Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. listopada 2019.
Ispis članka: Goranskim skijalištima prijeti scenarij - ključ u bravu - Novi List

NoviList.hr

Goranskim skijalištima prijeti scenarij - ključ u bravu

Goranski vidici

4. veljača 2019 14:22

Napisao: Marinko Krmpotić

Od četiri goranska skijališta ove će zime možda raditi samo jedno, mrkopaljska Čelimbaša, a interesa za ulaganja u njih nema – goranske lokalne samouprave su presiromašne, županija je okrenuta projektu Platak, država ima važnijih problema...

Skijalište Čelimbaša / Snimio Roni BRMALJ

Kiša pada, nema snijega pa u Gorskom kotaru skijališta ne rade. No, čak i da umjesto kiše pada snijeg i da ga ima dovoljno, skijališta uglavnom ne bi radila. Nema mogućnosti zasnježenja pa baš sve ovisi o naklonosti prirode, a ona posljednjih dvadeset-trideset zima Goranima uglavnom nije baš sklona.

Odnosno, snijega je ili premalo, ili previše. Rijetko kada baš onoliko koliko treba i rijetko kada je riječ o stabilnom dužem periodu s količinama dovoljnim za skijanje. Pa tako i ove godine u samom srcu zime još jednom postajemo svijesni kako je vezati goranski turizam uz zimski turizam pogrešno.

Broj dolazaka i broj noćenja daleko je veći za ljetnih, no za zimskih mjeseci. A ipak, u svijesti prosječnog Hrvata kad se govori o Gorskom kotaru, skijanje je među prvim asocijacijama. Nažalost, stanje na terenu potpuno je suprotno toj najčešćoj tipiziranoj slici.

Od četiri goranska skijališta ove će zime možda raditi samo jedno – mrkopaljska Čelimbaša. Ako padne 40-50 centimetara snijega i ako ne bude jako puhalo i ako snijeg brzo ne uništi jugo, e onda će mrkopaljsko skijalište raditi. Previše je tih ako pa je vjerojatno da će Čelimbaša, kao i prošle snijegom iznimno obilne zime, raditi svekupno možda dvadesetak dana. A to je premalo da bi se vratilo uloženo u pripremu za sezonu.

Dakle, Čelimbaša će poslovati s gubitkom, kao i prošle godine. Baš iz tog razloga ostala skijališta uopće ne rade. Ono u Begovom Razdolju zatvoreno je već nekoliko godina zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa.

Skijalište Rudnik u Tršću dugo su vodile »Hrvatske šume« koje su od posla s minusima pred koju godinicu odustale, a Grad Čabar kao novi upravljač pametno čeka da netko osigura infrastrukturu.

Napokon, delnički Petehovac ima infrastrukturu, ali zakupac tog prostora već treću-čevrtu godinu za redom ni u ludilu ne želi pokrenuti žičaru jer mu je za to potreban atest vrijedan 20. 000 kuna. Doći tijekom zime do 20.000 kuna – dakle samo isplatiti atest – za goranska je skijališta naučna fantastika.

Zato goranska skijališta ne rade, a i kod onog jedinog koje može raditi stanje je takvo da oni koji njime rukovode, mada to ne smiju javno reći, Boga mole da ne radi, jer su troškovi rada uglavnom veći od zarade pa raditi znači – gubiti. Kako to promijeniti? Odgovor je jednostavan, ali i vrlo skup i glasi – zasnježenje.

Odnosno, prateća infrastruktura koja bi se uz svako goransko skijalište sastojala od nekoliko snježnih topova i vodne akumulacije koja bi osiguravala dovoljne količine vode za rad snježne artiljerije koja bi padine skijališta »hranila« proizvedenim snijegom te omogućila da se tijekom zime osigura nekih šezdesetak dana rada skijališta, što bi vjerojatno omogućilo poslovanje s dobitkom. Naravno, ta je investicija financijski vrlo, vrlo zahtjevna pa u nju, bar kad je riječ o skijalištima nije još nitko krenuo.

A teško da i hoće jer kod poduzetnika interesa očigledno nema, goranske lokalne samouprave presiromašne su da bi si dopustile takve avanture, županija je okrenuta projektu Platak, a država ima i važnijih problema od razmišljanja o zasnježenju skijališta u Gorskom kotaru.

Ovoj nimalo optimističnoj slici vezanoj uz zimski turizam treba, na žalost, pridodati i nimalo pohvalnu nespremnost lokalnih samouprava – od općina i gradova pa do županije – da pomognu onim privatnicima koji se unatoč svim poteškoćama ipak bave ovim dijelom zimskog turizma. Rukovodeći se tezom o nezakonitosti potpore privatnim osobama odbijane su, primjerice, molbe za plaćanjem atesta žičare na Petehovcu, odnosno snošenja bar dijela troškova za proizvodnju snijega na sanjkalištu Gina u Kupjaku.

Tamo, naime, jedan dan proizvodnje snijega traži količine vode i struje u iznosu od oko 3.500 kuna. Za napraviti kvalitetnu stazu treba 4-5 dana pa su vlasnici sanjkališta molili da im se ili spusti cijena vode, ili bar na neki drugi način sudjeluje u troškovima jer, u konačnici, njihovo sanjkalište korist donosi turizmu cijelog tog kraja, pa i Gorskog kotara u cijelosti. Isto je i sa skijalištem Petehovac gdje su lokalne vlasti čak u dva-tri navrata i pokazale razumijevanje te pomogle, ali te pomoći više nema.

Sve skupa iznova priču o Gorskom kotaru vraća na ona polazišta vezana uz nužnost ponajprije državne potpore koja je u ovom slučaju nešto što bi bilo potpuno logično jer se itekako dobro zna da su skijališta u alpskim zemljama itekako dotirana i sufinancirana od tamošnjih država koje itekako razumiju da tim izdvajanjima ulažu u razvoj, i to ne samo turistički, svih područja vezanih uz ta skijališta. Upravo to treba Gorskom kotaru koji bez takve potpore i takvog odnosa ni u snu ne može računati na razvoj skijališta. I pritom treba naglasiti da je za takvu potporu krajnji čas jer onog trenutka kada projekt Platak bude gotov – a taj datum i nije tako daleko – sva će goranska skijališta moći zauvijek staviti ključ u bravu.