Đorđe Jandrić

“Hrpa Anastazija” u MMSU-u: Hommage Zadru i katedrali sv. Stošije

Kim Cuculić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Jandrić je rođen u Zadru te koincidencija da je inicijalni fitilj »Hrpe« pripaljen upravo u tom gradu, vjerojatno nije slučajna. Autor je duhovnu i umjetničku sklonost prema Zadru pokazivao već i prije



RIJEKA Izložba »Hrpa Anastazija« Đorđa Jandrića otvorena je sinoć u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Riječ je o još jednoj u nizu skulpturalnih manifestacija, koje Jandrić već dvadesetak godina naziva »Hrpama«. Svoj su život započele na izložbi »Instalacije« održanoj 1995. u zadarskoj Galeriji umjetnina, u kojoj su se svojim radovima, osim Jandrića, predstavili Slaven Tolj i Vlado Zrnić. Jandrić je tom prigodom izložio instalaciju »Kip 17«, koja se sastojala od stošca morske soli u koji je bila zabijena horizontalna drvena greda. Đorđe Jandrić rođen je u Zadru te koincidencija da je inicijalni fitilj »Hrpe« pripaljen upravo u tom gradu, vjerojatno nije slučajna.


Osim što je u rodnom gradu inicirao »Hrpu«, autor je svoju duhovnu i umjetničku sklonost prema Zadru, a poglavito prema najvećoj dalmatinskoj katedrali sv. Anastazije (pučki Sv. Stošija), pokazivao već i prije.


Bokobrani i crkva 


Godine 2001. Jandrić je kiparski intervenirao na katedrali sv. Stošije. Na sjeverni je vanjski crkveni zid u pravilnim razmacima nanizao četiri gigantska brodska bokobrana te je na trobrodnoj romaničkoj crkvi aplicirao »ready made« čunjasta oblika. U toj ga je intervenciji zanimao rezultat uspostave semantičke mogućnosti (crkveni brod – bokobran), manifestacija bokobrana kao skulpture te moguće jedinstvo sakralne građevine i uporabnoga suvremenog predmeta, oboje vezanih uz more. Ta je intervencija sadržavala i metaforičku poruku kako zaštititi spomenik od fizičkog uništavanja, s obzirom na to da je Zadar u svojoj bogatoj povijesti više puta bio devastiran i bombardiran, a upravo je sjeverni dio katedrale oštećen tijekom napada srpskih jedinica i JNA 1991. i 1992. godine.




Međutim, primarna autorova namjera bila je novonastalom objektu dati novu, izvanvremensku dimenziju. Stavljajući bokobrane, a instalaciju nazvavši »Navigare«, Jandrić je pokrenuo trobrodnu baziliku u svojevrsnu imaginarnu vremensku plovidbu, poslao je u vječnost ukazujući na kontinuitet vremena i prostora, odnosno na trajanje i život jednoga grada.


Anđeo sa zvonika 


Kako je u povodu izložbe napisao Mladen Lučić, postav u MMSU-u između ostalog, svojevrstan je Jandrićev hommage rodnom gradu i romaničkoj katedrali.


– Inovativnim, nazovimo ga stanovitim loop-postupkom, autor svoje reciklirane, ali i nove radove usmjerava prema novim prostornim i metafizičkim skulpturalnim projekcijama. Zadani izložbeni prostor oduvijek je bio neizostavni i integralni dio Jandrićeva promišljanja kiparstva te će često sam ambijent proglasiti skulpturom, kao što će i svi njegovi kipovi, objekti i instalacije imati diskretnu, ali i iznimno harmoničnu interakciju s prostorom u kojem su izloženi jer – sve je skulptura. Jandrić je zamislio ovu izložbu kako bi determinirao, redefinirao i akcentirao sam prostor nove (stare) zgrade muzeja i ponudio njegove drukčije mogućnosti. Izložba počinje u prizemlju gdje se uza zvuk monotonog ritma staroga brodskoga dizelskog motora projicira videosnimak anđela s vrha zvonika Sv. Stošije, najviše točke zadarskoga poluotoka. Iako je na zvoniku statičan, anđeo se u Jandrićevu radu neprekidno okreće oko svoje osi, što aludira na vjetrokaz, nužan u plovidbi, ali i na ponavljanje određene radnje kao što je i izložba iznjedrena kao spoj novih i recikliranja starih radova, sada s drukčijom interpretacijom i kontekstom.