Wole Soyinka na fotografiji koja govori više od teksta, ili barem bez njega ostavlja / Foto Tanja DRAŠKIĆ SAVIĆ
U jednu ruku ne želiš odbaciti ili izraziti »nepoštovanje« prema religiji, ali u isto vrijeme religiju se koristi da bi potkopala vrijednosti kojih se valja držati. Kako se nositi s takvom situacijom? Koliko je samo morbidno to da je poželjno ubiti, da su vrata Raja otvorenija ako ubiješ nevjernike
Wole Soyinka nigerijski je intelektualac, (dramski) pisac i nobelovac, gost Sajma knjiga u Puli, kojemu je u hrvatskom prijevodu ovih dana objavljen roman »Vrijeme rasapa«, u izdanju agilnog Sandorfa. Pa i ako je ovaj zahtjevan postmodernistički, izuzetno slojeviti, ekološki u svakome smislu, roman o rasapu jednog (neimenovanog) društva originalno objavljen 1974. godine, danas se čini gotovo jednako aktualan, ako ne i proročanski. Utopijski model društva u njemu iskazan razorile su korporacije, poistovjećene s državom, pri čemu ostaje vrlo malo prostora za slobodoumlje.
Više u teatru
Vaš roman »Vrijeme rasapa« nama je recentan, iako ste ga objavili sada već davne 1974. godine. Da se materijalizira u osobu, danas bi imao 44 godine. Što biste mu rekli da ga sretnete?
– Prvo želim istaknuti da sam, kao što ste rekli, taj roman napisao prije stvarno puno godina, a vrlo rijetko se navraćam onome što sam napisao, ili nikako, osim, naravno, kad je riječ o dramama koje se izvode na pozornici pa se konstantno mijenjaju.
Recimo to ovako: tema romana – dezintegracija društva, odnosno gubitak humanosti – mislim da je danas mnogo intenzivnija. Čini mi se da je humanost danas još značajnije kolabirala. Kao rezultat svjedočimo disproporciji između materijalne akumulacije i gubljenja ljudskog obzira, gubljenja vrijednosti unutar zajednice, dakle ekonomski bum, odnosno rast, ne prati istinski, sveobuhvatni razvoj. Mislim da bi roman danas bio puno sumorniji.
Mislio sam više na Vaš odnos prema tom romanu. Smatram da dobri romani mogu biti kompleksni kao ljudi, pa je u ovom pitanju o njegovoj materijalizaciji sadržano čitanje o Vašem današnjem odnosu koji imate s tim romanom; kako ga Vi danas doživljavate?
– Da, kao što sam rekao, ne volim se navraćati svojim djelima, ali reći ću da su moji najveći strahovi ostvareni.
Dakle u ono vrijeme roman se mogao smatrati distopijskim, dok danas to nije slučaj?
– Više ili manje. Ono što sam pokušao onda – supostaviti tradicionalne vrijednosti onome što je tada bilo aktualno, novim idejama, ne još dobro probavljenim, s rezultatom u onesredištenom svijetu, svijetu totalne fragmentacije, svijetu bez jezgre ili sidra za koje bi se čovjek mogao uhvatiti – danas je postalo još i gore.
Jeste li ikad pomišljali na »nastavak«, drugi dio romana koji bi možda promotrio današnje opresivne režime ili današnju ekološku svijest, koju je de facto porazio neoliberalni kapitalizam?
– Ne, nisam o tome razmišljao. Realitet je preuzeo probleme umjetnosti, ali još k tome, mislim da su tu retrogradnost dosta dobro uhvatili drugi pisci.
Ipak, teme koje ste stavili u fokus: opresivni režimi i ekološka svijest danas su itekako aktualne, pa bi to možda moglo biti potentno.
– Da, ali nisam o tome razmatrao pisati u romanima, s obzirom na to da se puno više izdražavam u teatru.
Vaš roman može biti malo teže razumljiv bez poznavanja, s jedne strane, afričke kulture, i to pretkolonijalne, kolonijalne i postkolonijalne, i s druge strane, postmodernističkih tendencija. Ali postoje neke vidljive opreke: realno – nadrealno/fantastično; denotativno – konotativno/alegorijsko; priroda/vitalizam – civilizacija/makabrizam. Jesu li te opozicije bile dio vaše strategije pisanja ili su se, kako se ono kaže, »dogodile putem«?
– Prvo, postoji stvarnost, a postoji i kreativna distorzija stvarnosti, pokušaj sublimiranja stvarnosti u kontekstu mitoloških arhetipova. Definitivno. To sam koristio kao instrument. Mitologija je primjenjiva kad vidite umiranje društva i u isto vrijeme borbu za ponovno rođenje, što nije samo znak nekog optimizma, ne, nego je životna činjenica. Ali ono što sam pokušao, što sam vidio, bilo je propadanje pod težinom nedovoljno probavljenih modernističkih doprinosa kao zamjene za postojeće stanje. Kako su, na primjer, afrička društva pokušala koristiti komunalizam kao interpretaciju komunizma, marksizma, kako su ga pokušali koristiti, ali u potpuno distorziranim modelima, da bi se prilagodili njihovim diktaturama. I sve je to još uvijek tamo, samo što se te figure više i ne bore za to da ih se povezuje s vrijednostima za koje bi se trebalo zalagati.
Novi neprijatelj
U tom kontekstu je i Vaš odnos s Nigerijom imao svojih uspona i padova. Mnogo ste pretrpjeli od Vaše zemlje: od utamničenja, dvaju provociranih egzila, osude na smrt u vrijeme režima Sanija Abache, ali i do mogućnosti povratka u svojevrsno vježbanje demokracije. Kako doživljavate Nigeriju danas, kreće li se u pravom smjeru?
– Pomiješanih sam emocija i promišljanja, ali mislim ipak da negativna dominiraju. S jedne strane imate demokraciju, a s druge stanje rata s religijskim fundamentalizmom, a kad je neka zemlja u ratnom stanju, a to ne želi priznati, to može rezultirati iskrivljavanjem pozicije moći. Tako, na primjer, predsjednik može ne poštivati odluke suda, jer može reći da je na snazi izvanredno stanje. On tako može hrabro izići pred naciju i reći: »Ako bude bilo potrebno, ja ću zanemariti zakone i sud.« Radi se o čistom iskorištavanju izvanrednog stanja, što nije prihvatljivo.
Zvuči opasno.
– I jest opasno. Jer ako netko vjeruje da je u redu oteti 300 školske djece, odvesti ih u šumu i iskoristi ih za pogodbu, kako se postaviti prema tome? Zato mislim da su problemi danas puno izraženiji nego što su bili prije, i puno kompliciraniji. Jer iako Nigerija ima svoju demokratsku tradiciju, otkako je prošla svoje ključne ratove, postoje dijelovi Nigerije koje su preuzeli ekstremni antidemokrati. Konkretno, u Boko Haramu ekstremni fundamentalisti pokušavaju utvrditi kalifat. Iako većina Nigerijaca ne razumije opasnost toga, prije ili kasnije cijela bi se nacija mogla naći mobilizirana protiv te prijetnje.
Preselimo se malo sjevernije. Kako je po vašem mišljenju Europa reagirala na migrantsku krizu, na izbjeglice koje više tako ne zovemo valjda zato da tom teškom riječju ne bismo plašili djecu i osjetljive duše? Izbjeglice koje uglavnom dolaze iz zemalja Magreba, afričkog sjevera. Kako je Europa odgovorila tim izazovima?
– Europa je u stanju shizofrenije. S jedne strane pokušava se pokazati »liberalnom«, otvorenom prema svijetu, nediskriminatornom, a s druge strane ima populaciju koja se ubija u rivalstvu, u stadu napuštenih shema socijalne skrbi. U isto vrijeme ta ista Europa obvezana je svojim zakonima pa gledam u one koji donose propise – Britaniju, Italiju, Francusku, Njemačku – i vidim da ne uspijevaju prepoznati činjenicu da je sve to posljedica njihova ekspanzionizma. I dok to ne shvate, neće imati uspjeha u rješavanju migrantskog problema.
No opet, to je dvostrani problem. U jednu ruku, afrička društva imaju odgovornost prema svojim građanima, moraju stvoriti razvojni nivo, ekonomski nivo koji neće poticati migraciju. I dok obje strane, odnosno njihovi vođe, ne sjednu i ne suoče se s pravim problemima, ništa se neće riješiti. Italija je dobro počela, ali pogledajte što se sada događa. Njemačka također – koja je primila puno izbjeglica, profitirajući od svoje povijesti – bila je vrlo otvorena, a sada Merkel i kompanija gledaju kako da se izvuku iz toga, dok Britanija izlazi iz Europske unije, a sve je to u Francuskoj skoro dovelo ultranacionaliste na vlast.