Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 4n
Sutra: 10° 10° 4n
21. studenoga 2019.
Ispis članka: MARINKO KRMPOTIĆ Pretvorili smo se u surovo i nehumano društvo - Novi List

NoviList.hr

MARINKO KRMPOTIĆ Pretvorili smo se u surovo i nehumano društvo

Goranski vidici

25. ožujak 2019 16:25

Napisao: Marinko Krmpotić

Kako izaći iz tog cikličkog kruga užasa? Pojedinac možda i može pobjeći u planine, negdje na selo, u neki zakutak s malo ljudi. No, društvo će se teško oporaviti. Političari, kao i obično, samo ispaljuju prazne fraze o borbi protiv nasilja ne čineći ništa konkretno

Ilustracija / Snimio Vedran KARUZA

U klasiku svjetske književnosti, romanu »Zločin i kazna« ruskog literarnog velikana Dostojevskog, glavni lik Raskoljnikov nakon ubojstva starice psihički nije u stanju izdržati pritisak savjesti zbog počinjenog zlodjela, a baš to bitno pomaže policiji pri pronalaženju krivca.

Stotinjak godina kasnije u filmskom remekdjelu »Blade Runner« (Istrebljivač) režisera Ridleya Scotta detektiv Deckard (Harrison Ford) bit će uspješan u lovu na humanoidnog replikanta Roya (sjajni Rutger Hauer) samo zato što su se kod robota s ljudskim likom pojavili – osjećaji.

Savjest i osjećaji. Dvije iznimno bitne odrednice u procesu zločina i kazne. Dostojevski je svoj roman objavio 1866. godine, »Blade Runner« je snimljen 1982. godine na temelju romana »Sanjaju li androidi električne ovce« koji je Phillip K. Dick objavio 1968. godine, a radnju je smjestio u Los Angeles – 2019 godine!

Što je baš te za Dicka pred pola stoljeća futurističke godine, nama današnjima koji baš u toj godini živimo, ostalo od savjesti i osjećaja? Strašno, strašno malo, ili čak i ništa, sudeći bar po zbivanjima i raspravama koje prate val nasilja koji ne samo ove, već i ranijih godina nemilosrdno ruši sve pred sobom posvuda u svijetu, pa i u Hrvatskoj.

Ako ne vjerujete pogledajte pažljivije oči i poslušajte riječi koje izgovaraju trenutačno najeksponiraniji zločinci. Kako izgleda i što govori suludi višestruki ubojica prije i nakon masakra na Novom Zelandu. Kako se ponaša i što govori monstrum Radovan Karadžić.

Kakve su oči i stav robotskom liku Terminatora sličnog nasilnika iz Zadra koji je batinama skoro ubio krhku djevojku. Kako na pokušaj ubojstva četvero vlastite djece reagira luđak s Paga. Kakav neljudski pogled ima dvadesetjednogodišnji mladić iz Dalmacije koji je pištoljem planirano ubio oca i majku.

Ili, što je možda još i najjezovitije od svega, kako svoju obranu i molbu za smanjenje kazne obrazlaže dvostruki mladi zagrebački ubojica koji je najprije kao osamnaestogodišnjak autom pregazio pješaka, a potom je s nepunih dvadeset godini nožem s 88 udaraca iskasapio bivšu (trudnu!) djevojku.

Tjeskobu i strah njegova obrana budi stoga jer je očigledno složena po pravilima odvjetničke struke, a to znači red kajanja, red pozivanja na problematično psihičko stanje u djetinjstvu, red patetike (ah, on plače kad se sjeti pjesama i filmova koje su zajedno voljeli! Ah, ah, ah.) pa opet red kajanja garniran ponudom da bi život svoj dao za Kristinu. Bi. Sad kad joj ga je uzeo.

Najgore u svemu je da bi u traženju smanjenja kazne – mogao uspjeti. Naime, tata ima para, advokati su itekako sposobni, a hrvatski pravni sustav je takav da bi dečko puno prije trideset mu dosuđenih mogao na slobodu kako bi, naravno, krenuo u potragu za nekom novom Kristinom s kojom će slušati glazbu i gledati filmove.

Najmučnije u cijeloj ovoj priči je to što postoji itekako snažan i efikasan sustav koji, uz sposobnog advokata i poštovanje pravila koje se svode na glumu i pretvaranje, jamči uspjeh i bitno smanjenje kazne, ponekad čak i oslobađanje. Pa koliki su se tatini sinovi izvukli za ubojstva automobilom! Koliki su slučajevi završili zastarom!

Postojanje takvog sustava potvrđuje kako u ovoj našoj 2019. godini nema onoga što je u futurističkom Dickovom romanu imao humanoidni replikant Roy – osjećaja. A savjesti je još i manje, jer da je ima, puno bi manje bilo primjera bolesnog nasilja poput gore spomenutog, a još bi manje bilo pokušaja da se ti zločini umanje i opravdaju kako bi kazna bila što manja, ili je uopće ne bi ni bilo.

Mislimo, naravno, na zatvorsku kaznu, jer ona druga kazna, kazna grižnje savjesti, kod svih gore spomenutih potpuno je nepoznat pojam. Pretvorili smo se, dakle, u surovo i nehumano društvo u kojem se silom i nasiljem rješava gotovo sve pa su svi spomenuti primjeri samo dio odurne i beskonačno duge priče koja je nastavljena već danas kad na stranicama crne kronike vjerojatno možete pročitati novi bezumni primjer agesije, mržnje i sile.

Kako izaći iz tog cikličkog kruga užasa? Pojedinac možda i može pobjeći u planine, negdje na selo, u neki zakutak s malo ljudi. No, društvo će se teško oporaviti. Političari, kao i obično, samo ispaljuju prazne fraze o borbi protiv nasilja ne čineći ništa konkretno.

Slično rade i razni psiholozi i ostali stručnjaci, dok advokati lukavo koriste svaku priliku da zarade ne mareći nimalo za pravdu, a crkva šuti jer većina ovih što čine zla veliki su vjernici (posebno Karadžić, do ramena mu je i novozelandski »junak«, a na mise su išli, vjerojatno i dalje idu i svi ostali spomenuti). I dok većina šuti ili okreće glavu, nasilnici divljaju. Strašno je reći, ali – bit će tako i dalje.