Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 1
Sutra: 18° 18° 1
19. travnja 2019.
Ispis članka: DENIS ROMAC Danke Österreich! - Novi List

NoviList.hr

DENIS ROMAC Danke Österreich!

Zlu ne trebalo

15. ožujak 2019 14:05

Napisao: Denis Romac

Hrvatskim biskupima nikad nije smetalo ustaško znakovlje na Bleiburgu, niti su se od njega distancirali. Sada, kada je to napokon učinila Austrija, umjesto da joj budemo zahvalni, iz Hrvatske na njezin račun stižu kritike. A ako je našim biskupima toliko stalo do žrtava, onda bi, i to prije Bleiburga, trebali otići u Jasenovac

Foto Nenad Reberšak

I jučerašnja reakcija Ministarstva vanjskih i europskih poslova, kojom se izražava »duboko žaljenje« zbog austrijske percepcije koja u okupljanju na Bleiburgu vidi »fašističku zabavu«, »najveće okupljanje neonacista u EU-u«, »skup ekstremne desnice« ili »skup ustaša«, promašuje suštinu stvari i potvrđuje potpunu dezorijentiranost hrvatske politike kada je riječ o Bleiburgu i njegovim posljedicama.

Ta je reakcija potpuno deplasirana. Dok se na Lojbaškom polju svake godine u svibnju održavala crnokošuljaška parada pod krinkom komemoriranja blajburške tragedije, naša je država o tome šutjela.

Štoviše, država je, osim u kratkom razdoblju u vrijeme SDP-ove vlade, bila formalni pokrovitelj tog događaja, koji nije imao puno veze s komemoriranjem nevinih žrtava, ali jest s revizionizmom i oživljavanjem poraženog zločinačkog režima i njegovih ideja.

Kao prvo, vladajuća nacionalistička ideologija preuzela je od poslijeratne ustaške emigracije mit o Bleiburgu kao simbolu tragedije hrvatskog naroda, iako Bleiburg ne može biti simbol tragedije, nego samo simbol konačnog poraza i predaje ustaške vojske.

Oni koji su bježali prema Bleiburgu željeli su se predati Britancima vjerujući da će ih Britanci dočekati raširenih ruku i da će se već za nekoliko dana, i to na britanskim tenkovima, vratiti u Hrvatsku. Ali to se nije dogodilo. Britanci su odbili sve ponude ustaških čelnika, pa je hrvatska kolona bila prisiljena predati se Titovim partizanima, s kojima su četiri godine ratovali.

Time su Britanci samo slijedili dogovor čelnika antifašističke koalicije iz 1943., prema kojem su se zarobljene kolaboracionističke snage predavale onima s kojima su ratovali.

Osim toga, na samom Bleiburgu nije bilo likvidacija, pogotovo ne masovnih. To se dogodilo po povratku zarobljenika u Jugoslaviju. Među ubijenima bilo je civila, ali su prevladavali vojnici.

Najmasovnije likvidacije dogodile su se u Sloveniji, ali i drugdje duž tzv. križnih putova, kojima su zarobljene, u nehumanim uvjetima i uz stalno zlostavljanje, sprovodili sve do Makedonije.

I spomenik na Lojbaškom polju odaje počast »poginuloj hrvatskoj vojsci«, koju su na tom mjestu britanske snage prepustile partizanima. Valja pritom imati na umu da se sve to događalo sredinom svibnja, dok je Drugi svjetski rat službeno okončan tjedan dana ranije, ali samo zato što su ustaške snage odbijale položiti oružje. Probijajući se kroz Sloveniju prema Austriji ustaše su počinile brojne nove zločine. Bleiburg je samo rezultat činjenice da su ustaše, unatoč okončanju rata, nastavile rat odbijajući se predati ratnim pobjednicima.

Na samom Bleiburgu dogodila se samo njihova konačna predaja, tjedan dana poslije kraja Drugog svjetskog rata. Odmazda koja je uslijedila bila je masovna i nemilosrdna. O tome svjedoče brojne masovne grobnice kojih je najviše u Sloveniji i sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Procjene govore kako je u nekoliko tjedana poslije predaje pogubljeno oko 45 tisuća ljudi.

Nesumnjivo se radilo o zločinu i kršenju međunarodnih konvencija, s obzirom na to da je riječ o zarobljenicima, koji su pogubljeni bez suđenja. Međutim – a time svakako ne pokušavamo opravdati zločin – to ipak ne znači da su svi pogubljeni bili nedužni, s obzirom na to da je među pogubljenima sigurno bilo i onih koji su odgovorni za ustaške zločine. Neopravdano je izjednačavati blajburške žrtve, koje su bile žrtve tragične odmazde ratnih pobjednika, sa žrtvama ustaškog nacifašističkog režima, koji je pokušao sistemski i fizički eliminirati Srbe, Židove, Rome i Hrvate antifašiste iz NDH.

Svaki poginuli i svaka žrtva zaslužuju pijetet i dostojanstveno komemoriranje, pa i oni koji su se u ratu našli na pogrešnoj strani, ali uz priznanje i kajanje. Tako je to u civiliziranim zemljama. Tako danas, primjerice, Njemačka i Francuska, koje su u prošlosti bile na suprotnim stranama, zajedno komemoriraju neke tragične događaje iz Drugog svjetskog rata, kao i Velikog rata koji mu je prethodio.

Bez povijesnog revizionizma, bez pokušaja izjednačavanja nacističkih zločina sa zločinima koje su počinili ratni pobjednici nad ratnim zarobljenicima i kolaborantima. Samo u Francuskoj bez suđenja likvidirano je na desetke tisuća kolaboranata i njemačkih zarobljenika, naročito esesovaca koji su, baš kao i u drugim državama, odmah stavljani pred zid.

Iako nacionalistička ideologija u Hrvatskoj u Bleiburgu vidi jedinstven događaj, to nipošto ne odgovara povijesnim činjenicama. Bleiburg, odnosno izvansudske likvidacije nakon Bleiburga, samo su jedna kockica u mučnom mozaiku bezakonja i bezvlašća u Europi vladalo na kraju rata. Bilo je to vrijeme osvete i bezobzirnog ubijanja zarobljenika i kolaboranata. Cijela je Europa tih dana izgledala kao velika klaonica.

Svih ovih godina u Bleiburgu nismo vidjeli dostojanstveno komemoriranje, a pogotovo ne priznanje i kajanje. Tamo nikad nismo čuli osudu zločinačkog ustaškog režima, koji je najodgovorniji za Bleiburg. Ondje smo svjedočili samo neuvjerljivim pokušajima da se Bleiburg i Jasenovac izjednače, kako bi ih se prikazalo istim zločinima samo s različitim ideološkim predznakom. Hrvatskim biskupima ondje nikad nije smetalo ustaško znakovlje, niti su se od njega distancirali.

Sada, kada je to napokon učinila Austrija, umjesto da joj budemo zahvalni, iz Hrvatske na njezin račun stižu kritike. Hrvatska bi trebala slijediti austrijski primjer. A ako je našim biskupima toliko stalo do žrtava, onda bi, i to prije Bleiburga, trebali otići u Jasenovac. U protivnom, teško je povjerovati u njihovu iskrenost.