Četvrti roman kod hrvatske kritike i publike omiljenog autora Zorana Ferića  »Na osami blizu mora« nedvojbeno će dodatno učvrstiti njegov status i ugled jer je po mnogočemu ova knjiga njegovo najzrelije i najbolje književno ostvarenje. Roman stvaran od 2009. do 2015. godine Ferić je zamislio kao devet različitih, ali mjestom radnje i likovima vezanih ovećih pripovijedaka koje u konačnici čine jednu skladnu i čvrstu romanesknu cjelinu. 

Glavni »lik« romana je otok Rab, a u središtu pažnje je skupina ljudi čije živote autor prati od njihovih tinejdžerskih dana sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa do današnjice kad polako svode životne račune. Život najvećeg dijela predstavljenih nam likova odredila je upravo njihova mladost koju su mahom proveli kao uspješni otočni zavodnici, »galebovi« koji su s nestrpljenjem čekali svako ljeto te kretali »u lov« na djevojke i žene koje dolaze na ljetovanje, trudeći se svakog ljeta osvojiti što više »trofeja«.

Iako ovako postavljeni temelji za priču najavljuju erotsku literaturu, Ferić ide daleko dublje i stvara knjigu koja umjesto popisa ljetnih seksi avantura pred čitatelja, kao i pred aktere same knjige, postavlja pitanje smisla i suštine ljubavi, seksa pa i života općenito. Naime, brojni uspješno osvojeni »trofeji«, koji kod muške populacije mahom izazivaju zavist, ne samo da nisu donijeli svojim osvajačima sreću i zadovoljstvo, već su ih na jedan način pretvorili u osobe nespremne za dublju i dulju vezu, osamljene individualce koji, stigavši u predvorje starosti, pre(često) žive samo u sjećanjima na prošlost, a – kaže Ferić – »oni koji pričaju samo o prošlosti, već su mrtvi, samo to još ne znaju«.

Povezane priče

Da bi istaknuo tu pogubnost prevelike prevlasti tjelesnog nad emocionalnim Ferić stvara niz uspješnih priča koje svjedoče o devijacijama koje nastaju zbog takvog načina života. Tako u odličnoj »Na kraju sezone« svjedočimo ljubavnoj (?) priči Jelene i Gavrana koji tri ljeta uzastopce svoju ljubav prekidaju na početku sezone kako bi on mogao – »loviti« strankinje! U toj nenormalnoj situaciji promjenu ne donosi ni to što Jelena ostane s njim u drugom stanju, a u tom se trenutku još ne vidi kako je baš takva veza uništila Jelenu kao osobu koju potom srećemo u odličnoj »Djeca iz novčanika« kao ženu koja živi u svijetu laži, da bi u završnoj »Pokojnik se voli od glave« Gavranovu smrt dočekala na rubu religioznog ludila.

Vrlo je dojmljiva i »Oprosti, Dagmar« u kojoj zavodnik Škembo nailazi na bogatu i pogledima na svijet vrlo liberalnu njemačku obitelj koja mu dozvoljava da bude pratitelj njihove petnaestogodišnje lijepe kćeri. Da sve ne ostane samo na razini platonske ljubavi brine se njena još ljepša majka koja u dogovoru sa suprugom brine o Škembinim tjelesnim prohtjevima – sve do tragedije. »Tuga Belgije« nudi tešku i tamnu priču o mladoj ženi koja nakon tragične smrti muža kroz seks, kojem inače nije sklona, traži način da ubije osjećaj usamljenosti. 

»Klopka« ovu zbirku devijacija nadopunjuje pričom o prostituciji i sadomazohizmu, dok možda ponajbolje o razlici između duhovnog i tjelesnog svjedoči priča »BMW, metalik zlatni« u kojoj »galebovima« Borisu i Luki nikako nije jasno kako njemačka djevojka Vera, koju je Luka želio osvojiti, može više pažnje i ljubavi posvećivati Udu, mladiću oboljelom od multipleskleroze koji se najčešćče kreće u invalidskim kolicima.

Svojevrsna suprotnost svim ovim pričama, ujedno i najveća – neki će reći i najbolja – priča romana su »Snjegovi Kilimandžara« u kojoj svjedočimo životnoj štoriji Lukine i Borisove none Ele, njenim putešestvijama od Raba i Amerike do Afrike pa natrag na Rab. Pri tome ni njoj i njenoj generaciji seks ni izdaleka ne znači toliko koliko njihovim unucima, ali su zato njene priče daleko sadržajnije, znakovitije, smislenije i punije od njihovih, pa za razliku od njih, koji na pragu starosti pamte samo imena (lica se često zaborave!) nekih od ljetnih veza, nona Ela iza sebe ima čitav jedan roman kojeg je Ferić odlično ispričao, s mjerom koristeći i elemente magijskog realizma a la Marquez.

Godine rasta

Vrijednost Ferićeva romana svakako je i u tome što nudi pogled na različita povijesna razdoblja i njihove refleksije na život otočne zajednice, pri čemu su zahvaćena turbulentna vremena tamo još od Prvog svjetskog rata pa do prvog desetljeća novog tisućljeća, što autoru pruža mogućnost oslikavanja godina rasta i razvoja socijalističkih ideja, dramatičnih zbivanja Drugog svjetskog rata i poraća, odnosno života u bivšoj socijalističkoj višenacionaolnoj državi, pa do života u današnjoj samostalnoj Hrvatskoj. 

Iako je velikoj većini njegovih likova – s izuzetkom ateista Dane, prve velike ljubavi none Ele – bitan ponajprije osobni život, ipak povremenim konstatacijama uspijevaju roman dignuti i na razinu kritike društvenog sustava, pri čemu su najdirektnije i najtipičnije odlične priče »Snjegovi Kilimanđara« i »Djeca iz novčanika« gdje sukobi lijevih i desnih, vjere i novih idelogija, bitno utječu na živote pojedinaca. Ferić na trenutke upečatljivim rečenicama, jednostavno i vrlo efektno sažima neke čisto hrvatske istine, poput one da je »Crkva preuzela ulogu Partije i usuđuje se propisivati sve aspekte života«, ili pak opće konstatacije po kojoj je »temelj svake vjere kukavičluk i nesposobnost čovjeka da se suoči s vlastitom odgovornošću i konačnim nestajanjem«. 

Sve to Ferić je izrazio za njega tipičnim jednostavnim rječnikom, najčešće kratkim rečenicama  i brojnim dijalozima, pri čemu poštuje odlike lokalnog govora svojih likova, uspješno koristi nasljeđe magijskog realizma, kao i groteske u završnoj priči u kojoj iz Rijeke na Rab stiže lijes s krivom osobom. Nije mu strana ni priča u priči, jer u »Djeci iz novčanika« nailazimo na odlomke romana kojeg piše jedan od likova. Sve u svemu roman »Na osami blizu mora« dobrom kompozicijom, zanimljivom radnjom i životnim likovima čije sudbine čitatelja motiviraju na razmišljanje, knjiga je vrijedna pažnje.