Opća praksa

TIHOMIR PONOŠ Vlada samoj sebi priprema vruću sindikalnu jesen

Tihomir Ponoš

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Zna Bandić što radi, nije on matematičar po struci kao Divjak, ali politički još uvijek zna računati. Sljedeće godine su parlamentarni izbori pa bi u slučaju desetpostotne povišice to pripisao sebi i svojoj stranci kao uspjeh, a preostalih sedam posto ionako bi palo na teret sljedeće vlade, one sastavljene nakon izbora 2020. godine



Sindikati godinama, obično u ljeto, vladi najavljuju vruću sindikalnu jesen. Ostvarena jesenska toplina počesto je u raskoraku s najavama. Dogodi se poneki štrajk u javnom sektoru, bez spektakularnog rezultata, ponekad se organizira kakva referendumska inicijativa, u pravilu, ako iza nje stoje sindikati, uspješnija od klasičnih sindikalnih akcija, raspravlja se o božićnicama, bude li sreće i kakvom kolektivnom ugovoru.


Ove bi jeseni sindikati mogli Vladi isporučiti mnogo toplinske energije, prije svega u slučaju referendumske inicijative »67 je previše«. Ta je inicijativa prikupila gotovo tričetvrt milijuna potpisa, predala ih je Saboru, a trenutačno se čeka rezultat provjere valjanosti potpisa, uzorka, ne svih potpisa, za što su zaduženi Ministarstvo uprave i Državni zavod za statistiku.


Potpisa za raspisivanje referenduma će biti dovoljno, praktično je nemoguće eliminirati otprilike 50 posto prikupljenih potpisa. Jesenska toplina bit će zajamčena daljnjim postupcima. Samo održavanje referenduma, bude li ga, jamči povišenu temperaturu.




Odluči li Sabor od Ustavnog suda zatražiti provjeru ustavnosti referendumskog pitanja i Ustavni sud zaključi da pitanje nije u skladu s Ustavom i to će povisiti temperaturu. Odluči li Vlada odugovlačiti s raspisivanjem i održavanjem referenduma i to će povisiti temperaturu.


No za vruću sindikalnu jesen Vladi Andreja Plenkovića neće se pobrinuti samo sindikati i njihova referendumska inicijativa. Za vruću sindikalnu jesen Vladi Andreja Plenkovića pobrinut će se Vlada sama, preciznije rečeno manje sastavnice vladajuće koalicije koje marljivo pribavljaju dovoljno energenata za povišenje temperature.


Obično su sindikati ti koji traže povećanja plaća, inzistiraju na tome, bore se za njih, s manje ili više uspjeha. Međutim, ovog ljeta sindikati su u donekle povlaštenom položaju jer njihov posao odrađuje sama vladajuća koalicija.


Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak inzistira na šestpostotnom povećanju koeficijenta za oko 68.000 zaposlenih u obrazovanju.


Povećanje bi bilo provedeno u dva stupnja, prvo četiri posto, potom dva posto, rezultiralo bi povećanjem plaće za šestotinjak kuna u prosjeku po zaposlenom. U ovoj bi godini za povećanje trebalo izdvojiti 39 milijuna kuna, u sljedećoj tristotinjak milijuna kuna.


Za Divjak i HNS, a ministrica je kadar HNS-a u Vladi, to je nešto na čemu će apsolutno inzistirati, uvjeravali su nas iz stranke i Ministarstva ovih dana. Povećanje plaća za njih je jedan od nosivih stupova reforme, sredstvo kojim namjeravaju motivirati nastavnike na provedbu reforme, svojevrsni doping koji bi kod nastavnika, pa i onih kojima se promjene baš i ne provode, trebao razgoriti entuzijazam.


Osim ministrice Divjak, povećanje plaća za zaposlene u obrazovanju traži i Milan Bandić i to kao predsjednik stranke koja i nije baš toliko važan partner HDZ-u koliko misli, ali čiji klub zastupnika ipak ima 13 članova, kao što smo nedavno vidjeli, upravo na primjeru odnosa Milana Bandića prema ministrici Divjak, i ne naročito discipliniranih i ne bezostatno lojalnih Bandiću i njegovim političkim planovima i idejama. Bandić je verbalno mnogo ambiciozniji od ministrice Divjak.


On inzistira (za sada, do kada će to trajati upitno je) na povećanju plaća od deset posto u 2020. godini i još sedam posto u 2021. godini. Zna Bandić što radi, nije on matematičar po struci kao Divjak, ali politički još uvijek zna računati.


Sljedeće godine su parlamentarni izbori pa bi u slučaju desetpostotne povišice to pripisao sebi i svojoj stranci kao uspjeh, a preostalih sedam posto ionako bi palo na teret sljedeće vlade, one sastavljene nakon izbora 2020. godine.


Zaposleni u obrazovanju, oni za koje se uvijek govorilo da su zavrijedili bolje i više plaće, ali, eto, moraju se malo strpiti jer novaca nema, sada bi ipak mogli, koliko-toliko, doći na svoje.


U boju za povećanje plaća zaposlenima u obrazovanju između Divjak i Bandića kladili bismo se na Divjak, ne samo zato što je dosada u dvobojima protiv nje Bandić obično gubio (a zašto upravo nju doživljava kao arhineprijatelja u Vladi malo je teže objasniti i dokučiti), već i zbog toga što će o svemu tome nešto reći i ministar financija Zdravko Marić.


U opisu radnog mjesta ministra financija jest i škrtost, ali odbijanje bilo kakvog povećanja plaća u obrazovanju je varijanta koja će mu teško proći. Izvjesno je da će plaće rasti zaposlenima u zdravstvu, teško je u takvoj situaciji reći da plaće ne mogu rasti i zaposlenima u obrazovanju.


Stanje državnih financija je, uvjeravaju nas, dobro i to je postignuće kojim se Plenkovićeva Vlada voli hvaliti, BDP raste više od očekivanja (istina, tamni ekonomski oblaci ponovo su na horizontu), a u takvoj situaciji ministar Marić će teško izbjeći povećanje proračunskog izdvajanja za plaće.


Sindikati postignutim, što god da se postigne, neće biti potpuno zadovoljni, u njihovoj je naravi, i svrha im je, da ne budu potpuno zadovoljni, ali što se tiče plaća i vruće jeseni, čini se da su u relativno lagodnoj situaciji – na njima je da kupe kokice i pivo, sjednu u naslonjač i gledaju kako se vladajući sukobljavaju oko toga za koliko će im povisiti plaće.