Svi zadnjih godina idu u Irsku, pa su tako nedavno u tu »obećanu zemlju« otišli i glumci riječkog Gradskog kazališta lutaka, ali srećom ne da tamo i ostanu već da se vrate i to s nekim novim znanjima i iskustvima kojima će i Rijeku i svoju matičnu kuću učiniti posebnima. Naime, glumci-lutkari Damir Orlić, David Petrović i Alex Đaković u irskom su Galwayu, gradu koji s Rijekom 2020. dijeli titulu Europske prijestolnice kulture, sudjelovali na edukaciji o senzornom kazalištu pokušavajući pronaći odgovor na pitanje: »Kako napraviti predstavu koja će biti prilagođena djeci s različitim poteškoćama u razvoju?«. Program »Hear Our Voice«, odnosno »Čujte naš glas«, u kojem su sudjelovali na poziv organizacije Galway Autism Partnership i tima Galway 2020., im je kroz predavanja, radionice i susrete s autističnom djecom otvorio, kako sami kažu, jedan posve novi svijet.
– Čini mi se najvažnijim to što nam je ova radionica na neki način razbila predrasude o tome kakva zapravo predstava za djecu s posebnim potrebama treba biti i kako se takva predstava treba raditi. Imali smo sreće raditi s Timom Webbom, sjajnim britanskim redateljem koji se već 35 godina bavi kazalištem za djecu, a zadnjih 15 godina senzornim kazalištem za djecu s posebnim potrebama i sigurno je broj jedan u svijetu na tom području – objašnjava Damir Orlić.
Fascinantni rezultati
Osnova takvih predstava, kažu nam riječki glumci-lutkari, mora biti interaktivnost, djeca moraju biti dio predstave i moraju kroz razne osjete doživjeti predstavu, bilo da se radi o dodirima, mirisima, zvuku… Uz to, važno je stalno imati na umu kako smisao i uloga tih predstava nije terapija već primarno – zabava.
Riječki glumci-lutkari su uvjereni kako bi predstave senzornog kazališta vrlo brzo došle do svoje publike.
– Na početku bi sigurno trebalo neko vrijeme, ali tako je sa svim novotarijama na repertoaru. Evo, primjerice, predstava »Gdje su nestale čarapice?« namijenjena djeci do 3 godine je na početku krenula nešto sporije, a sada je toliko popularna da bi je mogli igrati stalno koliko zainteresirane publike ima. U godinu dana smo je odigrali već 60 puta i možemo slobodno reći da je predstava apsolutni hit – objašnjava Damir Orlić.
– Djeca moraju uživati u njima i obavezno sudjelovati, a ako nakon svega toga na kraju posljedice na njih budu terapeutske i ako djeca nauče nešto novo, to je super. Ali, naglasak je na zabavi i interaktivnosti – kaže Orlić.
Ovi članovi ansambla Gradskog kazališta lutaka Rijeka vrlo brzo po dolasku dobili su priliku u praksi iskušati kako je raditi s djecom s posebnim potrebama; u ovom slučaju radilo se o šest dječaka u dobi od 4 do 6 godina, različitog spektra autizma, a rezultati su bili fascinantni.
Primjerice, jedan od dječaka ima problema sa spavanjem, ali se zahvaljujući lutki Spavaču, kojeg su riječki glumci osmislili, uspješno smirio i na koncu zaspao dok je drugi, koji ima česte napade agresije, Spavača – grlio. Učiteljice koje inače vode tu djecu nisu mogle vjerovati – istog časa su slale video isječke roditeljima, a jedna od njih je toliko emotivno doživjela cijelu situaciju da nije mogla suspregnuti svoje suze.
– Mi zapravo dok samo radili s tom djecom nismo znali njihove dijagnoze, tek smo ih na kraju saznali. Jedan od dječaka je sudjelovao u našem programu samo 10 od ukupno 30 minuta, mislili smo da ga nismo uspjeli zainteresirati, ali onda su nam rekli da on inače izađe iz sobe kad dođu nepoznati ljudi. Tako da je tih 10 minuta što je proveo s nama ne uspjeh, nego zaista ogromna stvar! – kaže Alex Đaković.
Izvođač predstava namijenjenih djeci s posebnim potrebama ne mora nužno znati točnu dijagnozu, ali mora biti spreman na promjenu plana. Naime, čak i ako se neka predstava ili lutka jednom svidjela nekom djetetu ne znači da će mu se svidjeti i drugi puta, a kao što smo već naglasili, s obzirom na potrebnu interaktivnost, odnosno činjenicu da djeca sudjeluju u svemu što se događa, glumci se moraju moći prilagoditi i izmijeniti planirani tijek predstave. Uz to, u ovakvom pristupu kazalištu djeca su često uključena i u proces nastanka predstave kako bi se vidjelo kako reagiraju na različite zvukove, materijale i slično.
– Trebalo je obratiti posebnu pažnju na to kako takva djeca razumiju i reagiraju na kazališne efekte i animaciju predmeta. Već nakon nekoliko dana rada mogle su se vidjeti promjene kod pojedinaca u smislu pristupa i odnosa glumac-lutka-publika. Njihov iskreni osmijeh i sreća koja je iz njih izlazila iz mene kao glumca-lutkara izvlači ono najbolje i daje smisao mom radu – ističe David Petrović, dodajući kako sada drugačije gleda i na već postojeće predstave na koje su dolazila djeca s posebnim potrebama.
Važnost interaktivnosti
Kazalište namijenjeno djeci s posebnim potrebama ne može nikako, upozoravaju naši sugovornici, biti komercijalno, odnosno financijski samoodrživo. Takve su predstave namijenjene vrlo malom broju publike. Primjerice, predstava »Splish Splash« odvija se u bazenu, uključuje tri svirača i tri glumca, a namijenjena je za samo dvoje djece. S obzirom na potrebu za konstantnom interaktivnosti, koju su naši sugovornici nekoliko puta istaknuli kao ključni aspekt, gotovo je nemoguće da u publici bude više od pet do šest djece. Iz svih tih razloga takav rad mora biti posebno financiran, što s obzirom na širu društvenu korisnost i efekte koje ima za svako od te djecu, ne bi smjelo uopće biti upitno.
Damir Orlić, David Petrović i Alex Đaković na radionici »Čujte naš glas« u Irskoj su proveli tek šest dana, ali su unatoč kratkoći posjeta i detaljno isplaniranim i brojnim obavezama uspjeli osjetiti duh Irske.
– Sve je nekako uređenije, kao da postoje neka pravila kojih se jednostavno svi drže pa je sve čisto i uredno bez obzira na veliki broj turista, pubova i restorana. Posebno je fascinantna njihova gostoljubivost i otvorenost. Mi Riječani smo na glasu da smo otvoreni, ali ovo je jedna stepenica iznad. Puno je nasmijanih, pozitivnih, duhovitih ljudi, nema »hejtanja« kao kod nas – objašnjavaju nam riječki lutkari.
S obzirom da su boravili u Galwayu, koji s Rijekom dijeli titulu Europske prijestolnice kulture sljedeće godine, zamolili smo ih za usporedbu ovih dvaju gradova.
– Galway je turistički i studentski grad; od 80 tisuća stanovnika njih 40 tisuća su studenti, vrijeme je pravo britansko sa stalnim izmjenama sunca, vjetra i kiše pa su duge tamo svakodnevna pojava. Što se tiče projekta EPK-a, primijetili smo da na svakom autobusu koji vozi prema Galwayu ima oznaka vezanih za 2020., ali nije baš da je na svakom koraku jasno da su prijestolnica kulture.
Zanimljivo je da smo u jednom dućanu koji prodaje vunu, nakon razgovora s prodavačicom, odnosno vlasnicom dućana, saznali da je ona zapravo jedna od ključnih osoba za glazbeni dio programa Galway 2020 što je nama, naravno, bilo jako neobično – kaže nam lutkarski trio koji bi, čini nam se, o Irskoj mogao pričati danima. I da, spomenimo još samo da pivo zaista ima drugačiji okus u njihovim pubovima, ali to je već za neki drugi tekst…
– Vidjeli smo na kojoj je razini to u Irskoj, odnosno Galwayu, i iako su iznad nas – nije to nešto što ne bismo mogli i mi dostići, pogotovo što temelje sada imamo. Naravno, ne govorimo samo o kazalištu za djecu već i za odrasle; nadam se da će oni koji odlučuju na državnoj razini osvijestiti kolika je vrijednost takvog umjetničkog rada, a nadam se i da ćemo mi u Rijeci nastaviti s radom na tom području, to jest da će Rijeka zaraziti cijelu Hrvatsku sa sviješću o važnosti takvog rada – kaže Damir Orlić.
A planovi za to, kako objašnjava ravnateljica riječkog Gradskog kazališta lutaka Magdalena Lupi Alvir, itekako postoje.
– Senzorno kazalište namijenjeno djeci s različitim poteškoćama u razvoju će djelovati u sklopu programa Dječje kuće, Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture. Za naše glumce i naše kazalište ovo je jedno sasvim novo, dragocjeno i prekrasno iskustvo, a s obzirom na činjenicu da ćemo unutar Dječje kuće raditi upravo na području senzornog kazališta, želja nam je da se ovaj jedinstveni projekt razvija dalje s kolegama iz Galwaya i Timom Webbom te se nadamo zajedničkom nastavku suradnje u 2020. godini. Gradsko kazalište lutaka Rijeka u svakom slučaju nastavlja svoj rad na području senzornog kazališta za djecu, kao prvo dječje i lutkarsko kazalište u Hrvatskoj, a najvjerojatnije i u regiji, posvećeno upravo kazališnom radu s djecom s različitim poteškoćama u razvoju – kaže Lupi Alvir, koja je prisustvovala završnici radionice »Čujte naš glas« kada su izvedene četiri lutkarske etide koje su riječki glumci-lutkari kreirali s kolegama umjetnicima iz Galwaya, a sve pod vodstvom velikog Tima Webba.
– Oduševljena sam Webbovim pristupom senzornome kazalištu, finom radu s glumcima i glazbenicima, a moram reći i jako ponosna na izvedbu riječkih glumaca-lutkara u lutkarskoj predstavi koju su s kolegama iz Galwaya osmislili i izveli za djecu različitog spektra autizma nižih, odnosno pripremnih razreda jedne galwayske osnovne škole. Iznimno me se dojmila upravo ta, vrlo nadahnuta izvedba naših glumaca i njihovih kolega, koji su s toliko ljubavi, profesionalnosti i odgovornosti, s tolikom predanošću i posvećenošću radili i izvodili svoju lutkarsku predstavu za djecu s različitim spektrima autizma.
Bilo je zaista dirljivo i prekrasno vidjeti i doživjeti kako su se mališani odazvali na predstavu, sudjelovali u njoj, predali se zajedničkoj igri i komunicirali s glumcima – kaže ravnateljica riječkog kazališta lutaka.
Znanja i iskustva
S kratkog boravka u Irskoj, koji su financijski poduprli EPK Rijeka 2020, Grad Rijeka, Ministarstvo kulture RH, Galway 2020 i Galway Autism Partnership, riječki su se glumci vratili s pregršt impresija i što je najvažnije puni novih znanja i iskustava. Otvorili su im se, kako sami kažu, neki novi vidici o tome što se sve može napraviti za djecu i odrasle s posebnim potrebama, ali i o tome koliko njihov rad može pomoći pri integraciji takvih osoba u svakodnevni život. Vrijednost takvog rada ne iskazuje se novcem, to je hrana koja se ne kupuje u dućanu i treba se nadati da će društvo zaista prepoznati trud riječkih lutkara koji bi uspjehom projekta senzornog kazališta mogli ostvariti vrlo važan dio nasljeđa projekta Europske prijestolnice kulture. Nasljeđa koje će nam kao veliko bogatstvo ostati puno duže od 2020.
