ZAGREB » U jednom svom predavanju – povodom neke od obljetnica vezanih uz velikog Ivu Andrića – Josip Mlakić je, kroz tekst naslovljen »Književni dugovi«, priznavao i ispovijedao svoj odnos prema velikom piscu. Svi oni koji znaju čitati i prepoznati opsesivne teme nobelovca, mogli su to upisivanje Andrića u pismo Josipa Mlakića osjetiti već u Mlakićevim prvim knjigama priča, posebice priči »Stilske vježbe«, a još više u prvom romanu »Kad magle stanu« (2000.) u kojem je 14. poglavlje naslovljeno upravo »Prokleta avlija«.

I njegov drugi roman, »Živi i mrtvi« kasnije prenesen na filmsko platno i nagrađen s osam Zlatnih arena (film Kristijana Milića), započinje rečenicom iz Andrićeve »Travničke hronike«: »Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo«. Vrhunac preklapanja dvaju pisama je Mlakićev roman »Tragom zmijske košuljice« (2007.), građen na čitanjima franjevačke kronike Nikole Lašvanina, naglasila je Julijana Matanović, spisateljica i vrsna poznavateljica Mlakićevog opusa, andrićevsko naslijeđe u stvaralaštvu ovog bosanskohercegovačkog i hrvatskoga autora čija su dva posljednja romana »Svježe obojeno« i »Božji gnjev« u izdanju zaprešičke Frakture predstavljeni ovoga vikenda u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.

Dva rakursa

– Upravo je rečenica »Svi smo mi mrtvi…« i osnovni ton Mlakićevih proza, proza koje tematiziraju vrijeme neposredno prije, za i poslije posljednjeg rata. Stalni motivi snjegova, kiša, magli, vatre, veličine i opasnosti priče, ljudskih stopala, povijesne ponovljivosti i krugova sve proze ujedinjuju u jedno djelo briljantnog stila, nastavlja suvereno analizu Mlakićevog rukopisa Matanović i pozicionira bugojanskog pisca na visoko mjesto svojih omiljenih autora.

   – Ako se »Prokleta avlija« nalazi među deset najboljih romana u idealnoj knjižnici Mlakićeva junaka Jakova Serdara (»Kad magle stanu«), tako se i opus Josipa Mlakića nalazi među deset mojih najomiljenijih. Mlakić jasno pokazuje kako je Borgesova metafora vezana uz onaj dobro poznati stav da pisac kroz svoj život piše jedno svoje djelo, itekako utemeljena, zaključila je poznata književnica.

   U svoja dva najnovija romana Mlakić se nanovo bavi svojom opsesivnom temom, nezavršenim ratom u Bosni. Toj tematici pristupa iz dva sasvim različita rakursa, razvijajući dvije kompleksne i potresne priče u kojima se stradanje i besmislenost ratovanja prožimlju s intimnim tragedijama i pobjedama pojedinaca.

Atmosfera straha i rata

Glavni urednik Frakture Seid Serdarević naglasio je da Mlakić u »Božjem gnjevu« – romanu u kojem se isprepiliću kriminalistička priča i ratna drama – savršeno opisuje atmosferu straha i rata kao i potrebu da se zadovolji pravda, a nju može osigurati samo pojedinac koji se poput starozavjetnog proroka mora suočiti sa svojim i tuđim grijesima. Ovaj je roman objavljen u biblioteci kriminalističkih romana Balkan noir koju su zajednički pokrenuli dnevni list 24sata i nekoliko hrvatskih izdavača.

   Roman »Svježe obojeno« intimna je priča o bijegu jedne majke sa šestogodišnjim djetetom pješice iz jednoga malog mjesta u Bosni za vrijeme ratnih razaranja. Mlakić opisuje njihov tegoban i opasan put bez suvišnih detalja, služeći se jednostavnim jezikom i sažetim rečenicama te kratkim, gotovo rafalnim dijalozima. Ovaj roman pokazuje da bez poznavanja prošlosti, bez otiska svoga kažiprsta na svježe obojenoj površini kao znaka nas danas i jučer, ne možemo krenuti dalje.

   Upravo je stoga i zagrebački pjesnik Tomica Bajsić kojeg Mlakićevi romani vraćaju u vlastita ratna iskustva i sjećanja, naglasio veliku dokumentarnu važnost Mlakićevih djela.