41. izdanje

DANI SATIRE: Kako je protekao prvi dan slavne kazališne manifestacije

Nataša Govedić

Ilustracija: Dani satire

Ilustracija: Dani satire

U fokusu: predstava BITEF teatra »Jami distrikt« Milene Bogavac i redatelja Kokana Mladenovića, autorski projekt Arpada Schillinga »Dokle pogled seže« u izvedbi Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju te »Mrešćenje šarana« redatelja Milana Neškovića u izvedbi beogradskog Ateljea 212



Predstava »Jami distrikt« autorice Milene Bogavac i redatelja Kokana Mladenovića pogledu publike otkriva nevelik teritorij na razmeđi Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao nešto između prethistorijskog lunaparka, turističke destinacije i konc-logora, sa stanovnicima koji su radni i seksualni robovi međunarodnih korporacija koje upravljuju spomenutim »zabavnim parkom«. Razlog za nastanak parka su ostaci najstarijih kostiju ljudske civilizacije, oko čijih se turističkih kapaciteta ne uspijevaju dogovoriti tri susjedske države, ratujući za arheološko prvenstvo i nakon toga završivši pod istom međunarodnom upravom.


Svega tri veoma sugestivne mlade glumice (Isidora Simoljonović, Jelena Graovac i Nina Nešković) zadužene su predstavljati tri krajnje sebeljubiva nacionalna principa – bosanski, hrvatski i srpski – podjednako nesklona suradnji i srodno tvrdoglava u demoniziranju svojih susjeda. Na sceni su i glazbenici (grupa »Vrooom«), tako da red glumačkih izvikivanja parola često slijedi red glazbenih budnica.


Deklarativno, programska knjižica tvrdi nam da se predstava bavi »nacijama koje proizvode ratove« i »ratovima koji proizvode nacije«. Ali možda je politički točnije ustvrditi da predstava dolazi nakon recentnih ratova devedesetih godina prošlog stoljeća, trostruko poništavajući pojedinačne ratne povijesti susjedskih zemalja i tvrdeći da su njihovi nacionalizmi (kao »svačije« i »ničije« parole) identično odgovorni za današnji ropski status poratnih zemalja. Tamo gdje vlada mržnja oko malih razlika među susjedima, tvrdi predstava, pojavljuje se svako malo novi Veliki Kolonijalist, koji sva tri etno-plemena podvrgava istom ropstvu.


Veliki Fašist




Premda to sigurno stoji, problem je i u tome što se u sve tri zemlje svako malo za političkom govornicom pojavljuje i Veliki Fašist, koga nismo vidjeli na kazališnoj pozornici, a čije mrzilačke projektile po završetku ratova još uvijek nije iz ljudskih tijela izvadila ni sanirala nikakva dosljedno mirovnjačka politika. Možda je »meki« glas tog Velikog Fašista najjasnije ulovljen kad glumice igraju mehanizme skrivene ideologije, primjerice odgajateljice u vrtiću koje djeci nježno, s oblačićima na projekcijskom platnu i krilcima na leđima, objašnjavaju kako je nastala hrvatska, sprska i bošnjačka nacija, dakako vukući svoje porijeklo izravno od bogova i neupitnih muških superheroja.


Ili kad objašnjavaju ideju »narodnog teatra« koje dakako mora »iznad svega« ljubiti svoj etnicitet ili nema pravo postojati (usput retorički predvidljivo psujući Olivera Frljića kao dežurnog krivca za sve što nije dovoljno poslušničko).


Školovanje za mržnju tako se prokazuje kao školovanje za svekoliku bijedu, sluganstvo i neimaštinu. Redatelj Kokan Mladenović citira vulgarnost TV medija i priklanja mu se i samom scenskom izvedbom, koja niže deklarativne stavove i (preglasne) glazbene numere, zbog čega parodija ostaje zabavljački površna i sklona generalizacijama, umjesto da dublje zagrabi u stvarno iskustvo ljudskog stradanja.


Iako predstava inzistira na tome da smo svi isti (primjerice navodeći nam u ironičnom ključu popis riječi koje se ne razlikuju među narodima bivše Jugoslavije), temeljni impuls svake kulture nije izbrisati posebnosti, nego ispoštovati svaku malu razliku. Zato imamo toliko bogatstvo narodnih nošnji i dijalekata, baš kao i urbanih supkultura. I ta vrsta validacije jedva vidljive razlike nije nužno nacionalistička. Dapače, inzistiranje na svekolikoj istosti donosi sa sobom prijeteću uravnilovku, poznatu nam ne samo iz komuninstičkih državnih eksperimenata, nego i iz kapitalističkog projekta korporativne globalizacije.


Dublje zajedništvo


Crnogorska predstava »Dokle pogled seže« u režiji mađarskog kazališnog majstora Arpada Schillinga i izvedbi Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju vrlo čistom i intimističkom glumačkom izvedbom (navedimo imena sjajnog glumačkog ansambla: Varja Đukić, Dejan Đonović, Aleksandar Gavranić, Srđan Grahovac, Dušan Kovačević, Jelena Simić, Zoran Vujović, Nada Vukičević) dotiče i bol i smijeh ljudskog dna.


Ostati bez posla pokazuje se iskustvom koje istovremeno znači ostati bez obitelji i bez prijatelja, a okrenuti se kriminalu kao (posljednjem) sredstvu preživljavanja nikome ne donosi ništa dobra, čak ni u smislu »uspješnih« pljačkaših akcija. Naprotiv, onoliko koliko je disfunkcionalna država, pokazuju nam crnogorski glumci, toliko nam je humorno neučinkovit i kriminal.


Predstava je nastala kroz glumačke improvizacije, zbog čega svako lice na sceni ima i osobitu vrstu kredibiliteta. Ne u smislu igranja vlastitog iskustva, nego igranja onog iskustva koje se nje ili njega osobito tiče. Druga nosiva tema izvedbe je prisilna ekonomska migracija, čije naličje daje naslutiti koliko novog stradanja i mučnog rada sa sobom donosi egzil.


Formalno, predstava ne koristi nikakve posebne elemente kostimografije i scenografije (izuzmemo li guranje namještaja u uvodnoj sceni selidbene firme), ogoljujući ljudska lica pod vrlo različitim uvjetima privatnog i zajedničkog propadanja. A ljudi koje susrećemo na sceni prije su zbunjeni i dezorijentirani, nego »glupi« ili »zli«. Zbog toga temperatura predstave ostaje veoma topla. Publika napušta izvedbu svjesna dubljeg zajedništva svih socijalno nezbrinutih osoba, nekako u konačnici najsličnijih tužnim klaunovima oko kojih se stalno rasprskavaju baloni lažne nade u pravičnost matičnih institucija i država.


Prema groteski


»Mrešćenje šarana« legendarni je tekst Aleksandra Popovića iz 1984. godine i drama u režiji Dejana Mijača kojom se iste godine otvorio beogradski Zvezdara teatar. Praizvedbu ove drame dočekala je politička cenzura, serija ostavki i vraćanja partijskih knjižica, ali kasnije je tekst ipak trajao na beogradskoj pozornici kao neupitna umjetnička vrijednost.


Njegov je autor krajem četrdesetih proveo pet godina na Golom otoku, jako dobro znajući o čemu govori i piše kad je svoju dramu fokusirao na isto povijesno razdoblje: Rezoluciju Informiroa (raskid Tita i Staljina). Popović je, dakle, kritičar socijalističkog totalitarizma Titove epohe, što ni danas nije naročito popularna pozicija. »Mrešćenje šarana« rijetko se igra. Tridesetak godina nakon praizvedbe na scenu Ateljea 212 postavit će ga redatelj Milan Nešković, ali ne kao tragediju, nego kao grotesku suvremenog »govnarstva« koju su ugostili i ovogodišnji Dani satire.


Najnovijim »Mrešćenjem šarana« lete role toaletnog papira kao kakve političke konfete, a glasačka kutija iznosi se na scenu samo da bi nam u prozirnom staklu otkrila punu distopiju glasanja: hrpu WC papira na mjestu glasačkih listića. Među glumcima osobito se ističe Nenad Jezdić kao Kapetan Vasa, igrajući ideologiju i vokale »pratećih« socijalnih uzvika u komunikaciji, koji idu mimo, iznad i ispod bilo kakvog izgovorenog teksta, ali uspostavljaju čitav niz prijetećih i udvorničkih tonova, ovisi o situaciji. Ne samo prilikom pozdravljanja, nego u svakoj svojoj glumačkoj namjeri, Jezdić igra svojevrsnu »melodiju« izabranog društvenog klišeja srdačnosti, vladalačke ratobornosti ili finalne skrušenosti.


Njegov raspon društvenih melodija kreće od oštrih, rafalnih tonova samodopadnog mačizma (postavivši ga mnogo humornije i kritičnije od Bate Živojinovića), preko frktaja generalskog prezira, sve do njištanja animalnog zavođenja ili raštimanih tonova političkog puzanja i udvorništva. Uz pratnju harmonike postajemo još svjesniji da Jezdić »uglazbljuje« emocionalne tonalitete društva koje uprizoruje, kao i da savršeno dobro razumije koliko se svaka izgovorena rečenica može glumački transfomirati u svoju suprotnost osobitostima njezine (dvosmislene) intonacije.


Ostatak glumačke ekipe nije ujednačen, posebno je glumački zatvoren i mjestimično nerazgovjetan Svetozar Cvetković u roli ostarjelog profesora, dok njegovu mladu suprugu s potrebnom naivnošću pa onda orkanskom beskrupuloznošću vrlo preciznom ironijskom oštrinom igra Hristina Popović.


»Mrešćenje šarana« svakako je još uvijek aktualno i uznemiravajuće zbog dubine izdajstva koje otkriva, a glumački i redateljski pomak od tragedije prema crnohumornoj groteski nije mu ništa oduzeo. Dapače, rečenica »Apsolutna poslušnost ubija autentičnost«, kao jedan od songova koji povezuje prizore komada, neporecivo je pogodila i suvremenu publiku.


Parafrazirajući riječi dramatičara: »šaranstvo« je fenomen mutne i plitke vode, u kojoj se malo tko usuđuje misliti svojom glavom ili protiv struje. Umjesto toga, ponavljaju se kolektivne krilatice i ljudi postaju »uzgajane« životinje, svakim danom mrzeći sve više i sebe i svoju baruštinu.Ovogodišnji Dani satire u prvom su valu svojih izvedbi svakako predstavili niz socijalnokritičkih izvedbi, pri čemu se »Mrešćenje šarana« možda najkompleksnije nosi s vladavinom beskičmenjaštva.