Osvajač Man Bookera

Ben Okri ekskluzivno za Novi list :’Kratka priča je kvantna umjetnost’

Ben Okri

Foto Davor Kovacevic

Foto Davor Kovacevic

Kratka priča jedno je od najoštrijih oruđa za proučavanje i razotkrivanje tajanstvene prirode naše ljudskosti. U njoj se zakoni duha pokazuju čudnima, nepredvidljivima, ali i čudesnima. To je majstorska forma



Jednom je netko pitao Borgesa što misli o Lorci, na što je ovaj lakonski odgovorio: »On je profesionalni Andalužanin.« Možda je time htio bocnuti književnog rivala. Lorca je, između ostalog, bio sjajan pjesnik i dramatičar. No, Borgesov odgovor u sebi nosi i važno upozorenje. Nijedan pisac ne želi biti profesionalni Afrikanac, ili profesionalni Hrvat ili profesionalni Amerikanac. Svaki dobar pisac želi da prepoznaš njegov jedinstveni uvid u čovjeka i svijet, kroz nemilosrdnu leću njegove umjetnosti.


Pisac mora znati vlastita iskustva pretočiti u jedinstvene svjetove mašte. Književnost se stvara, kuje i oblikuje u alkemijskom laboratoriju umjetnosti. Ali čak i umjetnost svoj tajanstveni izvor ima u svijetu. To možda objašnjava zanimanje za biografije pisaca. Želimo znati više o okolnostima iz kojih je crpila njihova mašta. Ako poznajemo uvjete, često se misli, tada bi nam i umjetnost mogla postati razumljivijom. Međutim, svaki pokušaj da se umjetnost svede na biografiju osuđen je na propast, jer umjetnost je pobjeda mašte nad biografijom, pobjeda duha nad činjenicama.


Mnogi su očevi svoju djecu učili glazbi, ali samo je jedno postalo Mozart. Mnogi su pisci trunuli u zatvoru, ali samo je jedan postao Dostojevski. Mnogi su slikari rođeni izvan braka, ali samo je jedan postao Leonardo. Mnogim je pjesnikinjama ljubav ostala neuzvraćena, ali samo je jedna od njih postala Emily Dickinson. Od biografskih činjenica možda je važnije to što su ti događaji značili u životu samog pisca. Zato nam ponekad više otkrivaju one činjenice čijem smo unutarnjem značenju ušli u trag.


Sloboda izbora




Rođen sam usred Nigerije, daleko od doma, uoči proglašenja neovisnosti. To znači da sam godinu dana stariji od svoje države. Svoju zemlju doživljavam kao mlađega brata ili sestru. Rođen sam, dakle, s nadom u bolje sutra. Smatram se djetetom mogućnosti. Taj me osjećaj nikada nije napustio. Kad si neovisan, sve je moguće. To je doba kad možemo sanjati najluđe snove o tome što možemo postati. Za mene je zato neovisnost nešto što ne prestaje. Ne svodi se na datum ili trenutak promjene; to je trajna dinamika, koja se vječno obnavlja. To znači da uvijek iznova moramo odrediti tko smo i nikad se ne miriti s time kako nas drugi definiraju. Definiramo se sami.


I zato ne dopuštam da mi govore što je moja tradicija, o čemu mogu pisati, o čemu bih trebao pisati ili kakav bih pisac ili pak čovjek trebao biti. Kad netko kaže da sam afrički pisac, tome se odmah suprotstavim. Kažem da sam pisac koji se rodio u Africi. Ono tko sam, ono što sam odlučio biti, važnije je od toga gdje sam se rodio. Naglasak stavljam na radikalnu prirodu moje slobode izbora. To je za mene neovisnost. I to je za mene solidarnost. Ali ne solidarnost koja mi je ideološki nametnuta, nego solidarnost koju mi nalaže vlastita ljudskost. Solidarnost za koju sam se opredijelio u skladu s onime što vidim u svijetu. I čin gledanja mora biti neovisan. Svatko mora vidjeti za sebe. Ne dopustiti drugima da vide za njega.


Za mene neovisnost podrazumijeva golemu odgovornost, odgovornost za to da budeš iskren, da jasno vidiš i da se boriš za ono najbolje za svoj narod i za cijeli ljudski rod. Ali neovisnost ovisi o slobodi. Moramo, prije svega, biti slobodni. Nije dovoljno biti slobodan za nešto. Treba biti slobodan duhom. Neovisnost nije izolacija. Ona je sloboda da se dostigne najviše što se može u svojoj ljudskosti, u svojoj umjetnosti, u svojoj ljubavi, u svojem prijateljstvu, u svom životu. Bez vizije neovisnost ne znači ništa. Smatram da je vizija iznimno važna. Kad bi naši vođe imali viziju, svijet bi bio na pola puta do raja. Kako sada stoje stvari, češće je na pola puta do pakla.


Rasizam i tribalizam


Budući da sam rođen usred Nigerije, nikako ne mogu biti tribalist. Teško mi je vjerovati u plemenske mitove koji jednom plemenu omogućavaju da negativno gleda na drugo. Rasizam, kakav god bio, proizlazi iz tribalizma. Proizlazi iz uvjerenja da je naš narod, sam po sebi, bolji od drugih, i o tim drugima onda pričamo ružne priče, i bojimo se da će nam djeca s njima sklapati brakove, i činimo sve što je u našoj moći da ih podčinimo ili čak da ih poništimo. To je neprihvatljivo.


Dijete sam Nigerijskog građanskog rata i vidio sam kako destruktivne ideje o plemenima vode do genocida. Zato ne podnosim nacionalizam, tribalizam ili bilo koji -izam koji neki narod tjera da misli da je bolji od drugog, ili bilo koji -izam koji ga tjera da misli da je nadmoćan. Svaka pomisao o nadmoći otvara put genocidu. Postoje mnoge vrste genocida. Onaj kojim pokušate s lica zemlje izbrisati tijela onih koji vam nisu po volji. Ali, i oni drugi, kojima želite istrijebiti mogućnost njihova postojanja na ovome svijetu, oni kojima satirete vrijednost njihove ljudskosti, njihove umjetnosti, njihove različitosti, njihove kulture, njihovih snova. Nazovimo to nevidljivim genocidom. Drugo ime za nevidljivi genocid je rasizam.


Mašta i vizija


Postavljati pitanja znači pitati se o alternativama. Zamisliti mogućnost alternative znači početi život maštanja. Mašta i vizija za mene su povezane. Moraš moći vidjeti da postoje alternative. Moraš biti u stanju pomisliti da svijet, ovakav kakav jest, nije jedini moguć. Razlog zašto našim vođama nedostaje vizije proizlazi iz toga što imamo vođe koji vjeruju da svijet može biti samo ovakav kakav jest. Samo nam vizija može omogućiti bolju budućnost. Ali bez mašte, nema ni vizije.



Građanski rat u Nigeriji počeo je kad sam imao sedam godina. Ova je činjenica ključna za moju svijest. Iskusiti rat kao dijete i iskusiti ga kao odrasla osoba, dvije su vrlo različite stvari. Odrasloj osobi rat je stravičan odmak od normalnosti. Djetetu je rat još jedna trajna činjenica o svijetu. Rat sam promatrao s potpunom nevinošću. Iskusio sam ga u stanju potpune zbunjenosti. Pred mojim su očima pucali u ljude. Gledao sam kako kolju mladiće. Moja je majka pripadala neprijateljskom plemenu, pa smo rat proveli pokušavajući je sakriti. I mene su zamalo ubili.


Rat me pretvorio u nekoga tko neprestano postavlja pitanja. Od rane sam se dobi morao pitati zašto. Želio sam znati zašto se ljudi toliko mrze da se ubijaju. Želio sam znati zašto ljudi mrze ljude iz drugih plemena. Kad sam poslije otišao u Englesku, nisam si prestao postavljati ista pitanja. Zašto ljudi osuđuju druge zbog boje kože, staleža ili spola? Zašto ljudi tako razmišljaju o drugima? Rat me pretvorio u kroničnog postavljača pitanja. Mislim da me to više od bilo čega drugoga navelo na neizbježan put koji će me dovesti do pisanja. Bilo je i drugih razloga koji su vodili do života ispunjenog pisanjem, ali ovaj je vjerojatno glavni.



Kad me pitaju koja je vrijednost književnosti, kažem da nam književnost obnavlja maštu i duh. Svaka je priča alternativna stvarnost. Svaka nam priča govori da svijet može biti drukčiji, može biti bolji. Svaka nam priča govori da se iza posljedica onoga što činimo i onoga što potajice zamišljamo krije neporeciva logika. Svaka priča skrivene misli čini vidljivima. Svaka nam priča govori da će ono skriveno biti razotkriveno i da su naši život vanjski iskaz naših najskrivenijih namjera. Priče nas uče da ne možemo pobjeći od onoga tko smo. Ali priče nas uče i da se možemo promijeniti i da smo baš mi neumorni pokretači promjene. Priče otkrivaju tajanstvenu prirodu naše nutrine, svih blaga koja u sebi nosimo, koja mogu postati ljestve kojima ćemo se polako uspeti do raja ili strojevi koji će u našim životima proizvesti pakao.


Kratka priča jedna je od najoštrijih leća za proučavanje, za razotkrivanje tajanstvene prirode naše ljudskosti. Kratka priča je kvantna umjetnost u kojoj se zakoni duha pokazuju čudnima, nepredvidljivima, ali i čudesnima. To je majstorska forma. Zato sam ovdje na ovom međunarodnom festivalu kratke priče, da podijelim s vama svoju fascinaciju ovom malom, čarobnom umjetnošću.


(Piše: Ben Okri. S engleskog prevela Una Krizmanić Ožegović)