Komentar Branka Mijića

Bolje pakt nego rat

Branko Mijić

Andrej Plenković / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Andrej Plenković / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Ako iza lažnih osmijeha, fingirane ljubavi i patetike zajedništva kojima smo svjedočili na HDZ-ovom Saboru Plenković ne vidi sjenu ubojice spremnog da ga dokrajči, onda na Karamarkovom primjeru nije ništa naučio



Ni dinamičan, ni dramatičan, partijski kongres HDZ-a završio je dogovorenim remijem u utakmici koja ni o čemu nije odlučivala.


Status quo odgovarao je svima. Plenkoviću da se stabilizira nakon teških batina koje je zaradio u aferi Hotmail. Njegovim oponentima jer nemaju vođu spremnog krenuti u preuzimanje vlasti. HDZ je uvijek funkcionirao po principu bolje vrabac vlasti u ruci nego golub na oporbenoj grani. Stierovo »spreman sam preuzeti odgovornost« nije bila nikakva rukavica izazova, a kamo li politička bomba, već prskalica i potvrda definitivnog razdora u »briselskom HDZ-u«.


Bilo je u Ciboni dosta onih koji bi Plenkoviću zakrenuli vratom zbog Istanbulske konvencije i koalicije s Miloradom Pupovcem, ali za njega prava opasnost valjala se na obližnjim ulicama i trgovima. Tamo gdje su kleronacionalisti Željke Markić i Ladislava Ilčića, navodno u ime naroda, sakupljali potpise kako bi ukinuli mogućnost manjincima da participiraju u vlasti i spalili crvenu krpu Istanbulske konvencije. Iako 300 tisuća onih koji to žele nije dovoljno za referendum, impresivna je to brojka koja bi, ukidanjem cenzusa i preferencijalnim glasanjem po uzoru na Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, omogućila i onima izvan HDZ-a da vrate HDZ tamo gdje je bio prije Plenkovića.




Zato premijer nabrajajući vlastite i uspjehe svoje Vlade niti jednom riječju nije spomenuo Istanbulsku konvenciju, baš kao ni ostali govornici, potvrđujući tako da HDZ-u danas više odgovara pakt nego rat. Na taj način Plenković kupuje vrijeme, jer su mu ruke vezane pa više ne može samostalno birati ministre, niti samovoljno donositi strateške odluke. U ovom trenutku od najveće mu je pomoći i koristi Davor Bernardić, jer vođa oporbe i SDP-a ničim ne pokazuje da zna, može i želi kapitalizirati političku ranjivost premijera i previranja u HDZ-u. Zato je Plenković okrenuo pilu naopako i oštricu političke borbe usmjerio protiv Živog zida ilustrirajući opasnost Sinčićevog dolaska na vlast formiranjem nove Vlade u Italiji!


No zaglavni kamen Plenkovićevog o(p)stanka, kako u HDZ-u tako i u državi, bio je i ostao Agrokor. Sve prljavštine koje su izašle u javnost oko privatnog vođenja državnih poslova i ortačkog namještanja poslova vrijednih stotine milijuna kuna, bit će tek kap u moru u odnosu na tsunami koji će uslijediti ako uskoro ne dođe do nagodbe. Plenković više nema nikakve mogućnosti za uzmak, potrošio ih je s Dalićkom i Ramljakom, te je sada njegova glava na panju. To što je sada velikodušnim ustupcima uspio pacificirati HDZ, nije mu nikakva garancija da će pakt potrajati.


I Tomislav Karamarko, kojega su pristalice ove subote dočekale velikim pljeskom u Ciboni, u travnju 2016. drugi puta je premoćno izabran za predsjednika HDZ-a, a samo dva mjeseca kasnije morao je podnijeti ostavke na sve državne i stranačke dužnosti. Ako iza lažnih osmijeha, fingirane ljubavi i patetike zajedništva kojima smo svjedočili na HDZ-ovom Saboru Plenković ne vidi sjenu ubojice spremnog da ga dokrajči, onda na Karamarkovom primjeru nije ništa naučio.


Ako mu je sve od prethodnika mrsko, onda neka pogleda kako su se Sopranosi, baš kao i prava mafija, rješavali svojih žrtava takozvanim »duplim lijesom«.