Razgovor

Ivana Bodrožić: ‘Strah je poticajan kad ga pripitomimo. Onda od njega nastane pjesma’

Davor Hrvoj

Rekla bih da se u moje stvaranje jazz petlja s jedne strane na razini inspiracije, a s druge, možda će zvučati malo čudno, kad osjećam da dobro pišem, čini mi se kao da ispod prstiju imam klavirske tipke umjesto tipkovnice. Atmosfera koja je stvorena glazbom kompatibilna je atmosferi koju stvara dobra poezija ili proza. Ponekad prije pisanja slušam glazbu jer mi se čini da mi je u stanju proširiti svijest pa iako se to ne može izmjeriti, ja sam odabrala vjerovati da mi pomaže



Knjigu pjesama »In a Sentimental Mood«, objavljenu u biblioteci Avantura zagrebačkog izdavača Sandorf, višestruko nagrađivane književnice Ivane Bodrožić, čije su pjesme uvrštene u antologije i prevođene na strane jezike, možemo izučavati na nekoliko razina. Ona koja donosi poveznicu s jazzom tek je jedna od njih, naoko površinska, usputna, ali zapravo suštinska, jednako kao ona na kojoj njezine pjesme osjećamo kao vlastite, ili na kojoj propituju skrivene ljudske osjećaje, ili nas navode na razmišljanje, razdrmaju i izbacuju iz uobičajene sigurnosti i potiču na hrabrost.


Ipak, možda je sve to jedna, ista razina, ona na kojoj se svi ti osjećaji objedinjuju i obuzimaju nas, ohrabruju, tješe i u nama vraćaju vjeru u humanost i dobrotu. Ništa manje vrijedne ove pjesme ne bi bile bez referiranja na jazz, ali on u njima živi posve prirodno. Doima se kao da bez jazza Ivana u svojim pjesmama ne bi bila potpuna, ne bi dala »All Of Me«, kao što glasi naziv jedne od njih – i jednog jazz standarda.


Koliko se jazz glazba petlja u vaš život?




– Upetljala se krajem srednje škole. Glazba je tijekom odrastanja moje generacije bila određeno sredstvo identifikacije i sve nijanse su se mjerile zlatarskom vagom. Ponor između poklonika Zeppelina i Stonesa bio je gotovo nepremostiv. U društvenom smislu za nas je puno više vrijedila ona »reci mi što slušaš i reći ću ti kakav si«. Moje slušanje glazbe počelo je s rockom, a imala sam tu sreću da je u trenutku kada sam aktivno počela izlaziti i odlaziti na koncerte još uvijek radio čuveni B.P. Club, a u Boška Petrovića koji je sjedio na čelu stola usudili smo se pogledavati samo kratko jer smo zaista bili mali.


Ondje sam slušala prve jazz izvedbe uživo i to mi je bilo jedno od najljepših slušalačkih iskustava. U samom početku, prije nego sam počela uživati, jazz mi je išao na živce jer nisam mogla ponutriti svo bogatstvo i nijanse tog žanra, bio je previše kompliciran, prilično intelektualan, ali samim time i privlačniji od svega što sam do tada slušala. Malo po malo, kao što to uvijek bude s teškim i kompliciranim ljubavima, ispostavilo se da je za mene prava.


Kako se petlja u vaš posao?


– Ako mislite na pisanje proze ili poezije to bih onda samo uvjetno nazvala poslom jer pojam posla nosi uz sebe neka značenja koja ne bih vezala uz umjetničko stvaranje. U tom smislu rekla bih da se u moje stvaranje jazz petlja s jedne strane na razini inspiracije, a s druge, možda će zvučati malo čudno, kad osjećam da dobro pišem, čini mi se kao da ispod prstiju imam klavirske tipke umjesto tipkovnice. Atmosfera koja je stvorena glazbom kompatibilna je atmosferi koju stvara dobra poezija ili proza. Ponekad prije pisanja slušam glazbu jer mi se čini da mi je u stanju proširiti svijest pa iako se to ne može izmjeriti, ja sam odabrala vjerovati da mi pomaže.


Poezija je prostor slobode


Koliko su u vašem pisanju zastupljena neka od načela jazz glazbe: sloboda, demokracija, improvizacija, spontanost, rizik, stvaranje u trenutku nadahnuća, na licu mjesta, intuitivno…?


– Svi nabrojani pojmovi zastupljeni su u mnogim vrstama umjetnosti, a što se tiče književnosti, improvizacija, spontanost i rizik svakako su najbliži poeziji. Tako mi se učinilo prirodno kombinirati pjesme koje su objavljene u zbirci »In a Sentimental Mood« s naslovima nekih jazz standarda koji su se tijekom godina zakopali duboko u meni.


Kako naslovi, možda i tekstovi, jazz standarda korespondiraju s vašim pjesmama?


– Pokušala sam se poigrati na nekoliko razina, a najviše na onoj da značenje posuđenog naslova bude kontrapunkt sadržaju same pjesme, da nešto što je dobro poznato – naslov jazz standarda – funkcionira tako da zajedno s mojom pjesmom iznevjeri očekivanja čitatelja. Ako postoji nešto što svjesno volim raditi u poeziji to je svakako iznevjeravanje horizonta očekivanja, ali na onaj dobar način koji će čitatelju otkriti neki novi kut gledanja na svijet i pomaknuti granicu.


Zašto ste nekim pjesmama nadjenuli upravo te nazive?


– Bilo je i malo sebičnosti u tome, užitka u ponovnom preslušavanju meni dragih kompozicija i užitka u davanju poznatim glazbenim djelima novo čitanje. Naravno, ne zanosim se time da su moje pjesme nazvane po pjesmama Dukea Ellingtona ili Billie Holiday njima dale nešto što im treba, ali lijepo mi je zamišljati da će netko tko bude čitao moju poeziju, a inače nije veliki ljubitelj jazza, poželjeti otvoriti ta još jedna vrata koja sam simbolički stavila ispred svojih pjesama.


Koliko jazz ima udjela u vašim pjesmama u pogledu ritma, melodije, karaktera, nadahnuća…?


– Teško je to ocijeniti. Volim misliti da ima u onom smislu kada jednu atmosferu, pritom mislim na atmosferu koju stvara jazz muzika, preselimo u žanr poezije. Moja je želja bila ispisati poeziju koja ima značajke jazza, a to je upravo ono što sam već spominjala; da bude prostor slobode, osjećajnosti koja nije površna, improvizacije koja proizlazi iz dobrog poznavanja onoga što radite, snažna i intelektualno poticajna.


Otkrivanje tajni svijeta


Prevladava li kod vas uvijek ili samo ponekad sentimentalno raspoloženje kao u naslovu knjige?


– Ipak ne uvijek, prepustiti se samo sentimentalnosti koja u svom osnovnom značenju predstavlja podložnost osjećajima i dubokom duševnom proživljavanju, značilo bi isključiti racionalnost koja nam je potrebna kako bismo donekle uspješno funkcionirali u svijetu. Međutim bez sentimentalnosti koja daje boje našem pamćenju, uspomenama, odnosima, racio ne bi imao čime upravljati. Treba pronaći onu zlatnu sredinu, da pokušam to jazzistički uobličiti, postići savršenu tehniku i kombinirati je s dubokim osjećanjem svijeta oko nas. Iz toga, po mom mišljenju, proizlazi dobra glazba, poezija, pa u konačnici i dobar život.


Kako to John Coltrane potiče osjećaj hrabrosti?


– U mojoj pjesmi naslovljenoj »In a Sentimental Mood« Coltrane predstavlja hrabrost bivanja osjećajnom osobom u grubom i prostom svijetu.


Možete li navesti vaše najomiljenije stvari, osim onih iz pjesme »One Of My Favorite Things«?


– Teško mi je izdvojiti samo nekoliko budući da ih je toliko puno, a i omiljene stvari uvijek imaju veze sa životnim razdobljem u kojem se nalazim. »In a Sentimental Mood« svakako je jedna od omiljenih kao i sve ostale kojih sam se dotakla u zbirci pjesama, možda prije da navedem glazbenike koje dugo i često slušam; John Coltrane, Charlie Parker, Billie Holiday, Charles Mingus, Herbie Hancock, Ella Fitzgerald, Django Reinhardt.


Zašto baš Charlie Parker, kao u pjesmi »For Ch. P. Bird«? Može li Birdov kult pomoći u otkrivanju tajne života?


– Charlie Parker je pomicao granice u glazbi, osim što je bio sjajan muzičar imao je i nevjerojatno težak život obilježen tragedijama te brakom s plesačicom Chan Woods. Njihova inspirativna priča koju je osim ljubavi obilježilo i to da su u tadašnjem američkom društvu bili par koji se mnogima nije sviđao, on je bio crnac, a ona bjelkinja, smrt njihova djeteta, posvećenost umjetnosti, svi ti elementi ne postoje izvan njegova stvaranja. To je upravo ono što može pomoći u otkrivanju tajni svijeta, kako biti u njemu tako okrutnom kakav jest, kako stvarati i živjeti, kako se boriti sa svime. Iza njih ostala je i knjiga »My life in E-flat« koju je o tom životu napisala Chan Parker, a objavljena je 1999. u godini njezine smrti.


Poticajan strah


What a little moonlight can do – to you? (Što malo mjesečine može učiniti – za tebe?)


– Prilično poetično i teško pitanje. Mislim da na njega ne mogu odgovoriti izvan te pjesme koju sam napisala, posudivši naslov one koju je izvodila Billie Holiday. Radi se o nekim trenucima u životu kad obratimo pažnju na mjesečinu i ostanemo u čudu da oko nas postoje svi ti silni fenomeni, veliki svjetovi, neobjašnjive sile veće i starije od nas, a mi smo zagledani samo u sebe. Što smo stariji tih je trenutaka manje, a pritom mjesečina ne mora biti shvaćena doslovno, nego sva ona čarolija prirode i njezine metafizičnosti koja je stalno oko nas, ali uglavnom prolazimo mimo nje.


Pruža li blues utjehu, pogotovo kad razmišljamo o njezinom, kao u jazz standardu »Billie’s Blues«, ali i u vašoj pjesmi u kojoj propitujete fenomen poraza? Priznajete li poraz?


– Ponekad priznajem poraz, ali više sam sklona gledati na život kao na niz malih i ponekad malo većih pobjeda i poraza. Ne vjerujem u definitivan poraz dokle god nije kraj, jednako tako ni u definitivnu pobjedu. Najviše od svega vjerujem u ravnotežu između tih dvaju stanja. Ono što može biti uvjetna pobjeda jest da svaki put kad smo poraženi ili kad pobijedimo iz toga naučimo nešto novo o sebi ili svijetu, po mom mišljenju to vodi u uspostavljanje ravnoteže. U mom slučaju utjehu najviše od svega pruža umjetnost, a onda svakako i blues.


Što bi bilo kad bi strah prestao, čime ste zaokupljeni u pjesmi »Jedini«?


– Da se malo poigram poznatim stihom iz Krležinih »Balada«, nikad nije bilo da straha nije bilo i vjerojatno nikada neće postojati život i vrijeme bez straha. Strah je imanentan čovjeku, potreban, drži nas na oprezu, katarzičan kad se suočimo s njim i paralizirajući ako nad njim izgubimo svaku kontrolu. Kada bi prestao vjerojatno bi nestao i život ljudi koje poznajemo u ovom smislu i nastupilo bi nešto drugo što mi je u ovom trenu nezamislivo. Strah je strašan kad postane važniji i veći od one moguće situacije koja nam se čini nepremostivom, ali dobar i poticajan kad ga prepoznamo i pripitomimo. Onda od njega nastane pjesma.