Strukturalno izrabljivanje uvjeta rada ključna je tema mnogih umjetničkih radova. Politički otpor varira od poziva na obustavu umjetničke proizvodnje do organiziranja u zasebne umjetničke sindikate i lobije. U biti, to je zahtjev za ekonomskom i socijalnom sigurnošću
Prvi eksponat koji dočekuje posjetitelje izložbe »Vama na usluzi – umjetnost i rad« u zagrebačkom Tehničkom muzeju, nimalo slučajno postavljen kao uvod u ovaj veliki međunarodni izlagački projekt, brbljavi je limeni robot-prosjak koji žica kune. Zapravo je riječ o dva robota; zovu se Alfa i Beta. Veliki podsjeća na Limenog iz »Čarobnjaka iz Oza« i u naručju drži bebu-robota, a kad dobro zavrtite polugu otraga, na leđima velikog prosjaka, iz njegovih će usta poteći rijeka pasivno-agresivnog zapomaganja na zagrebačkom slengu – »Daj kunu, stari, znam da imaš!«
Novi diskurs
Ovaj se rad lijepo uklapa u koncept izložbe koja je u Zagreb došla iz Beča (posrijedi je inicijativa Tehničkog muzeja Beč i Zaklade Erste), koja otvara nov prostor umjetničkoga diskursa, uključuje tehnologiju i umjetnost u dijalog te analizira aspekte rada u kontekstu aktualne ekonomske i društvene krize u Srednjoj i Istočnoj Europi. Radovi četvero pozvanih umjetnika, a to su Pavel Braila, Anna Jermolaewa, Daniel Knorr i Ulrike Lienbacher, bit će integrirani u stalni postav bečkog Tehničkog muzeja, a u propitivanju metamorfoza rada nadopunjuju ih i video radovi Haruna Farockog, Adriana Pacija i Anne Tallentire.
Mehanizacija rada
Pavela Braila nadahnula je danas neshvatljiva muka željezničkih radnika koji su još do prije nekoliko desetljeća vlastitim rukama podizali vagone vlakova i premještali ih s jednog kolosijeka na drugi. Taj se teški fizički rad odvijao svakodnevno na graničnom prelazu Moldavije i Rumunjske, gdje je trebalo prevladati različite širine kolosijeka u SSSR-u i u europskim zemljama. Video rad »Cipele za Europu« koji iz žablje perspektive bilježi struganje vlakova o tračnice i hipnotički ritam »trainspottinga«, bez riječi svjedoči o nezamislivo napornom poslu u kojemu su danas strojevi zamijenili ljude.
Bitan aspekt ove izložbe – i razlog zbog kojega je ona postavljena baš u Tehničkom muzeju – jest mehanizacija rada. Kroz individualne pristupe umjetnika rapidnoj transformaciji procesa rada, osobiti je fokus stavljen na utjecaj mehanizacije rada na život pojedinca. Izložba ima i snažan edukativni predznak: učimo, na primjer, o procesu izrade cigle u raznim krajevima svijeta, o feminizaciji uredskog života, o evoluciji pisaćih strojeva, o sustavima nadzora u korporacijama i industrijskim pogonima… Zato se šetnja postavom čini kao nekovrsna dugačka lekcija iz povijesti ili kao dokumentarni film o ekonomiji i eksploataciji radnika.
Veliki Brat
Dok se penjem na prvi kat muzeja, nisam ni svjesna da na mene gleda Veliki Brat. Da me muzejski čuvar nije upozorio na pogledam uvis, promaknuo bi mi zanimljivi rad Ulrike Lienbacher, znakovito nazvan »Detektivi«. Detektivi su s razlogom tako neupadljivi: to su zapravo okrugla zrcala kakva se u industrijskim halama upotrebljavaju za nadzor radnika. Ovješena su o plafon i okreću se po principu slučajnosti, kao da je riječ o instrumentima kojima upravlja nevidljiva ruka.
Još je jedan rad Ulrike Lienbacher na ovoj izložbi. U instalaciji sačinjenoj od bijelih porculanskih utega različitih težina i veličina (napravljenih u suradnji s Bečkom manufakturom porculana Augarten), umjetnica se bavi promjenom uloge tijela u radu: tijelo obilježeno teškim radom zamijenjeno je uvježbanim tijelom. U današnje vrijeme u svijetu rada nužno je biti u mentalnoj kondiciji, dok fizička forma ima simboličku funkciju. I ovdje je prisutan element nadzora, kontrole – biti »fit« za posao znači pristati na nametnute norme.
U počast pisaćem stroju
Kako se rad mijenja? Kad je on privilegija, a kada teret? Što znači kad je tijek rada automatiziran? Je li naše društvo, zasnovano na znanju i uslužnoj ekonomiji, budućnost radnog života? Što znači biti fleksibilan i mobilan? Kako rad i nezaposlenost utječu na to kako vidimo sami sebe? To su neka od pitanja koja izložba otvara.
Pitali smo kustosicu Christiane Erharter u kojoj se mjeri ovi radovi bave temom prekarnog (nesigurnog) rada, koji najviše ugrožava umjetnike i kulturnjake.
– Šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je umjetnost tek počinjala konceptualno odgovarati na temu rada kao dio sociopolitičkog aktivizma, glavni je okidač bio način na koji umjetnici – i to oni koji ne zarađuju redovitu plaću – vide svoju socijalno nestabilnu situaciju, onu koju danas zovemo »prekarnom«. Strukturalno izrabljivanje uvjeta rada ključna je tema mnogih radova. Politički otpor varira od poziva na obustavu umjetničke proizvodnje do organiziranja u zasebne umjetničke sindikate i lobije. U srži je zahtjev za ekonomskom i socijalnom sigurnošću, kao i za neuvjetovanim osnovnim prihodom – ističe Christiane Erharter.
Izložba ostaje otvorena do 30. rujna 2014.