Čitati i pročitati! To bi, zapravo, trebalo biti sve što je potrebno napisati o knjizi Viktora Šklovskog »Sentimentalno putovanje – uspomene 1917. – 1922.«, ali budući da urednica ne bi bila oduševljena tako kratkim tekstom, ipak valja napisati još nekoliko rečenica o toj začudnoj knjizi. Ni memoari, ni autobiografija, ni dnevnik, nešto između svega toga, pa k tome još i putopis i pustolovni roman i svjedok vremena i zbirka etnografskih (uglavnom ratnokoljačkih i drugih brutalnih) običaja. Sve to je knjiga Šklovskoga.
U »Sentimentalnom putovanju« nema ničeg sentimentalnog, osim naslova posuđenog od Laurrencea Sterne i njegove knjige »Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji » iz 18. stoljeća. »Sentimentalno putovanje« je knjiga o kovitlacu historije u vremenu ruskih revolucija i postrevolucionarnog građanskog rata, kovitlacu koji žestoko baca i razbacuje, nemilosrdno raspiruje cijele goleme države, pa kako neće ljude i njihove sudbine.
Fascinantan stil
Sudbina Viktora Šklovskog tek je jedna od milijuna sudbina, ali on je svoju sudbinu zapisao i opisao i, za razliku od mnogih, on nije bio pasivan promatrač; on je u tom kovitlacu svjesno i voljno sudjelovao, čak se ponadao da bi ga mogao, barem donekle, uobličiti. Taj kovitlac Šklovskoga traje od Februarske revolucije 1917. godine, njegova puta na Jugozapadni front gdje je kao komesar trebao motivirati ruske vojnike da se bore protiv Nijemaca, ranjavanja u trbuh, putovanja u Perziju gdje organizira povlačenje ruskih odreda, povratka u Petrograd, bijega u Saratov nakon što je otkrivena antiboljševička zavjera esera kojima je Šklovski pripadao, sudjelovanja u pokušaju svrgavanja hetmana Skoropadskog, bježanja pred agentima Čeke, zahvale Maksimu Gorkom na tome što mu je spasio život, bježanja od gladi iz Petrograda u Ukrajinu, do bježanja iz sovjetske Rusije u Finsku. Osim toga, u tih pet godina od 1917. do 1922. Šklovski se često bavio i preživljavanjem. Stil Šklovskoga je fascinantan. U knjizi je promijenio nekoliko stilova. Od deskriptivnog na početku knjige, gdje su i pasusi i rečenice duži, zapažanja opširnija, pa do gotovo telegrafskog pri kraju knjige pri čemu kratkoća izričaja dodatno izoštrava autorova zapažanja.
Šklovskij, karijerom i književni teoretik, i književnik, i filmolog, i scenarist i povjesničar književnosti, mora da je bio veoma zanimljiv i neobičan čovjek. Njegova su opažanja često suha, gotovo bezosjećajna, često cinična. Naprosto, njegova su zapažanja često tek puka konstatacija činjenica, a to što su činjenice brutalne, što se odnose na krvave događaje, nije to do njega, nije on pokrenuo tu spiralu nasilja. On (naizgled) samo bilježi. Njegove rečenice u samo nekoliko riječi kazuju mnogo o onom dobu. Kada je 1917. došao u Kijev zabilježio je »smjestili smo se u lijep i neopljačkan stan«. O Perziji je zabilježio svoju kratku geopolitičku analizu: »Naše su jedinice zauzele Azerbajdžan i dio Kurdistana. Ondje živi miješano stanovništvo. To su Armenci, Tatari, Kurdi, nestorijski Asirci i Židovi. Svi se ti narodi od pamtijevka nisu slagali. Zatim su stigli Rusi i stvari su se promijenile. Na gore«.
Čovjek svoga vremena
Početkom 1919. bio je u Petrogradu i opisivao surovu petrogradsku zimu u vrijeme građanskog rata, nekonsolidarane vladavine boljševika i velikih nestašica: »Najprije su se grijali pomoću staroga namještaja, a zatim su jednostavno prestali. Stvari su se počele dijeliti na dvije skupine – one koje gore i one koje ne gore… Život je bio stravičan u tom prijelaznom razdoblju. Spavali smo u kaputima, pokrivali se tepisima… Žene nas nisu zanimale. Bili smo impotentni, a žene nisu imale mjesečnicu«. Šklovskij nije hladan čovjek kako bi se moglo površno zaključiti iz njegova stila. Naprotiv, on je strastven. On strastveno voli politiku i političku promjenu, samo ne onu koju nose boljševici nego onu koju su pokušali, historijski neuspješno, nositi eseri. On strastveno voli Rusiju, toliko da u ljeto 1917. putuje kao komesar, zapravo onodobni motivacijski govornik, na Jugozapadnu frontu ne bi li vojnike motivirao da još malo (besmisleno) ratuju. Šklovskij je čovjek i svoga vremena. On obožava strojeve, posebno vozila koja pogone motori. Poneki su »Sentimentalno putovanje« proglasili »Ratom i mirom« 20. stoljeća (jasno, potpuno drugačije stiliziranim i strukturiranim), ali poveznica je jasna – freska – cinična, ali i duboko emocionalna, duhovita koliko to može biti knjiga koja piše o događajima od kojih su mnogi mogli biti posljednji u životu autora – vremena koje je brutalno i u kojem nema baš mnogo toga velikoga i vrijednoga. Nasuprot onome o čemu se uči u školama.
