Integralna izvedba

“Gospoda Glembajevi” Ivice Buljana u Ljubljani

Svjetlana Hribar

Glumačka podjela predstave je sjajna i to do najmanjeg detalja, što se vidi već u prvom činu, kojeg je trajanje od sat i pol – proletjelo kao tren



Redateljski rad Ivice Buljana slovenska je javnost posljednjih godina prepoznala kao iznimno vrijedan, a nagrade na Borštnikovom srečanju te najnovija – Prešernove zaklade, za 2012. godinu – otvorile su mu vrata nacionalne drame, gdje je s pomno odabranom glumačkom ekipom postavio kultno dramsko djelo hrvatskog književnika Miroslava Krleže – »Gospodu Glembajeve«.


Buljan se bavio Glembajevima i do sad, uvijek u inozemstvu, a slovenskoj je sceni namijenio integralnu verziju – predstavu koja traje s pauzama 4,5 sata i razotkriva sve nijanse Krležina teksta. Glavne uloge Buljan je podijelio između glumaca s kojima uvijek surađuje (Marko Mandić, Veronika Drolc) i onih koji predstavljaju stupove slovenskog glumišta (Nataša Barbara Gračner, Ivo Ban). Pred samu premijeru, Veronika Drolc se razbolila, u ulogu Angelike »uskočila« je mlada Tina Vrbnjak i – napravila iznimnu kreaciju.   


Angelika


Općenito govoreći, glumačka podjela predstave je sjajna i to do najmanjeg detalja, što se vidi već u prvom činu, kojeg je trajanje od sat i pol – proletjelo kao tren. Odnos između Angelike i Leonea postavljen je nevino i gotovo dječje naivno, tako da gledatelj od početka prepoznaje da se tu radi o dvije srodne duše koje se neizmijerno poštuju i vantjelesno ljube.




Angelika i Leone sjede u istoj fotelji poput dvoje djece, crnoj, kožnoj fotelji, na gotovo praznoj pozornici. I razgovaraju o minuli godinama, koje su ih odvojile od kuće Glembaj i osobnog duhovnog jedinstva… Njihov susret, iskren i radostan, postepeno iskazuje natruhe Leoneove želje za intimnijim poznanstvom, što Angelika ne odbija, dozvoljavajući mu fizičku bliskost – dodirivanje njenih ruku, lica…


Ovako postavljen odnos u trećem činu se nastavlja potpunim otvaranjem duše nesretnog Leonea, koji je rastrgan između sukoba s ocem, prezira prema sebi samome i djetinje želje za zaštitom – majčinskom i pravom ženskom ljubavlju, koju nalazi kod Angelike. Te scene Leoneova ludila u naručju Angelike, koja na trenutke pred sobom nalazi bolesnika i želi mu pomoći, a na trenutke muškarca koji će nadoknaditi sve godine pustoši u njenom srcu – najbolje su u predstavi. I po tome bih rekla da se ova Buljanova režija razlikuje od svih ovovremenih »Glembajevih« koje sam gledala.   


Otac i sin


Drugu razinu razora ima sukob oca i sina. Ignjat Glembaj, kojeg igra Ivo Ban, insistirajući na »dokazima« o preljubu vlastite žene, postepeno diže temperaturu sukoba s Leoneom, ali na neki prigušen način, što ne umanjuje tenziju sukoba, ali mu ne dozvoljava ni da se potpuno razmaše. Osobno smatram da je ovom činu i kulminirajućoj borbi dvojice muškaraca na život i smrt, količina teksta, sa svim onim njemačkim rečenicama – odmogla.


Iako su i Marko Mandić i Ivo Ban odigrali jednosatni sukob visokom tenzijom, mislim da bi učinak na gledatelja bio razorniji da se tekst fokusirao na činjenice koje su progonile Leonea čitav život, kao i Ignjatovu životnu priču koju je, s tako otvorenim prijezirom sasuo sinu u lice.   


Barunica Castelli


Barunica Castelli, koju igra Nataša Barbara Gračner, upravo je onakva kakvu zamišljamo. Lijepa i pomalo raskalašena, s površinskim šlifom dame, naizgled nezainteresirana za običan život, ali oprezna a istovremeno okretna poput pantere, kad je njena sudbina u pitanju.


U prvom je činu postavila temelje karaktera, a u trećem pokazala dva potpuno oprečna lica Barunice: razgovor s Leoneom i namjeru da ga ponovo osvoji u svakom pogledu, Gračner je odigrala bez povišenog tona – superiorno, a istovremeno molećivo, što kod mladića izaziva nemoćan bijes i završava seksulanim činom kazne. A kada se Barunica, nakon saznanja o bankrotu vraća i zatiče Leonea u naručju sestre Angelike – pretvara se u tigricu, koja je spremna na sve! Pa i na fizičku borbu za Leonea.


Sam čin ubojstva sklonjen je iza naslona goleme, crne kožne fotelje, one iste male fotelje u kojoj se susreću Leone i Angelika na početku predstave, a koja raste iz čina u čin. Kao i sat, koji otkucava vrijeme. (Scenograf je Dalibor Martinis.) Vrijeme je protuteža povijesti, neumitno protječe, briše prošlost i bilježi sadašnjost. S vremenom sve se mijenja.


No, snaga Krležine drame »Gospoda Glembajevi« ostaje.


Premijerna publika u Drami Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani, pravim je ovacijama ispratila ansambl, u kojem su izvrsne uloge još ostvarili Aljaž Jovanović kao Puba Fabriczy-Glembaj, Matjaž Tribušon kao Titus Andronicus Fabriczy-Glembaj, Silberbrandta je igrao Uroš Fürst, a u predstavi je zapaženu epizodu u međučinovima ostvarila Ditka Haberl. Izvrsne kostime potpisala je Ana Savić-Gecan, upečatljivu glazbu Mitja Vrhovnik Smrekar, a redatelju Ivici Buljanu asistirao je Robert Waltl.