Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 4n
Sutra: 18° 18° 4n
20. listopada 2019.
Ispis članka: Javier Cercas, "Prevarant": Čovjek koji je htio biti junak i laganjem širio istinu - Novi List

NoviList.hr

Javier Cercas, "Prevarant": Čovjek koji je htio biti junak i laganjem širio istinu

Novi roman

26. veljača 2018 14:54

Napisao: Tihomir Ponoš

Cercas metodu laganja Enrica Marca opisuje kao laž satkanu od istine, jer da nije bilo tako, da Marco nije bio uvjerljiv (pa i činjenično, precizno je opisivao Flossenbürg), ne bi bio toliko uspješan. Cercas Marca uspoređuje s Alonsom Quijanom koji, nakon što poludi, postane don Quijote

Javier Cercas, "Prevarant": Čovjek koji je htio biti junak i laganjem širio istinu

Enric Marco čovjek je koji je htio biti junak, a na koncu je postao antijunak i prevarant. Životom tog Španjolca, rođenog 1921. godine u Barceloni, bavio se ugledni španjolski književnik Javier Cercas u svojoj prije četiri godine objavljenoj knjizi »Prevarant«. Cercas, domaćoj publici poznat po »Salaminskim vojnicima« i »Anatomiji jedne pobune«, godinama je odbijao pomisao da napiše knjigu o Marcu, jer već sam život glavnog protagonista nudi i previše fikcije, i što bi onda autoru ostalo?
Na kraju je odlučio napisati knjigu, neku vrstu istraživačko-dokumentarnog romana o čovjeku koji je cijeloga života mijenjao svoju biografiju; mijenjao, zapravo blago nijansirao vlastito ime, koji je na temelju laži o sebi koju je izgradio u javnosti postao ugledan građanin i žrtva, a na koncu je razotkriven kao prevarant.

Teško dokučiv lažljivac

Enric Marco (u mlađim se danima nazivao i Enrique Marco Batlle, Enrique Marco, Enrique Marcos) tvrdio je da je bio sudionik Španjolskog građanskog rata, da je na republikanskoj strani sudjelovao u nekim važnim događajima koji su se u tom ratu dogodili u Kataloniji, da je bio mladi anarhist, da je za vrijeme Drugog svjetskog rata surađivao s francuskim Pokretom otpora, da ga je uhitio Gestapo u južnoj Francuskoj i da je na koncu zatočen u nacističkom logoru Flossenbürg. Enric Marco tvrdio je i da je nakon rata bio vođa male anarhističke protufrankističke skupine u Barceloni i da je na razne načine podrivao frankistički režim, sve dok se taj režim na koncu i nije urušio nego je Francisco Franco 1975. godine umro.

Enric Marco nakon smrti Franca izgradio je novu karijeru; od 1978. do 1979. bio je generalni tajnik anarhističkog sindikata CNT (za kojega je emocionalno bio vezan od republikanskih dana), bio je u upravnom odboru FAPAC-a (udruge roditelja djece školske dobi), a kao zatočenik nacističkog koncentracijskog logora postao je i predsjednik Amical de Mauthausena, društva koje je okupljalo Španjolce koji su preživjeli nacističke logore. Za njegove zasluge katalonska ga je vlada odlikovala Križem svetog Ivana, a vrhunac njegove karijere zbio se 27. siječnja 2005. godine. Tada je u Španjolskoj prvi put obilježavan Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, točno na 60. obljetnicu oslobođenja Auschwitza, i Enric Marco održao je emocionalan govor u parlamentu.

Nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju, trebao je održati govor u Mauthausenu, na 60. obljetnici oslobođenja tog logora. Između ta dva događaja povjesničar Benito Bermejo otkrio je da je Marco prevarant koji nikada nije bio ni u jednom koncentracijskom logoru, pa ni u Flossenbürgu. Skandal je bio golem, Marcova reputacija uništena, a Cercas je ipak odlučio napisati knjigu i u njenoj je pripremi s Marcom razgovarao desetke sati.

Osim što nije bio u logoru, Marco nije bio ni pripadnik Pokreta otpora, u Njemačkoj je završio dragovoljno (otišao je tamo na rad kako bi izbjegao služenje vojske), u Njemačkoj je doista bio uhićen, izveden pred sud i oslobođen, a nije bio vođa nikakve anarhističke protufrankističke ćelije koja je doista postojala, brzo je razbijena i kako su svi članovi ćelije ili završili na dugogodišnjim robijama ili bili ubijeni, on je nastojao pokupiti njenu proturežimsku slavu. Marco, o kojemu su prije nego što ga je Bermejo raskrinkao objavljena dva opsežna biografska teksta, a snimljen je i dokumentarni film, teško je dokučiv lažljivac.

Lagao je čak toliko da je, iz doista potpuno nedokučivog razloga, u tim biografijama zatajio svoj prvi brak, tvrdio da živi u drugom, a ne trećem braku, iako je s prvom suprugom imao kći (koja i danas živi u Barceloni, baš kao i njen sin, Marcov unuk). Cercas metodu laganja Enrica Marca opisuje kao laž satkanu od istine, jer da nije bilo tako, da Marco nije bio uvjerljiv (pa i činjenično, precizno je opisivao Flossenbürg), ne bi bio toliko uspješan. Cercas Marca uspoređuje s Alonsom Quijanom koji, nakon što poludi, postane don Quijote. Quijano/Quijote priča tuđi život kao da je njegov, ali za razliku od Marca kod njega to nije samo posljedica želje da bude slavan, ugledan i da čini dobra djela, nego i svima očite bolesti. U don Quijotove istine nitko ne vjeruje, u Marcove su vjerovali.

Lakirovka vlastitih biografija

Pravi Enric Marco, kolikogod nastojao od sebe stvoriti junaka, uglavnom je bio konformist koji je život pod frankističkom diktaturom provodio uglavnom mirnooportunistički, ali i stvarajući, iako običan radnik u automehaničarskoj radionici, vrijedne društvene kontakte u koje je mnogo ulagao, a ulagao je i u obrazovanje, ne bez razloga upisavši studij povijesti. U djelovanju Marca, posebno kao predsjednika Amical de Mauthausena, mnogo je toga paradoksalno. On je laganjem širio istinu. Naime, ono što je on govorio (a bio je itekako medijski prisutan, davao je intervjue, držao predavanja, susretao se s mladima, a opsjednutost time da njegova fotografija bude u medijima Cercas ocjenjuje kao ključan motiv za njegove postupke) da mu se dogodilo u Flossenbürgu njemu se nikada nije dogodilo, ali ono i onakvo zlo koje je on opisivao u svojoj fikciji u stvarnosti se doista događalo.

Cercasova knjiga nije knjiga samo o Enricu Marcu. To je knjiga o španjolskom 20. stoljeću, o tome kako je mnogima bilo komforno živjeti u laži i neprekidno se svrstavati uz većinu (u čemu je Marco bio vrlo uspješan), a posebno o španjolskoj tranziciji iz frankizma u demokraciju. Kako Cercas piše, Marco nije bio jedini koji je lagao, koji je švercao vlastitu biografiju, to su radili mnogi, to se radilo masovno, Marco je u tome bio temeljitiji i uspješniji i to je ono o čemu Cercas dubinski piše - o masovnoj lakirovki vlastitih biografija na kojoj je stvoreno suvremeno španjolsko društvo, u osnovi još uvijek duboko podijeljeno građanskim ratom i njegovim naslijeđem.