Različite, a opet slične

Riječke Eve Peron: Elena Brumini i Leonora Surian Popov o pripremama za kultni mjuzikl

Danijela Bauk

Foto D. Šokčević

Foto D. Šokčević

Elena Brumini: Razlikujemo se karakterno, vokalno i fizički, ali smo pripremale istu Evitu. Puno smo i privatno radile kako bi jedna drugoj pomogle nadopuniti pjevačke i plesne trenutke Leonora Surian Popov: Svaka od nas donosi svoju interpretaciju svih onih informacija koje smo dobili u ovih nekoliko mjeseci rada na ovom projektu



Nakon hita »Sunset Boulevard«, sve kreativne snage HNK Ivana pl. Zajca prvi put u Hrvatskoj postavljaju mjuzikl »Evita« Andrewa Lloyda Webbera i Tima Ricea. Izrazito popularan mjuzikl s četrdeset godina izvođenja na Brodwayu, dobitnik više od dvadeset nagrada, preveden na četrnaest jezika, »Evita« je predstava koju se ne smije propustiti. U ukupno šest izvedbi u siječnju zasigurno će osvojiti srca gledatelja i ponoviti uspjeh mjuzikla »Sunset Boulevard«. Mjuzikl režira Argentinka Renata Carola Gatica, pod dirigentskom palicom i u prepjevu maestra Igora Vlajnića, dok ulogu Evite igrat će izvrsne Leonora Surian Popov i Elena Brumini.


Premijera »Evite« samo što nije. Vjerujem da u ansamblu uzbuđenje raste iz dana u dan?


Leonora: Da… Jako smo svi uzbuđeni, vjerujem da će predstava biti pravi spektakl. Atmosfera u ansamblu je super i svi jedva čekamo da podijelimo naš rad s našom publikom.




Uloga slavne prve dame Argentine jedna je od najomiljenijih uloga u mjuziklima uopće. Kako je biti u Evitinim »cipelama«?


Leonora: Velika je čast utjeloviti tako kompleksan lik, kao što je bila Eva. Od mlade ambiciozne djevojke sa sela do najmoćnije žene na svijetu u samo nekoliko godina, to mora nositi sa sobom veliku snagu, volju, strast, karakter i predanost.


Dobri partneri


Koji su najveći izazovi ove uloge?


Leonora: Kao prvo riječ je o stvarnoj osobi, tako da prvi izazov je uopće istražiti tu čudesnu ženu i probati je čim vjernije utjeloviti na sceni, a kako je riječ o mjuzikl Andrewa Lloyda Webbera, drugi izazov je otpjevati čim bolje skladbe, a nakon toga i plesati koreografije Tihane Strmecki i Damiana Cortesa… Da ne kažem da na sceni dok pjevamo izmjenjujemo devet prekrasnih kostima koje je osmislila Sandra Dekanić… Tako da izazova je puno, ali to i jest ljepota ovoga posla.


Elena: Velika je odgovornost igrati povijesnu ličnost, a posebno osobu koju su prozvali sveticom. Nisam nikad ni pomišljala da bih se jednog dana mogla susreti s ovakvom ulogom, Evin život je bio kratak, ali prepun događaja. Morali smo izabrati kako ćemo koji trenutak prikazati. Između ambicije, fatalne ljubavi, politike i bolesti, svih jakih i bitnih elemenata u priči, pravi je izazov prelaziti iz scene u scenu i svakom trenutku dati prostora i težinu koju zahtjeva. U takvim trenucima je iznimno važna kondicija pa sam se u nekom trenutku povukla iz društvenog života. Hm, možda je to bio najveći izazov (ha, ha).


Obje ćete utjeloviti Evitu. Koliko se Leonorina i Elenina Evita razlikuju, a koliko su slične? Vjerujem da je svaka od vas u ulogu unijela dio svojeg osobnog viđenja te slavne prve dame?


Elena: Razlikujemo se karakterno, vokalno i fizički, ali smo pripremale istu Evitu. Puno smo i privatno radile kako bi jedna drugoj pomogle nadopuniti pjevačke i plesne trenutke. Bit će zanimljivo pogledati obje podjele jer nismo same u tome. Dobar partner zlata vrijedi pa tako i naši Cheovi i Peroni.


Leonora: Mislim da bi našoj publici baš zbog toga moglo biti zanimljivo doći na oba dvije izvedbe… Svaka od nas donosi svoju interpretaciju svih onih informacija koje smo dobili u ovih nekoliko mjeseci rada na ovom projektu.


Evita je jedna od najpoznatijih prvih dama u povijesti, smatrana je sveticom, simbolom emancipacije žena, jednom od najvećih vođa borbe za dostojanstvo radnika. Kako je vi doživljavate?


Elena: Baš takvu ju doživljavam. Njena borbenost i snaga su me se najviše dojmile. Eva Peron je u ovoj priči bila moja učiteljica. Ponekad prerano odustajemo od snova. Tužno je kad nestane strasti. Mislim na strast prema poslu, djeci, životu općenito. Bez nje život nema smisla. Kod Evite nije bilo predaje do zadnjeg trenutka.


Leonora: Svakako je bila jedinstvena, toliko moćna da su čak nakon njene smrti morali preseliti njeno tijelo iz Argentine, jer je i kao mrtva bila prejaki simbol. Takav lik ne može, a da ne izazove divljenje.


U procesu izgradnje legende o Eviti, posebice u zemljama izvan Latinske Amerike, važan utjecaj svakako je imao mjuzikl Andrewa Lloyda Webbera i Tima Ricea, »Evita« (1978.), te kasnije i istoimeni hollywoodski uradak Alana Parkera (1996.), u kojemu je ikonu glumila ikona – Madonna. Mislite li da će publika uspoređivati riječku »Evitu« s onom filmskom? I je li prednost što publika ima već neku predodžbu kako bi »Evita« trebala izgledati i zvučati?


Leonora: Na početku sam i ja tražila inspiraciju gledajući hollywoodski film, ali što sam više istrazivala lik, to sam se više udaljavala od romantične verzije Eve iz filma. Imamo tu sreću da nam je režiserka Renata Carola Gatica, Argentinka koja insistira na tome da Eva bude čim vjernija onome što je bila: djevojka sa sela, neprofinjena, djevojka iz naroda, s iskrenim osjećajima prema Peronu i Argentini.


Elena: Uvijek će biti onih koji očekuju kopiju filma i onih koji dolaze nadajući se originalnom mjuziklu. Doživljaj filma se ne može mjeriti s energijom i emocijom koju ćete osjetiti u kazalištu. Barem što se mjuzikala tiče. U filmovima se često izostave neke scene kako bi skratili trajanje. Nisam ljubitelj mjuzikla na platnu baš zbog toga. Često ih pogledam kao domaću zadaću ali doživljaj u kazalištu je nezamjenjiv.


Renatina strast


Kako je bilo raditi Renatom Carolom Gatica na razvoju uloge? I je li do izražaja došao njen argentinski temperament i strast?


Leonora: Da, jest! Renata je prava Argentinka! A njena strast prelazi na sve nas… Iako je riječ o mjuziklu, njezin pristup je puno dublji, dramski, i s pravom je od nas zahtijevala puno detaljnije istraživanje Evinog života, nije pristala na površno prikazivanje njenog lika.


Elena: Čini mi se da je argentinski temperament sličan mojem talijanskom. Čim smo to shvatile već smo bile bliskije liku. Renatin pristup materijalu je isti kao prema bilo kojem dramskom tekstu što je zadovoljilo i našu potrebu da se pokažemo i kao dramske glumice. Iza nas je kvalitetan i temeljiti grupni rad na kojeg možemo biti ponosni.


Nakon uspjeha »Sunset Boulevarda«, još jedna uspješnica Andrewa Lloyda Webbera na daskama riječkog kazališta. Publika uživa u mjuziklima?



Foto Dražen Šokčević


Foto Dražen Šokčević



Elena: Mjuzikl ima brojnu publiku kako u Rijeci, tako u cijeloj Hrvatskoj. Često me pitaju kada će neki mjuzikl i zašto ih ne pripremamo češće. Ono o čemu nitko ne govori jest trošak i priprema potrebna da bi se dogodila ta magija. To su mjeseci rada, a godina ih ima samo 12.


Leonora: Meni je osobno to jako dragi žanr, tako da se nadam da ćemo nastaviti s produkcijom mjuzikala.


Povratkom ovog žanra nastavlja se tradicija riječkog kazališta koje je od 1971. do 1976. imalo i Reviju mjuzikla, koju je inicirao i vodio maestro Dušan Prašelj, a koja je Rijeku je učinila mekom glazbenog teatra tadašnje države?


Leonora: Da, mislim da postavljamo dobre temelje da i dalje bude tako.


Elena: Ne znam je li to možemo nazvati povratkom. U riječkom kazalištu sam od 2005. i bilo je mjuzikala kao što su »Nunsense«, »Aggiungi un posto a tavola«, »Opera za tri groša«, »Glembajevi«, »Jalta, Jalta«. Nemamo ih možda često kao u Zagrebu, ali smo mali grad sa samo jednim kazalištem.


Dobar prepjev


Kao i »Sunset Boulevard« i »Evita« će biti pjevana na hrvatskom. Redateljica Gatica kazala je kako inzistira na hrvatskim verzijama slavnih mjuzikla jer je riječ o formi koja prvenstveno priča priču?


Leonora: Dobar prepjev za obje predstave napravio je maestro Igor Vlajnić, koji je ujedno i dirigent. Kao glumica se slažem s Renatom da je bitna priča, koja mora biti razumljiva i stoga podržavam hrvatsku verziju mjuzikla i vjerujem da tom žanru apsolutno treba pristupiti i dramski.


Elena: Mjuzikl se zapravo ne razlikuje puno od dramskog teksta osim što se većina scena odvija kroz glazbu i pjevanje. Svuda se u svijetu mjuzikli prevode pa tako i kod nas. Pitam se bismo li imali toliko publike da igramo mjuzikl na engleskom. Na sceni se događa sve u bržem ritmu nego u operi pa bi s titlovima bilo jako teško pratiti radnju. Maestro Vlajnić je napravio dobar prepjev i vjerujem da će publika biti zadovoljna.


»Evita« je mjuzikl koji u velikoj mjeri počiva na argentinskom temperamentu i strasti, tangu. Kako ste ga vi doživjele?


Elena: Baš tako. Jasno je da sam strastvena prema mjuziklu općenito pa tako i prema ovome. Leonora i ja smo toliko vremena provele mimo proba razgovarajući o Eviti jer te njena priča potpuno obuzme. Prava je privilegija da smo imali redateljicu Argentinku.


Leonora: Tango me uvijek fascinirao. To je izričaj jednoga naroda i to se vidi i u predstavi. Sjećam se kako su na jednoj probi, dok su pričali i dogovarali se među sobom, redateljica Renata i koreograf Damian Cortes, lagano zaplesali, kao da je to dio njihovog razgovora i onda stali i nastavili pričati, kao da ništa nije bilo. Tada sam shvatila što traže od nas i što je zapravo tango.


Zahtjevna forma


Mjuzikl djeluje kao ležerna forma, no on je istovremeno i iznimno zahtjevan žanr, uključuje glumu, pjevanje i ples. Što vam je u ovom kontekstu bio najveći izazov?


Leonora: Dosta sam mjuzikla radila do sada, tako da poznajem specifičnosti ovoga žanra. Osim dramskoga dijela, moramo razmišljati na koreografije, na pjevanje, gledati dirigenta i biti usklađeni s orkestrom, ali na sve se to kroz probe postepeno pripremamo. Puno je tu izazova, ali volim si stalno pomicati granice.


Foto Dražen Šokčević


Foto Dražen Šokčević



Elena: Zapravo je nezahvalno govoriti o izazovima kad je sve toliko zahtjevno da, ako izvođač nema dobru pripremu u glumi, plesu i pjevanju, teško može biti performer. Za mene je raspon koji uloga Evite zahtjeva bio uspon koji sam savladala u ovom projektu, što slušajući druge izvođače, a nešto uz pomoć maestra Igora Vlajnića. Artikulacija je ključna i ponekad »zaguljena«, intonacija, podtekst, preciznost u ritmu i pokret izveden do kraja se podrazumijevaju. Taj žanr ne treba shvatiti olako i kada misliš da si našao ključ, ne smiješ se opustiti nego nastaviti s treningom i insistirati na svakom detalju.


Elena, ples je sastavni dio vašeg umjetničkog izraza?


Elena: Plesa nikad dosta. Nikad! Plesala bi još da je dan malo duži, recimo nekih 24 sata. Kroz ovaj projekt sam se vratila u plesne dane. Jela sam uglavnom sjemenke i laganu hranu kako bi uvijek bila spremna skočiti na scenu i plesati ili pjevati. Često sam bila gladna, ali zato puna energije (haha).


Leonora, u vašem slučaju to je pjevanje?


Leonora: Da, pjevanje je nekako bio nezaobilazan faktor već iz djetinjstva, direktno i indirektno moj otac Giorgio je utjecao na mene i moju braću, i školovao naše glasove: volim kada imam priliku spojiti pjevanje i glumu. Za to sam se školovala i divno je to kada se pruži prilika da se iskažeš u pravim ulogama…


»Evita« nije samo glazbena priča o argentinskoj prvoj dami, niti samo ljubavna priča Eve Peron, rođene Duarte, i Juana Perona, već i politička priča. Koliko taj dio dolazi do izražaja u riječkoj »Eviti«?


Leonora: Naglasak riječke Evite je isključivo na Evi. Svi ostali likovi su u njenoj funkciji. Pričamo njenu životnu priču – od 15. godine pa do njezine smrti, što svakako uključuje i njeno političko djelovanje, s naglaskom na njenu karizmu, ljubav prema Peronu, prema Argentini, te na ljudski i bliski odnos koji je imala s narodom.


Elena: Aktivnost na političkoj sceni je neizostavan dio priče. Zato je i postala Evita. Na publici je da dođe i procijeni jesmo li dovoljno prostora dali tom dijelu i kako smo ga ispričali.


Smatrate li da se teatar u određenoj mjeri mora baviti društvom koje nas okružuje, u kojem živimo?


Leonora: A zašto ne?


Elena: Teatar sigurno treba educirati, propitkivati, kritizirati, zabaviti, »nahraniti« gladnu publiku. Trebalo bi još puno toga, ali samo jedno kazalište teško može zadovoljiti svaku publiku u jednoj sezoni.


Rijeka je divna i jedinstvena


Ušli smo u veliku godinu za Rijeku, tek dvadesetak dana dijeli nas od otvaranja Europske prijestolnice kulture. Što vi kao umjetnice očekujete od riječke 2020. i projekta EPK?


Elena: Nadam se bogatom umjetničkom programu u gradu i zanimljivim poznanstvima.


HNK Ivana pl. Zajca jedan je od nositelja projekta EPK. Što publika može očekivati?


Leonora: Velika su očekivanja, a sudeći po rasporedu proba i predstava koji me čeka i programa koje ima naše kazalište i grad, mislim da će moja očekivanja biti ispunjena i da će publika biti jako zadovoljna.


Što vi želite da gradu ostane nakon 2020. godine?


Leonora: Voljela bih da nas zapamte po našoj multikulturalnosti, po programu koji ćemo ponuditi, po prekrasnom gradu kojeg imamo i po sadržajima koje nudimo… Rijeka je divna i jedinstvena.


Elena: Nadam se da će ostati druženja, da će se roditi nove ideje za projekte i još bogatiji program u cijeloj regiji.