Nedavno je u izdanju V.B.Z.-a objavljen novi roman hrvatskog književnika Alojza Majetića »Afroditin ključ«, u kojemu grčka božica ljubavi Afrodita, simbol svevremenske ljepote koji stoljećima inspirira umjetnike, silazi sa slike Tihomira Lončara u Bogovićevoj ulici u Zagrebu. U svijetu 21. stoljeća, gdje su »između ljudi i bogova razlike sve manje«, tajanstvena Afrodita putuje kroz različite zemaljske i mitske krajolike, od Zagreba, Krapine, Moskve, New Yorka do Suska, tražeći svoja razbacana sjećanja.

– Jednog slavnog astrofizičara pitali su ima li nešto što je veće od svemira. »Kako ne«, rekao je, »od svemira veća je priča o svemiru!« Na prvu čini se ovaj njegov odgovor sjajna dosjetka, ali kad malo zavirimo u vlastitu sudbinu, prije ili poslije shvatit ćemo da nas je oblikovala priča, i to ne jedna nego cijeli vijenci priča. Nas i našu sudbinu splele su priče. Mogu parafrazirati astrofizičara i reći da je od svakog čovjeka veća priča o njemu.

Prvih godina u Zagrebu upoznajem gotovo sve hrvatske pisce, a među njima Mirka Jirsaka, književnika podrijetlom Čeha i njegova sina Predraga, pisca znanstvene fantastike i profesora bohemistike. Obojica dobri poznavatelji češkog jezika preveli su i nadopunili knjigu Vojtecha Zamarovskog »Junaci antičkih mitova«. Bili smo u izvrsnim odnosima, pa su mi poklonili primjerak ove vrijedne knjige. Eto, tako dolazimo do Afrodite. Mitologija je priča veća od svih priča. Uočavam da su stari Rimljani pokrali grčku mitologiju. Afroditu su jednostavno prekrstili u Veneru. Ili bolje, nećemo reći pokrali, nego su preuzeli gotovo sve. Odlučio sam se za Afroditu, jer ima senzibilniju psihu, a osim toga, bez nekih jačih dokaza bio sam uvjeren da je mnogo inteligentnija od Venere.

Kad sam digitalnom kamerom snimao nastanak ulja na platnu slikara Tihomira Lončara, negdje poslije pola sata predložio sam mu da bi možda bilo lijepo da u pejzaž ubaci kip antičke Afrodite. Pred mojim očima rađala se boginja ljubavi i ljepote. Više je se nisam mogao osloboditi. Dugo sam se mučio kako da ju prenesem u naš glupi život u dvadeset i prvom stoljeću. Da bih konačno to ostvario, morao sam ispisati cijeli roman.

Tehnološka čuda

S čime se Afrodita suočava u ovom našem svijetu?

– Svaki pisac je dvostruka ličnost. Jedan ste kad pijuckate kavu ili vozite auto, a neki ste drugi čovjek kad se nađete u prostorima književnosti. Kao civilna osoba u dosta dugom životu nagledao sam se kojekakvih čuda. Kad je Hirošimu satrla atomska bomba, već sam imao sedam godina. Prisjećam se strahova od mogućeg nuklearnog rata i mogućeg uništenja života na Zemlji. Kao klinci pisali smo nekim kremenim šiljkom po pločici, na čiji je okvir bila privezana prava spužva kojom se napisano moglo izbrisati. Danas kliknem na »delete« i kao u davno vrijeme obrišem viškove znakova na računalskom »hard disku«.

Nagledao sam se svih mogućih ratnih tehnika. Bombardiranje Delnica preživio sam, jer me dok sam trčao niz Supilovu ulicu zgrabio engleski pilot i povukao u najbliži haustor. Iz zrakoplova padale su zapaljive i razorne bombe. Ne znam jesam li išta mislio ili mi je jedini cilj bio da se dočepam majčine zaštite. Preko ferija radio sam na pilani u Lučicama i divio se golemoj snazi strojeva, koji su s lakoćom trupce pretvarali u daske. E, sad, što bi na sve to rekla gospođica koja je sišla s Olimpa? Kako bi ona gledala svijet Zemljana pun stvari o kojima nikad nije ništa čula, a koje je možda poskrivečki pokušao izraditi njen hromi suprug kovač Hefest.

Jasno, tu su bila i nova tehnološka čuda – televizija, internet, računala, ljudi koji su hoduckali po Mjesecu – da ne povjeruješ! Kao malo dijete ispitivala me što je ovo, a što je ono, kako nešto radi, kako je nešto na mjestu za koje nitko na Olimpu nije imao pojma da postoji. Nešto sam znao, ali sam ju po brzom postupku uputio da preko interneta potraži odgovore na sva moguća pitanja. Počela je učiti jezike o kojima prije nije imala pojma, pa je čak i naš prokleto teški hrvatski svladala u rekordnom roku. Bio sam dovoljno mudar da ju ne upućujem u tajne književnih vještina.

Ali jedne večeri uvukla mi se u krevet i dok sam joj tumačio čime se bavi veliki hadronski sudarač, oboje smo zaspali i ujutro se probudili kao da ništa nije bilo. A možda i nije bilo ništa s obzirom na našu veliku razliku u godinama: ja sam imao jedva koju godinu više od sedamdeset, a ona dobre dvije i pol tisuće godina! Za nju je najveći problem bio kasnije kad je sretala muškarce koji su bili prekaljeni znanstvenici i uprli sve sile da vide ima li u njenom DNK-u nekih genetskih specifičnosti. Znali su da je mitologija pusta fikcija, ali vrag nikad ne spava – možda se ipak u njoj kriju neki nama zasad nevidljivi genetski »zupčanici«. Otud i naslov romana.

Ona je pohvatala dio njihovih otkrića, koja oni nisu međusobno razmijenili, jer bi zbrojeno moglo imati pogubno djelovanje na Homo sapiensa. Izuzetno je cijenila znanost koju su razvili Zemljani, ali je poslije svega svojim zavičajem smatrala umjetnost i posvetila joj se do kraja, sa svim svojim sposobnostima, vještinama, ali i kapitalom koji je stekla u Americi.

Roman je pisan iz perspektive ženskog lika, a Vi kažete da ste bili samo »zapisničar«. Kako je bilo pisati iz vizure Afrodite?

– Uvriježilo se da se pisci zahvaljuju ljudima koji su na bilo koji način pomogli pokrivati područja koja pisac nije u cijelosti poznavao. Vrlo konkretno meni je pomogla citologinja, doktorica Samija Ropar iz Karlovačke bolnice. Kad se Afrodita povezala s mikrobiologom Antonijem, koji je radio u Institutu »Ruđer Bošković«, trebale su mi instrukcije iz genetike, posebno o građi i funkciji DNK-a.

Nisam bio toliko inteligentan kao Afrodita, pa nisam mogao sve svladati preko interneta. Specijalistica Ropar nije žalila truda da mi, što u neposrednim susretima što preko e-mailova, da odgovor na svako glupo ili manje glupo pitanje.

Druga osoba je također žena. Negdje na pola romana upoznao sam djevojku koja se zove Sara Marija Thamm i kako ne znam držati jezik za zubima, pitao sam ju odakle joj to prezime. Njen otac je njemačkog podrijetla. Sara Thamm zna njemački, talijanski, trenutno se trudi oko japanskog, a engleski zna skoro kao moj prijatelj, pjesnik i prevoditelj Luko Paljetak.

Kako moja internetska manija nema kraja, uspio sam nagovoriti Saru da se poduhvati prevođenja romana, iako je roman bio tek na pola puta. Sara je za potrebe prevođenja tražila neka objašnjenja, a nešto kasnije upuštala se u ocjene stranica. Sara se toliko aktivno uključila u moja lutanja, da mi nema druge nego priznati i njen doprinos u utjelovljivanju Afrodite.

Treći utjelovitelj – treba li se čuditi? – također je žena. Kad sam upoznao Evu Milković ona je studirala dizajn na Sveučilištu Sjever, a sada je studentica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od prve je odbacila moju zastarjelu opciju. Napravila je vizualnu refleksiju »Afroditina ključa« pod imenom »Emilija Bachmann« (tako je, naime, Afrodita uvedena u knjige rođenih i dobila je sve potrebne dokumente kao da je unuka dvoje naših gastarbajtera rodom iz Fužina, gdje je u današnje doba poslije tolikih milenija prvi put zaplivala u jezeru Bajer). U tijeku naših dogovaranja i Eva mi je sugerirala neke promjene u romanu.

Neke sam prihvatio, tako da je i Eva zaslužna za utjelovljenje Afrodite. No tu je još žena bez koje bi Afrodita vjerojatno bila pretjerano papirnata. Sačuvat ću anonimnost te osobe i ovdje će biti Lara, pod pseudonimom kakvim se jedno vrijeme koristila Afrodita. Uskoro ćete saznati zašto krijem njeno pravo ime.

Zemaljska boginja

Laru sam upoznao na blagajni trgovačkog centra. Kod drugog posjeta izabrao sam blagajnu na kojoj je radila Lara, prepoznala me, pitao sam bi li pristala da poslije njenog radnog vremena popijemo kavicu. Bi!

Rado je pročitala sve moje objavljene knjige, raspravljali smo o njima kao pravi književni kritičari. Poslije pola godine Lara mi pošalje poruku s pitanjem bi li mogla kod mene ostati nekoliko dana dok ne nađe stančić, jer iz sadašnjeg hitno mora izaći. Tek sada smo imali vremena za pričanje. Opisao sam Lari o čemu pišem i kako sam u problemu, jer nemam dovoljno podataka o životu prostitutki. Dva dana kasnije Lara me zamolila da joj natočim čašu žestokog pića koju je naiskap popila.

Sve mi je ispričala. Kako je počela s prostitucijom prije deset godina, kako više nije mogla podnijeti prodaju vlastitog tijela i kako se s mukom oslobodila makroa, kako se već dvije godine bori za plaćicu od koje jedva preživljava… Iz razgovora u razgovor postavljao sam sve hrabrija pitanja, počeo sam davati na čitanje ispisane dijelove, precrtala bi ono što joj se činilo da u stvarnosti nije moguće. Lara je imala iskustva i kao elitna prostitutka i to mi je dalo »hrane« da Afroditu povežem s ruskim oligarhom. Bez Lare moja Afrodita mogla bi ostati boginja, ali bez iskustava Zemljanke bila bi to neka potpuno drukčija Afrodita, možda čak bez genetskog ključa.

Kako sam gradio Afroditin lik, sve mi je više postajalo nelogično da o njoj govorim u trećem licu i prešao sam na prvo lice. Jest da sam prvi put u životu počeo govoriti kao da sam žensko. To je onaj trenutak kad smo Afrodita i ja počeli živjeti u fiktivnom divljem braku. Ponovno sam se uvjerio da bez fikcije nema umjetnosti. Može biti dobra publicistika ili uvjerljiva dokumentarnost, ali literatura kreće tek kad se s fikcijom stvara svjetove. Autor mora živjeti sa svojim likovima i tu mu je fikcija apsolutno najpouzdaniji pomagač.

U uvodu knjizi piše da ni nama ne bi bilo loše da neko vrijeme robujemo ovoj boginji ljubavi. Što Vam se čini, živimo li u svijetu s premalo ljubavi?

– Čovjek se začas zapali. Počinje čuvena faza kad muškarci skidaju zvijezde s neba za svoju besmrtnu ljubav. Kad se najmanje očekuje, vatra se gasi. Počinje drama koju druga strana obično definira s »ne znam zbog čega me ostavio/la«. U vezu ulazimo uvjereni da ćemo nedostatke druge strane ukloniti, da ćemo osobu promijeniti, oblikovati prema našim pravilima. Obično obje strane imaju takvu besmislenu projekciju. Ljubav je, međutim, nešto što živi od nadograđivanja. Pretijesno joj je ako mislite da joj je dovoljan krevet za carstvo užitaka. Ma kakav krevet, ljubav treba cijeli svijet da bi se osjećala vrijednom suživota s tom drugom osobom. Šireći zajedničke svjetove gradimo i sebe. Tako apsurdnom svijetu u koji smo bačeni nalazimo smisao. Vjerujem da su stari Grci, stvarajući mitologiju baš zbog osmišljavanja ljudskog života, oblikovali boginju ljubavi.

Klapa petorice

Rođeni ste u Rijeci. Kako se to dogodilo i kakva Vas sjećanja vežu uz ovaj grad?

– Majka je imala probleme s bubrezima i nije bilo alternative. Ako me pokuša roditi u Delnicama, teško da će ikoje od nas dvoje preživjeti. U sušačkoj bolnici šanse su bile da bi moglo preživjeti jedno od nas dvoje ili čak oboje. Tako sam postao rođeni Sušačanin, a kasnije Suščanin kao vikendaš »furešt« na tom sićušnom otočiću.

Danas živite u Zagrebu, ali uvijek naglašavate tu vašu trozavičajnost – goransku, urbanu te onu koja se odnosi na Susak. Možete li nešto reći o svakoj od njih?

– Osnovnu i srednju školu završio sam u Delnicama i tamo živio do svoje osamnaeste godine. Šuma je slična moru po tajnama koje krije u svojim dubinama. Odlazili smo u istraživanja nepoznatih terena kao prava braća Seljan. Ronili smo kroz dubine šumskih beskraja. Nadisao sam se čistog planinskog zraka da ga i danas osjećam u sebi. Stvorio sam klapu od nas petorice i objavio o nama pjesmu u Vjesniku u srijedu. Kad sam izašao iz trafike, gdje sam kupio tu novinu i vidio pjesmu s fotografijom koju je u Delnice došao snimiti njihov fotoreporter Šime Radovčić, glava mi se užarila pa iako je vani temperatura bila niža od minus 15°C, morao sam skinuti krznenu kapu da ne izgorim!

Ali u meni je šumski zrak bio pomiješan s morskim, koji sam udisao prvih nekoliko dana kao tek rođeni mulac. Osim onog izleta kad sam htio oploviti sva mora i oceane svijeta, ni kasnije nisam bio pomiren sa životom odvojenim od mora. Moljakao sam oca da mi poslije male mature (kasnije sedmoljetka) dopusti da u Opatiji upišem ugostiteljsku školu, smjer kuharstvo, jer sam fantazirao da bih kao brodski kuhar mogao ostvariti životni san: šest mjeseci plovio bih kao kuhar, a drugih šest mjeseci negdje u Alpama u nekom hotelčiću marljivo pisao svoje knjige. »Završi prvo ovdje gimnaziju pa ćemo onda nešto izmisliti. Prezelen si da sada odeš od kuće!« rekao je otac, i time je rasprava bila završena.

»Palaco«

Poslije mature krenem u Zagreb, upišem komparativnu književnost i bivam zarobljen bogatstvima koja je grad svaki dan nudio. U kazalištima sam gledao sve, i drame, i opere, i balet… Na koncertima prvi put bez smetnji na kanalu slušao čistoću glazbenih izvedbi, zvukovi su me nosili u sedme dimenzije kakve nitko zapravo nije mogao opisati. Sve sam likovne izložbe morao vidjeti. Raj je kamilica prema raju u kojem sam se zatekao. Uhvatio me i gradski jezik, zagrebački sleng ili kako se onda govorilo »špreha«.

Napisao sam i roman u koji je unijet taj jezik, našao se na sudu, roman je bio povučen iz prodaje, proces sam opisao u kasnijem dodatnom izdanju romana. Sve kvartove sam postupno upoznavao. Knjige u bibliotekama. Sve je bilo dostupno. Dok sada razgovaramo, pada mi na pamet usporedba koju sam malo prije spomenuo vezano za more i šume. I grad ima tu duboku tajnu u svojim dubinama. Nije ga stvorila priroda, ali ga je stvorio čovjek koji jest dijete prirode. Tako je Zagreb postao moj drugi zavičaj.

Oženio sam se (za delničku Ravnogorku!), dobili smo sina, po svim pravilima red je bio da nabavimo kakvu-takvu vikendicu. Stjecajem okolnosti s društvancem se nađem na otočiću Susku, sjednemo na terasu gostionice i muški se zapetljamo u mudrovanja svih vrsta kad eto nakon dva sata moje žene. »Od Marije smo kupili konobu!« rekla je i upoznala me s malom mještankom odjevenom u tradicionalnu susačku suknjicu. Tako je počeo moj život na moru.

Koju godinu kasnije pojavio se neki kupac i raspitivao se koliko bi mogla vrijediti takva kuća, ispalio sam enormnu cijenu, uskoro smo se dogovorili, uselio se isti dan kad smo mi iselili. Imali smo sreću da je Enrico Bussani (Suščanin sa stalnim boravkom u Genovi) prodavao svoju kućerinu, koju su svi zvali »palaco« i kako nije mogao naći kupca svake godine spuštao je cijenu i mi smo zagrizli. U palacu sam pisao svoje ovakve i onakve tekstove, napisao prve novele pod naslovom »Digitalno more«, s djevojkom koja je ljetovala u Poljanama na Ugljanu zajedno smo napisali roman »Glasovi ispod površine«. Susak mi je vraćao miris susačkog mora i postao moj treći zavičaj.

Pročitala sam da se u novim proznim knjigama koristite e-tehnologijom. O čemu se radi?

– Moja ljubav prema tehnici i tehnologiji zamalo je završila u pisanju SF romana. Na sreću, osjećao sam da nisam dovoljno potkovan, jer sam koliko-toliko bio svjestan da se o zbivanjima u svijetu znanosti mora biti upućen ili imati kao Jules Verne gotovo svakodnevne susrete sa znanstvenicima. Kako me pisanje rano uhvatilo, pojavio se problem sa slanjem rukopisa koji redakcije nisu primale ako nije bio otipkan pisaćim strojem.

Otac mi je išao na ruku i u svojoj firmi mi osigurao korištenje pisaćeg stroja. U Delnicama se pojavio i neki Talijan, šumarski stručnjak, i kad se vraćao s putovanja iz SSSR-a na carini u Beogradu nisu mu dopustili da prenese astrahansku bundu koju je kupio svojoj supruzi. Čim je sredio papirologiju, trebao je netko otići po tu bundu u Beograd. Sudbina je izabrala mene, a za uzvrat Talijan mi je poklonio portabl pisaći stroj Olivetti Lettera 22.

Obrat

Nisam mogao odoljeti ni prvim električnim pisaćim strojevima, a o pojavi računala ne treba trošiti riječi. Word je nešto što silno pomaže tom misterioznom procesu koji misao iz glave prenosi u pisani tekst s dotada nezamislivom lakoćom. Mnogi i poslije više od tri desetljeća monitor i tipkovnicu i dalje smatraju nečim neprirodnim, što blokira stvaranje književne intime autora s tekstom. Pojava bloga na internetu bio je sljedeći korak u moć nove tehnologije.

Kad se pojavio prvi hrvatski blog bilo nas je svega 300-400 ispisivača, počeli smo se pratiti, komentirati, a vrlo rijetko i upoznavati u stvarnom životu. Pojava društvenih mreža spustila je razinu na kojoj je djelovao blog, ali sve što se događalo zahvaljujući novoj tehnologiji počelo je rađati plodovima koji su završavali kao knjige otisnute na papiru.

Roman »Bestjelesna« napisao sam pod pseudonimom na blogu, neke komentatore sam uvrstio u likove nastajućeg romana, štoviše i dio komentara uključio sam u objavljenu papirnatu knjigu. Nova tehnologija omogućila je Danieli Trputec i meni da napišemo roman »Glasovi ispod površine«. Bez nove tehnologije roman o Afroditi vjerojatno bi bio nalik na klasični povijesni roman.

Poznajući pisce Vaše generacije, dosta njih i dalje ustraje na pisaćem stroju i zaziru od kompjutora. Kako se Vi snalazite u svijetu novih tehnologija?

– Gutenberg je u ono mračno doba izmislio tada novu tehnologiju, koja je revolucionirala razvoj svega pa i književnosti. Neposredno u literaturi doveo je do žanrovskog obrata: epovi su izdisali, jer su se pojavili romani. Kako bi literatura izgledala bez Gutenberga, ne mogu nikako dokučiti.

Danas nismo dovoljno svjesni obrata koji će se dogoditi sa sadašnjim književnim oblicima. Proces će postupno kretati od malih postmodernističkih intervencija, počet ćemo drukčije misliti, kreativnost će otvarati nove putove. Za pola stoljeća nitko više neće pisati standardne knjige kakve se danas proizvode gotovo kao automobili na lančanoj traci.

Pišete li nešto novo?

– Svjestan riskantne životne dobi udaljio sam se od duljih formi kakva je roman. Pišem knjigu pripovijedaka, ali povezano uz Afroditin odnos prema promjenama koje se naveliko već događaju u praksi, a još više u teoriji likovnih umjetnosti. U kvartu do mojeg je Muzej suvremene umjetnosti i svaka pripovijetka događa se u njegovim prostorima. U svakoj priči drugi čovjek ulazi u Muzej i način na koji reagira uzrokuje neku vrstu nove priče-eseja. Buduća knjiga može završiti i poslije, recimo, samo šest priča. Nema razloga da se opterećujem vremenskom stiskom!