjetnosti Svena Stilinovića tako ideologiju svjesnog nemara, nedovršenosti i cinizma (Akcija toaletni papir, Mislim – osjećam, Razmišljanje o skulpturi – (veliko i malo), Skulpture o nečistoći, Skulpture od šmrklji) i transgresije značenja.
Stilinović svoj anarhizam živi još od đačkih dana
U radu »Portret i retuširani portret« ironijski je, istražujući elementarne principe fotografije, preokrenuo i transformirao tehniku retuša ili uljepšavanja na fotografiji u tehniku poružnjivanja, dok je u radu »Komparacija smeće-izlozi« premjestio, suprotstavio i transfigurirao ustaljene motive dajući im potpuno druga značenja. Koristeći fotografiju sarkastično je ukazao na činjenicu da su i trgovine pune smeća.
Iz svega toga možemo iščitati potrebu Svena Stilinovića da dekonstruira smisao, obilježja i vrijednosti socijalističke i postsocijalističke kulture, umjetnosti i društva ili da, kao što je i sam rekao, radi spačke i tako demistificira umjetničko djelo i poziv umjetnika. Najbolje je to vidljivo iz filma koji je snimio s Vladom Martekom »Priznaj da si umjetnik« iz 1985. godine, u kojem jedan drugoga najprije verbalno, a zatim i fizički sile na to priznanje…
U našem postindustrijskom svijetu, u kojem smo bombardirani preobiljem slika i informacija, jedini način da se s time suoči, da se odupre toj moći nad svojim životom, da pruži otpor – anarhist Sven Stilinović je pronašao u tome da, dosljedno sebi, jednostavno i uzastopno ponavlja buntovni poklič »Neču«. Simbol ljudskog dostojanstva i revolta, u duhu svojih art frendova, pretvorio je tako još jednom u umjetnost – napisala je u povodu izložbe Jasmina Bavoljak.
