Radilo se o poljoprivredi. O tome kako je suša još jednu godinu zaredom pogodila usjeve i kako Hrvatska kronično nema sustav navodnjavanja kojim bi se štete od takve vremenske nepogode mogle izbjeći.

Tadašnji premijer konsternirano je izjavio: „Očigledno smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država“.Naknadnom medijsko-političkom obradom, ta je izjava postala „dokaz“ nedostatka domoljublja kod Zorana Milanovića i solidno oružje u građenju pozicije desnice za predizbornu kampanju.

Milanović je danas u (privremenoj?) političkoj mirovini, suša i dalje hara, od navodnjavanja i dalje ništa osim papirnatih strategija i prigodnih obećanja.

No, prepuštenost slučaju u slučajnoj državi, naravno, ne završava na jednom primjeru.

Ovog tjedna su tako bogovi slučajnosti ipak bili milostivi, pa ne zbrajamo žrtve. Iako je sve što se dogodilo oko požara i gužve na autocesti A1 dokaz da je Milanović bio preblag. Hrvatska nije slučajna država. Nego preslučajna.

Miks improvizacije, nezainteresiranosti, nedostatka hrabrosti za preuzimanje odgovornosti  i ufanja u dobru sreću trebali bi brendirati kao nacionalno obilježje i, zašto ne, prodavati ga u vidu talismana. Jer, kad smo još tu, mora biti da nešto nadnaravno ipak tjera zle duhove.

Dakle, ovog ponedjeljka, s dvije strane kolone na izlazu kod Pirovca dizali su se gusti, golemi stupovi dima. Dva požara gorjela su toliko blizu autocesti da je promet bio prekinut, a vozila usmjeravana na staru Jadransku magistralu, na dugački put uz more i borove.

No, do tamo je tek trebalo doći, uz jedinstven višesatni prizor požara koji se lagano približavaju nošeni burom.

Deset kilometara.

Tolika je bila kolona vozila s pogledom na požare na izlazu Pirovac.

Stvorila se ne zbog loše propusnosti naplatnih kućica, nego zbog posljednjeg pridjeva. Naime, u cijenu korištenja autoceste taj dan se, punih šest sati, očito uračunavao i pogled na apokalipsu, začinjen s garancijom za višesatno kašnjenje.

Da, u trenutcima dok su požari divljali tek kilometar-dva od nepregledne kolone vozila, na izlazima se uredno naplaćivalo korištenje autoceste. I to je bio jedini razlog stvaranju gužve kilometarskih i višesatnih proporcija.

A i nije se, brate, na nenaplati cestarine izgubilo onoliko koliko bi se izgubilo da su rampe bile podignute odmah i da se gužva nije ni stvorila.

Za početak, valjalo bi ministru čestitati na mogućnosti vizualizacije. Jer, satima se objavljivalo da je kolona višekilometarska, nekoliko sati je bila i na tih desetak kilometara, no majstor je odlučio da je to previše tek kad je vidio scenu iz helikoptera.

U neslučajnoj državi, ovako nešto se naravno ni u snu ne bi moglo dogoditi. No, kad bi neki ministar na ovaj način i s ovolikim odmakom „spasio stvar“, neslučajni premijer bi svakako zamolio nekoga da ministru pomogne napisati ostavku. Jer postoji osnovana sumnja da ovaj to ne bi znao sam napraviti.

U neslučajnoj državi bi postojao jasan protokol po kojem bi u slučaju ugroze neki od funkcionera HAC-a odmah dao zeleno svjetlo za dizanje rampi, bez straha od ikakve sankcije.

Ne bi bilo gužve, ne bi bilo (prevelikog) kašnjenja, ne bi bilo potencijala za tragičnu situaciju. Jer, teško je i zamisliti što bi se dogodilo da je vjetar promijenio smjer i pojačao s guranjem vatre i dima na kolonu. Panika i kaos na steroidima. Viđeno okretanje nasred autoputa i sumanuta vožnja u suprotnom smjeru na koju su bili prisiljeni oni rijetki koji su ostali na cesti nakon njenog zatvaranja bila bi tek blaga, malecka uvertira.

No, opet, u neslučajnoj državi se i ne bi moglo dogoditi da vatrogasci voze kamione iz muzeja, da se ne poštuju osnove protupožarne prevencije (radi čega, između ostalog, ove godine i lijepa naša tako lijepo gori)  i da uspješno gašenje požara uglavnom ovisi o hrabrosti i ludosti pilota kanadera (nadimak im je „crazy boys“) i vatrogasaca na terenu.

U neslučajnoj državi bi, kad bi se kojim slučajem ovako približili tragediji, danima letjele glave zbog potencijalnog dovođenja u životnu opasnost tisuća i tisuća ljudi.

U preslučajnoj Hrvatskoj, međutim, slegnut će se ramenima, zaključiti da se ionako ništa nije dogodilo i potapšati po leđima ministra koji rješava probleme.

Jer, što zna dijete što je deset kilometara.